novinar, diplomata, publicista
ekonomista
Svetlana Cenić, rođena u Sarajevu, diplomirala u 22. godini i otišla odmah da radi u Tešanj, pa u Beograd, pa u Englesku i vratila se u Bosnu i Hercegovinu. Sve postdiplomske studije završila je u inostranstvu, a iskustvo je stjecala tako da bi neko izrekao rečenicu iz starih filmova: kad bi je likvidirali, kazali bi da je suviše znala. Dakle, radila je u spoljnjoj trgovini, vodila projekte, radila u proizvodnji, bavila se stranim investicijama i bila savjetnica predsjednika Republike Srpske. Imala je jedan čudan mandat od godinu dana kao ministar finansija. Čudan zbog toga što je završio vrlo preciznim izvještajem punim cifara koji pokazuju da je mandat bio odličan i da je rezultat apsolutno pozitivan. Da ih je više takvih, ovo ne bi trebalo spominjati, ali ovako je stvarno kuriozitet. Godinama sarađuje sa nevladinim sektorom u brojnim aktivnostima, predavala je na fakultetima, pisala je za nedjeljnik “Dane”, a trenutno je direktor Regionalne poslovne asocijacije “Biznis plus”. Zanimljivo je da sebe opisuje, ne dozvoljavajući da se ikakva titula stavi ispred imena kada je se spominje, kao ekonomistu po opredjeljenju i ubjeđenju. Šta znači to, iz ove perspektive, sa ovim znanjima i sa ovakvom biografijom, ali i sa ovakvim iskustvima, posmatrati našu ekonomsku realnost, ovakvu kakva jeste? Da li u toj realnosti uopšte vidite sličnosti sa onim što je normalna ekonomska realnost u svijetu i normalno percipiranje te realnosti u nekom političkom i društvenom sistemu? Na šta mi ustvari ličimo kao ekonomski koncept, kao ekonomska ideja ili projekat, ako to uopšte imamo? Da li je vlast u ovoj zemlji, pojednostavljeno rečeno, u službi kapitala onako kako je to danas u svijetu - a znamo da je vlast u svijetu u službi kapitala - ili ima ikakvih naznaka da to može jednog dana biti vlast u službi građana? Kako Vi to danas vidite?
Ako me pitate da ukratko opišem Bosnu i Hercegovinu kako sada izgleda sa ekonomskog aspekta, dvije su rečenice koje mi odmah padnu na pamet, a to je da privreda u ovoj zemlji uspijeva ili opstaje uprkos vlastima, a ne zahvaljujući njima. Ima i ona druga: mi u Bosni znamo od čega se pita ne pravi, međutim ovdje je pita upravo od toga napravljena, ali nije jestiva. Ono što karakteriše privredni sistem uopšte i sve ove nazovimo reforme i nazovimo ekonomske poteze i politike, jeste da tu apsolutno nema izračuna, balansa, ničega. Kao kada kući pravite tu istu pitu od nečega od čega se ne pravi: dodaj malo ovoga, pa dodaj malo onoga. Sračunato tako da na kraju balade uzmemo za sebe sada, a kako će građani živjeti, kako će se to na njih odraziti i kako će se odraziti na privredu, to apsolutno nikoga ne ineteresuje, jer da interesuje onda bi se napravila ta analiza. Svaki zakon i svaka mjera u ovoj zemlji bi morao da ima izračun: koliko košta primjena, kakvi su efekti, kakvu korist od toga očekujemo, pa da se mijenja u dogledno vrijeme ako to ne uspije. Međutim, kao što je sama država eksperiment, tako je i ekonomska politika predmet eksperimenata. Ekonomija nije egzaktna nauka, kao hemija ili fizika gdje ćete napraviti ekperiment u zatvorenom prostoru, pa ponoviti stotinu puta. Međutim, ovdje se eksperiment pravi na otvorenom i na građanima. Ko preživi, pričat će. A kako nam je, vidi se po tome što je država sve praznija, sve manje ljudi izdržava ovaj show program i cirkus, a sve više je kandidata na izborima.
