glavna i odgovorna urednica Oslobođenja
glavni i odgovorni urednik online magazina Buka
Kada neko u Bosni i Hercegovini kaže "novi mediji", kaže "digitala", jedna od prvih asocijacija je "Buka". "Buka" je napunila devetnaest godina, mislim u septembru. Portal se etablirao kao značajan ne samo u Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini, već i u cijeloj regiji, a glavni urednik Aleksandar Trifunović je isto toliko dugo prepoznatljivo lice bučnosti. Biti bučan na ovim prostorima nije jednostavno i zato je prvo pitanje novinarskog angažmana danas: Kako preživjeti prijetnje? Kako održati vlastiti profesionalizam, jer novinari dobivaju batine, ali i bježe iz zemlje. Buka ostaje. Vrlo je aktivna u borbi protiv korupcije i nepotizma. Ne štedi nikoga. Bori se. Da li su lažne vijesti naš najveći neprijatelj? Kako se borimo? Umijemo li ih prepoznati kada nas političari spinuju?
Ja mislim da je najveći problem medija u Bosni i Hercegovini podilaženje publici i to je ustvari i regionalni problem. Mi imamo situaciju da, ako pogledamo koji su to najgledaniji programi, vidimo da su to reality sadržaji koji izazivaju zgražavanje. Svako ko ima imalo mozga, ko ima djecu, ko želi da ih vaspita, treba da se zgrozi onim što se gleda u reality programima, a ti programi su ipak gledani. To znači da publika traži takve sadržaje. Publika u ovakvoj tabloidnoj stvarnosti u kakvoj mi živimo je saučesnik u kreiranju sadržaja koji imaju i lažne vijesti, koji imaju vijesti koje izazivaju mržnju, koji imaju vijesti koje zaglupljuju. Publika na neki način izborom programa koji će gledati delegira te programe kao medijski, odnosno marketinški isplative, a ako znate da, kada pričamo o tim reality sadržajima - samo sam ih pomenuo kao primjer, uopšte ne mislim da su jedini uzročnik, da ne bude zabune - kada gledate te reality sadržaje, imate informaciju da jedan broj publike, ogroman dio, gleda te ljude dok spavaju.
A, dobro, šta rade naši javni servisi? Zar nemaju javni servisi upravo tu ulogu - da educiraju publiku?
Javni servisi u Bosni i Hercegovini su manje-više pod kontrolom politike. Politika ima veoma značajnu ulogu u formiranju upravnih odbora, uređivačkih kolegijuma, na neki način i u određivanju kad i kakve vijesti će da se plasiraju. Ja dolazim iz Banja Luke gdje je Televizija Republike Srpske koja je pod potpunom kontrolom Milorada Dodika i njegove partije.
Kako ćemo objasniti upravo taj fenomen? Evo, gledali smo mjesecima proteste "Pravda za Davida". Kako je RTRS uopšte uspio da ignoriše tu činjenicu? Kako je mogao da ne vidi šta se dešava na Trgu Krajine?
Kada pratite tu situaciju kroz medije, web je tu veoma zahvalan, pošto možete da vidite odakle dolazi posjeta i pošto možete da pratite ko, kad i koliko čita vaš medij. Bilo je zanimljivo gledati da je ustvari vrlo malo priča o protestima "Pravda za Davida" - koji su bili ako ne i najveći protesti u Bosni i Hercegovini, po broju ljudi i po dugotrajnosti, po broju ljudi koji su izašli na dva-tri skupa to su zaista bili veliki skupovi – tj. da je istina o tim protestima van Banja Luke veoma malo odlazila u druga mjesta u Republici Srpskoj, u druga mjesta, na kraju krajeva i u Bosni i Hercegovini, na način na koji smo očekivali da idu kao istinite informacije. Mislim da su uzrok ustvari nezainteresiranost publike i taj spin koji ne možemo ignorisati. Kad pričamo o javnim servisima, Vi ste me pitali, to je medij koji bi trebao biti naš, koji mi plaćamo. Svako od nas treba da bude zainteresovan, kojim god se poslom bavio u novinarstvu, kako to stoji naš javni servis, kakav je recimo BBC u Velikoj Britaniji. Naravno da se to ne može porediti. Kada su pitali Britance da li žele i dalje da plaćaju skupu pretplatu za BBC, oni su rekli da žele, zato što nam je potreban program kojem možemo da vjerujemo. Mi smo došli u jednu grotesknu situaciju da imate programe kojima ne možete da vjerujete, a vi ih plaćate upravo da biste im vjerovali. Mislim da je to uspjeh, ponavljam se, zato što se publici stalno serviraju informacije, ne onakve kakve jesu, nego onakve kakve publika želi da čuje. Niko ne želi da se zamjera publici i u tom delegiranju informacija. Informacija o "Pravdi za Davida" i o tom protestu su dolazile do gledalaca upravo onako kako je RTRS želio - ili uopšte nisu dolazile. Ne zaboravimo, to koliki broj ljudi gleda ili ne gleda RTRS - ta gledanost je nekih 15-20% ukupne populacije - to je tačno onaj broj ljudi koji glasa za vladajuću partiju. Taj program se obraća tačno onolikom broju ljudi koji su potrebni da zadrže svoj stav i da uporno glasaju za partiju koja je na vlasti već više od petnaest godina.
