novinar, diplomata, publicista
kulturna radnica, aktivistkinja; članica udruženja Crvena
Uvijek mi se činilo, u bivšem životu, kad se razgovara u kategorijama mladi i mi stari, da je to malo prevaziđena i konzervativna kategorizacija. U tom smislu, Ines Tanović, koja jeste mlađa od svih nas i koja samim tim na neki drugi način razumije stvari koje mi posmatramo iz našeg ugla i ovih nekoliko napomena iz biografije pokazuje zašto je to tako. Mostarka je - što je najvažnije za Mostarce - magistrirala na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je i na regionalnom master programu demokratije i ljudskih prava u Jugoistočnoj Evropi koji su zajedno organizovali, u nekim slavnijim vremenima, Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet u Bolonji. Znanstvene članke je objavljivala u stručnim časopisima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, ali je dosta značajno da je radila i kao novinarka za kulturnu rubriku u ‘Jutarnjem listu’, koji je po mom novinarskom iskustvu također bio malo bolji nego danas, ali je kao škola odličan. Upoznali smo se, iako ne tako davno, tokom iz raznih razloga već pomalo mitske operacije otvaranja Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu koji je spavao ciljanim dubokim snom, vjerovatno nadrogiran prethodno na raznorazne načine. Ono što je važno je da je svijet to primijetio i valorizovao nagradom ‘Europa nostra’ za doprinos u oblasti kulturnog naslijeđa. Danas je projekt koordinator u Udruženju za kulturu i umjetnost ‘Crvena’ iz Sarajeva sa malo nestašnim imenom, a to sigurno ima svoje konotacije. Pošto sam bio prisutan - neću reći da sam učestvovao previše - na toj operaciji ponovnog otvaranja Zemaljskog muzeja BiH i upoznao sam se sa mnogim činjenicama koje su bile vezane za prethodni period, tadašnji pa i kasniji. Možeš li reći da je to danas bh. muzej? Prema statusu, realnosti, a ne prema onome što je on historijski bio.
Mislim da je odgovor na to pitanje dvojak. S jedne strane Zemaljski muzej BiH pokazuje ono najbolje što ima Bosna i Hercegovina, svu tu prožimanost njenog tkiva, društvenog, povijesnog i svakog drugog, a s druge strane je pravi primjer i pravi odraz onoga što Bosna i Hercegovina jeste danas. Kada gledate odnos prema Zemaljskom muzeju BiH, prema kulturi općenito, odnosno prema svih sedam institucija od državnog značaja, koje ova država ne želi, onda se zapitamo gdje tu postoji država i da li uopće možemo pričati o državi, ako institucije kao takve uopće ne postoje ili ako postoje samo na papiru i kakav je odnos prema onome što je nama, zapravo, najvrednije u toj državi. Čini mi se da Zemaljski muzej BiH igra ulogu neželjenog djeteta, kao i sve ostalo u Bosni i Hercegovini što iole ima nekakav državni predznak ili što predstavlja sve ono što mi jesmo, a što današnje političke elite ne žele da budemo.
Kao posmatrači te cijele priče 2015. godine, učinilo mi se u jednom trenutku, očigledno vrlo optimistično, da je tom akcijom i tom operacijom probuđeno nešto što je ciljano spavalo dubokim snom, ali da je bila postignuta jedna koncentracija energije, entuzijazma, dobre volje, pa čak i nekih rezultata koji su slutili da je to jedna prelomna situacija i da će dalje ići lakše i bolje. Evo tri godine su prošle, priča je onoliko koliko vidim utihnula potpuno, ono što se nama činilo da je probuđeno, očigledno je ponovo zaspalo ili je eutanazirano. Znači li to da je to bio jedan pokušaj za koji je, paradoksalno zvuči, 2015. godine bilo kakvih-takvih šansi i mogućnosti da se desi, a da se danas, samo tri godine kasnije, na nekoj sveopćoj nizbrdici u odnosu na kulturu, stvari vraćaju na staro.
Meni se čini da je u tom trenutku kada smo mi radili tu akciju, to po prvi put bilo na način da se jedna državna institucija, nevladinih sektor i svi ljudi zajedno oko nas uključe u nešto kako bi se postigle promjene. Mi smo pokušavali da uvežemo sve što je bilo moguće u tom trenutku, sve ljude koji su na bilo kakav način mogli da pomognu u takvoj priči, da se digne jedan glas da je nedopustivo da jedna takva institucija bude zatvorena tri godine i da je nedopustivo da neko kaže da nema novaca za to, da nema 1.200.000 KM, koliko Zemaljskom muzeju BiH treba za osnovne režije i plate zaposlenika. Tokom trajanja te akcije – apsolutno se slažem, vladala je jedna nevjerovatno pozitivna energija, bio je jedan naboj da se nešto može promijeniti, da možemo zajedno da se dignemo za nešto, za jedan muzej, za kulturu u ovoj državi.
Uglavnom je mladi svijet učestvovao u svemu tome.