Spomenuli ste eksperiment. Eksperiment je ipak nešto što podrazumijeva neko znanje, neki koncept i propitivanje tog koncepta. Je li kod nas u pitanju sudar različitih ideja, različitih kombinacija ili je u pitanju prevashodno neznanje na temelju kojeg se onda luta, pametuje? Ili je u pitanju projekat kojim se održava jedan haos zato što haos, takav kakav je, donosi rezultate pojedincima, grupama i onima kojima to odgovara?
Ovo je ustvari sudar apsolutnog neznanja i ličnog interesa, jer onaj koji iole nešto zna, pa i o toj ekonomiji, ne mora biti strateg ekonomskog razvoja, ekonomista, može da bude i dobar inžinjer. Uostalom, pogledajte Koreju kako se razvila, a koncept je pravio inžinjer koji je ponikao iz proizvodnje i zna kako se nešto stvara, šta je potrebno i kakve osnove postaviti. To je ono što se nama svakodnevno dešava. Okolči teritoriju, pa onda jedan uzima na jednoj strani, drugi na drugoj, treći na trećoj strani. U svemu tome se stvara taj procjep u koji propadamo svi.
Mislite li da je politika, pa tako i uslovno rečeno i ekonomska politika, u funkciji proizvodnje animoziteta - ideoloških, političkih i ostalih - da bi se sačuvalo to što se ima i da bi se moglo korupcionaški uzimati ono što nije predviđeno za uzimanje ili mislite da je u pitanju trening koji će možda jednog dana donijeti pamet, rezultat i otvoriti perspektive?
Ja ću biti sada slobodna da prognoziram sljedeće, a još nisam omanula u prognozama: trajat će ovo još neko vrijeme jer je para sve manje. Onda će nastupiti period haosa i apsolutnog nezadovoljstva. Mnogo puta sam istakla, ponavljam se, ali moram da kažem da prvi put kada javna administracija ne dobije platu, to će biti najveći i najborbeniji revolucionari, jer sada glasaju da se ništa ne promijeni i da se zadrže iste nadležnosti, isto okolčavanje teritorija. Privreda, s druge strane, opstaje uprkos vlastima, ali pitanje je do kada. Privreda je uvijek povezivala kada zakaže politika. To vidimo i u regionu. Privreda sarađuje i onda kada politika ili inscenira neki sukob zarad vlastitih političkih poena ili zbog nerazumijevanja i odustva komunikacije. Sljedeće što će nam se dešavati kada nestane para je da će doći jedna grupa ljudi koja će izmanipulisati nezadovoljne jer to prosto moramo proći. To je kao kada dijete prohoda. Stavljate ga da uči na nošu - to je jednostavno tako. Zatim će se tražiti i za ruku hvatati oni koji nešto znaju i čim oni postave neki sistem i sve krene ponovo naprijed, onda će ovi isti lešinari, kokošari i prašinari da krenu da ponovo uzmu vlast. Ja mogu samo da se nadam, ali iskreno da se nadam, da ćemo do tada napraviti neki prosvjetitljski projekat, da ćemo na prvom mjestu ljudima objasniti da mozak nije samo šupljina između dva uha, da ne upravlja samo biološkim potrebama, da je samopošovanje rezultat rada mozga, da mozak ne stoji u tuđem stražnjem dijelu već u vlastitoj glavi i da se sve ovo izdržava vašim, mojim parama i parama svih ostalih koji u ovoj zemlji pokušavaju nešto da rade i preživljavaju. Pa ćemo ih naučiti tome da sebe poštuju. Da ujutro kad se pogledaju u ogledalo kažu: ‘Dobar dan, gospodine ili gospođo, kako ste?’ I da pitaju za svoje pare i da za sebe traže bolje. Dok god ovdje važi ona, kao što roditelji vaspitavaju svoju djecu: ‘Ne zamjeraj se, šut s rogatim ne može’, do tada ćemo imati više kandidata i partija po glavi stanovnika nego ijedna zemlja u svijetu, a kilometar autoputa će biti najskuplji kilometar autoputa na svijetu. Do te faze kada konačno nešto počne fukcionisati nadam se da ćemo imati snage da naučimo svakog da traži bolje.