Kako ćemo to promijeniti?
Ja mislim da svako, ko ima utjecaj kroz medije ili na nekom pojedinačnom nivou, ima zadatak: mi moramo da djelujemo renesansno. Ne da dođe jedna partija i da ode druga, nego moramo ljudima dati do znanja da laž nikome ne donosi korist. Laž da je ovdje sve dobro, da ovdje ekonomija funkcioniše, da sudovi rade svoj posao, da su škole dobre. Na kraju će se obit tom istom narodu o glavu, kao što mu se već sada obija. Činjenica da iz ove zemlje ljudi bježe govori da su odabrali da žive u nekom drugom okruženju. Mi imamo sada seobe koje se ne tiču seoba u druge meridijane ni kontinente. Mi imamo seobu u vijekove. Imamo ljude koji su odlučili da žive u srednjem vijeku i imate ljude koji žele da žive u 21. vijeku i ljudi iz Bosne i Hercegovine se sele u21. vijek.
Mi ostajemo.
Ne osuđujem ljude koje odlaze. Podržavam to i svako ko treba sunce, sunce tuđeg neba grije jednako kao ovo ovdje. Laž je da ne grije isto. Grije često i bolje. Ono što svi koji su otišli navode - a otišlo je dosta mojih prijatelja, dosta čitalaca "Buke" koji nam se javljaju - to je taj osjećaj olakšanja. Taj tovar historije, politike, tabloidizacije vam je skinut s leđa. Vi i kada ignorišete sve te vijesti, sve te silne laži, one nekako dolaze do vas. Mi živimo okruženi jednom ogromnom količinom nasilja koje nesvjesno počinjemo i sami proizvoditi. Pogledajte, ako pješačite od kuće do posla ili se vozite autom, uočavate ogromnu količinu nasilja od vozača koji su pored vas, od pješaka. Da to istražujete mogli biste zabilježiti dnevno desetak primjera nasilnog ponašanja. Vani toga nema toliko.
Ali ima jedan drugi problem. Na primjer, mediji u Republici Srpskoj glorificiraju Rusiju, a iz Republike Srpske i iz Federacije, ako hoćemo iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore - svi idu u Evropsku uniju.
To je jedan paradoks da vi ne uspijevate zauzeti stav gdje i kako želite da živite. Sama činjenica da ljudi komentarišu, kada je riječ o Bosni i Hercegovini - a to je na neki način i kada slušate strane komentatore slučaj - da trenutno najveći interes za Bosnu i Hercegovinu od stranih zemalja pokazuju Rusija i Turska. I to je tačno. Drugi se nešto pretjerano ne zanimaju - da se ne lažemo - osim protokolarno. Imate ambasadore sa boljim ili lošijim instagram profilima i to je sve što se tiče diplomatije u Bosni i Hercegovini i njenog interesa za ovu zemlju. Ali mi imamo situaciju idolopoklonstva prema liderima kao što su Erdogan i Putin, imate osjećaj da podržavate njihovu borbu protiv nečega i da ste vi tom podrškom dio te borbe. Ali ste isto tako svjesni da tamo jednako nema posla, kao što nema ni ovdje. Tamo ljudi jednako loše žive. Ako uzmemo za primjer Rusiju, to pokazuju i statistike. Ali nikome ne bi palo na pamet da ode tamo ili bar ja to nisam čuo. Možda nekada tamo kad je bila olimpijada u Sočiju, tada je bilo puno posla na građevinama. Sada toga nema. Da skratim, imamo situaciju da ljudi ustvari imaju romantičarski pogled koji ih ideološki određuje u odnosu na njihovu okolinu, ali su isto tako vrlo pametni i znaju da će taj posao u Austriji, u Beču, Minhenu ili u Italiji biti mnogo bolje plaćen i mnogo sigurniji i da će se oni osjećati mnogo sigurnije u tim zemljama.
Možemo li mi pomoći? Možemo li mi novinari svojim djelovanjem približiti stavove Evropske unije onome čemu težimo? Mi imamo zahtjeve, 14 pravila Evropske unije, koje su naše vlasti dobile da provedu ovdje i među njima su vrlo bitne stavke zaštita novinara i podrška demokratizaciji medija. Kako ćemo mi to pokazati našim slušateljima?