Na koga mislite kada kažete ‘mi’? Mi sa takvim načinom razmišljanja postojimo već 15-20 godina pa nemamo šanse da budemo ti koji će da vaspitavaju, već se zna ko vaspitava i kako. Prvo: ko smo to ‘mi’? Drugo: šta može biti, u pojednostavljenom smislu te riječi, upaljač koji će gurnuti biračko tijelo u nekom drugom pravcu od ovoga koji se ponavlja svake četiri godine?
Ovo kako nam odlazi sposoban svijet koji nešto zna da radi i ostavlje sve više onih koji znaju samo šta znači batina i ništa drugo, zna reći žedan sam, gladan sam, sveden na biološke reakcije, koji su vrlo odani i podani tim našim nazovi vođama i liderima, ali takav - ono što kažu, nisko čelo, tu pogled - i dozvolite mi da to tako kažem - kome mozak stoji negdje, a ne u vlastitoj glavi - kad ogladni postaje najveći revolucionar. Onda traži: ‘Ja sam gladan’ i ne bira koga udara. Bojim se da naše pobune i naše nezadovoljstvo neće biti tako organizovani i nećemo stajati okupljeni ispred neke institucije ili ispred nečega, više ne znate ni ispred koje da stojite, jer je to mnogo partija. Morat ćemo da stanemo ispred svake partije i onda da tražimo bolje, ali bojim se da to nećemo doživjeti. Ta pobuna će biti usmjerena na one koji su bili na vlasti. Pa će tući i pekara koji mu je prodao kiflu i onoga koji mu je prodao cvijeće. Takvi smo, takva nam je sudbina, da sposobni odlaze, a nesposobni hoće na vlast.
U ovom trentuku, mjesec dana prije izbora, imamo li supstancu koja može da bude dovoljno organizovana, dovoljno jaka i utjecajna da može da šalje poruku ove vrste mladoj generaciji, makar ovoj koja je ostala ovdje?
Ako mislite na organizovanu supstancu - ne, nemamo je. Svaka partija misli da je to ta. Kad vidite da su se i predsjednici partija poredali za šefove kompenzacijskih listi, oni su poslali poruku da ne vjeruju ni sebi, a kamoli u partiju koju vode. Tako da ni to nisu organizovane supstance i mi to nemamo. Mislim da svaki građanin ove države koji misli dobro treba da uradi svoj milimetar, za sebe na prvom mjestu pa onda i za državu u kojoj živi jer tu ostvaruje svoja neposredna demokratska prava. Ja poruku šaljem svim biračima da prvo od partija za koje glasaju traže da naprave inventuru i da tu inventuru objave u novinama, dovoljna je jedna strana.
Pa dobro, kako će se objaviti kad će takva inventura pokazati njihov poraz, a ne njihov uspjeh?
Ako pretenduju na vlast, pa i uđu u tu vlast, neka traže da se za čas napravi inventura, da se vidi koliko to dugujemo, gdje su skrivene fakture, šta nas to čeka, na jednoj stranici, pa da se po tome mjere njihovi rezultati, da dođu već sa spremljenim rješenjima u te vlade. Da ne rade prvo kadriranje, pa godinu dana slušamo kako je smijenjen ovaj i postavljen onaj, nego da uđu u parlament, donesu mjere da se usvoje pa onda biraju vladu koja će se morati u skladu s tim ponašati. To je ono što bih ja voljela da birači traže. Programi danas ne postoje, već samo prodavanje magle. Kad neko laže, to znači da poštuje istinu pa se koristi suprotnošću, onom tamnom stranom. Ovo čak nije ni to. Ovo je nepoštivanje istine jer se prodaje čista magla.