Mislim da bi nama Evropska unija više pomogla svojim nečinjenjem u Bosni i Hercegovini nego činjenjem kako je to do sada radila kada pričamo o zaštiti novinara. Ako pogledate unazad na svaku prijetnju koju su novinari u Bosni i Hercegovini dobivali, Evropska unija je izdavala saopštenja koja deset pametnih ljudi ne mogu shvatiti, da ih zajedno pročitaju i pokušaju rečenicu po rečenicu da analiziraju. Toliko neshvatljiva saopštenja koja ne mogu da dopru do bilo koga, a kamoli do prosječnog čitaoca. Pravo na slobodu izražavanja, slobodu medija je osnovno ljudsko pravo. Minimum koji ja očekujem kada je neki novinar napadnut je da predstavnik Evropske unije napusti svoje dobro zaštićenu kancelariju u Sarajevu i s bulumentom tjelohranitelja koje već ima i ne znam čemu mu služe, dođe u mjesto gdje je napadnut novinar i kaže da su evropske vrijednosti napadnute tu i tu, napadom na tog novinara. Ne očekujem nikakva jalova i besmislena saopštenja kakvim su skloni i kakve obično izdaju. Evropska unija gubi strpljenje s nama. Ne mislim pri tome na kancelariju ovdje. Kancelarija ovdje u Bosni i Hercegovini je vrlo upotrebljiva. Evropska unija želi Bosnu i Hercegovinu isključivo pod kontrolom zbog potencijalnih konflikata koje možemo da imamo. Mi se ne trebamo zanositi da je neko željan nas da budemo dio te porodice iz bilo kojih drugih razloga nego što bi svaki eventualni sukob mogao da izazove novi talas migracija za koje Evropa u ovom trenutku nema mjesta. I to je činjenica.
A da li mi želimo?
Moram ovo reći kada o tome pričamo. Ako se sjećate, naše tročlano predsjedništvo je otišlo u Brisel na prvi zajednički sastanak. Šta je bila glavna vijest sa tog skupa? Glavna vijest sa tog skupa je bila da su njih trojica odraslih ljudi koji dolaze s evropskog kontinenta, koji su obučeni kao ljudi s evropskog kontinenta, jeli zajedno. To je nama plasirano kao glavna informacija - da su oni jeli zajedno.
Ali to je bio napredak.
Kao da su tri majmuna koje je neko u tom trenutku naučio da jedu ili, ne daj Bože, tri ljudoždera koji su očekivali da se pojedu.
Ali, Aleksandre, to je bio napredak jer oni u Sarajevu ili Banja Luci ne jedu zajedno.
Mi se sada čudimo što Evropska unija odustaje od ovog prostora...
Odustaje li?
Odustaje. Imali ste vrlo jasno protivljenje Macrona da se otvore pregovarački pregovori za Albaniju i Sjevernu Makedoniju. To znači odugovlačenje i za sve ostale zemlje regije. Izgubili su vrijeme. Ja se sjećam kada je Mogherini trebala da sleti u Sarajevo na razgovore, bila je magla i nije mogla da sleti. Mislim da je to bio najsretniji trenutak posjete - što uopšte nije mogla da sleti ovdje. Zamislite da se vi stalno morate oduševljavati ljudima jer mogu sjesti zajedno za sto i jesti zajedno u 21. vijeku. Pa, to je srednji vijek. To Vam govorim. Ljudi bježe odavde zato što ne žele da budu limitirani time da li će ovi ljudi sjesti i jesti zajedno.
Šta to znači za ljude ovdje? Šta to znači za medije ovdje? Šta to znači za sve nas? Hoćemo li mi ikada krenuti u proces euroatlantskih integracija?
Mislim da mi svi prije svega treba da imamo svoje lične vizije prije kolektivnih, a u tim ličnim vizijama treba da odredimo kuda to idu naši putevi. Kuda idu putevi naših porodica, naše djece? U kakvim školama želimo da se školuju naša djeca? Kako želimo da budu tretirane naše kćerke na poslu? Da li želimo da budu zlostavljane, napadane? Podsjećam na to da je veliki broj djevojčica i žena zlostavljan već do kraja srednje škole, barem par puta. Da li želimo da idemo nesigurnim ulicama? Da li želimo da je korupcija najviša? Ako to ne želimo, onda treba da se izborimo za viziju u kojoj će ovo društvo biti bolje. To nije potez kistom bilo kog emisara evropske politike niti potez kistom bilo kog od ovdašnjih političara koji zna da se služi escajgom.
To su procesi. To su reforme. Oni nama obećavaju procese i reforme.
Niko nikome ništa više ne obećava, Vildana. Kad ste Vi zadnji put čuli neko obećanje? Ja nisam. Evo ispravite me. Koje obećanje? Imate stalno poruku: Ljudi, dobili ste zadatke koje treba da ispunite, ispunite ih. Znate koje je prvo pitanje u upitniku za pristupanje Evropskoj uniji? Prvo pitanje je koliko zemlja koja aplicira ima stanovnika. Pa, mi ni oko toga nemamo dogovor. Uslov da pređete na drugo pitanje je da odgovorite na prvo. Znači, mi ne možemo još uvijek odgovoriti ni na prvo pitanje. O čemu mi pričamo?
Mi pričamo o posljednjem pitanju. Hoće li i kada Bosna i Hercegovina postati članica Evropske unije i NATO saveza.
Da, postat će Bosna i Hercegovina članica Evropske unije onog trenutka kada većina građana Bosne i Hercegovine bude imala viziju o tom putu i bude spremna da radi na tom putu, bude spremna da učestvuje. Ključ svega je participacija. Bez toga nema ničega.
Vrijeme nam je isteklo. Hvala puno.