Jeste, ali ne bih rekla da su bili samo mladi ljudi. Bilo je tu jako puno ljudi iz različitih dobnih skupina i društvenih grupa. Jako velika podrška koja je došla izvana je nešto što je cijelu priču pronijelo van granica države i donijelo jednu drugu dimenziju. Međutim, čak i tada, kada smo radili tu akciju, mi smo u konstantnom razgovoru sa vlastima - sa Ministarstvom civilnih poslova BiH koje je bilo u nadležnosti za davanje najveće svote novca muzeju - znali da to nije trajno rješenje. Mi smo sve vrijeme znali da radimo nešto da ugasimo požar, da saniramo stvari, ali da ne rješavamo problem trajno. Dok nema sistemskog rješenja, ne samo za muzej nego za sve ostale institucije, za kulturu uopšte, mi ne možemo govoriti o nekom trajnom rješenju. Upravo je to razlog zašto nakon tri godine – taj memorandum za finansiranje je bio potpisan na tri godine, 2018. godine taj memorandum o finansiranju ističe - mi i dalje ne znamo šta je budućnost toga. Mi ne znamo da li ćemo za tri mjeseca, šest mjeseci ili godinu dana vidjeti neku drugu instituciju da zatvara svoja vrata ili vidjeti taj isti Zemaljski muzej BiH da to ponovo radi.
Da se odmaknemo malo od muzeja i da pređemo na opštije stvari, ali vrlo konkretne. Šta je to što je po Vama zajednički imenitelj - malo frazerski zvuči ali nemam bolju formulaciju za ono što je suština pitanja – za mladu generaciju u cijeloj državi, ako postoji zajednički imenitelj, a vjerovatno postoji. U zemlji u kojoj ništa više nije zajedničko?
Mislim da je mladim ljudima u ovoj državi, ali mislim tu i na starije generacije, puno toga zajedničko. Zajedničko im je to koliko loše žive, cjelokupna socio-ekonomska situacija, ja ne vidim da tu postoji razlika od bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine, dakle i entitetski i geografski. Zajednička im je jedna besperspektivnost, jedna potpuna eutanazija koja je nastupila nad svima nama, svih ovih dvadeset godina, gdje vi osim što imate te probleme kao što su nezaposlenost, siromaštvo, socijala koja je strašna, dakle sve te velike brojke koje slušamo svakoga dana o tome koliko mladih odlazi, vi imate problem da ti mladi ljudi nemaju nikakvu svijetlu tačku u koju mogu da gledaju kada gledaju iz ove sadašnje perspektive, jer se njima niko ne bavi. Kada slušate sve te floskule šta treba uraditi za mlade onda shvatite da ideje nema, da pogotovo realizacije nema i da to stanje u kojem se nalazimo vlada na području cijele Bosne i Hercegovine. Očaj nam je zajednički na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Zajedničko nam je ono čime nas filuju sve ove godine, ono što nam prodaju, kakvu nam priču serviraju. Zajedničko nam je stanje permanentne krize u kojoj se kontinuirano nalazimo. Mi smo stalno u nekoj krizi. Neke se krize kontinuirano fabriciraju. Ali, ono što dođe na kraju dana je jedan osjećaj da vi tu ništa više ne možete uraditi, osim povući se u nekakav mikrokosmos i iz njega pokušavati nešto učiniti, komunicirati s ljudima s kojima ste bliski u vašim razmišljanjima ili otići. Dakle, imate te dvije opcije.
Vratit ćemo se na odlazak mladih, ali prvo da razjasnimo jedno pogrešno mainstream mišljenje. Da li je zajednička egzistencijalna muka o kojoj govorite dovoljna da premosti one razlike koje se proizvode svjesno među mladima, od sredine do sredine, od entiteta do entiteta? Mislite li da je ta proizvodnja negativnog u odnosu na mlade nadvladala i da je jača ili se nadate da u jednom trenutku ova zajednička egzistencijalna muka može dovoljno da motiviše mladi svijet da se pokrene?
To je jako teško pitanje i teško je iz ove perspektive znati odgovor na to li je naša zajednička egzistencijalna muka, koja apsolutno jeste ista, dovoljna da prevlada sve ovo čime smo okruženi i čime smo svakodnevno bombardirani. Ja kao neko ko se izjašnjava kao ljevičar i ko vjeruje u te ideje, uvijek razmišljam da su upravo te teme one teme za koje treba da se borimo, koje trebamo da stavimo u prvi plan i koje trebaju da nadvladaju sve ovo. Samo se bojim da nas stvarnost počinje demantirati u nekim stvarima. Demantira nas samim time što već danas nemamo s kim da radimo zbog same činjenice da ljudi odlaze, dižu ruke, ne zanima ih, ne žele da trpe više. Da je samo to razlog zbog kojeg odlaze, bio bi dovoljno legitiman. Onda se postavlja pitanje s kim ćete sutra raditi i s kim ćete da nadvladavate sve te probleme o kojima pričate i kako ćete ponovo graditi to tkivo koje je potpuno rastakano svih ovih dvadeset godina, ako ljudi nema. I to je jedan, čini mi se, od ključnih problema s kojima se susrećemo svi mi koji smo tu, svi mi koji i dalje pokušavamo i vjerujemo da se može i da malo fali da neke stvari poguramo naprijed. Trebat će jako puno vremena da ih dovedemo iole blizu gdje su bili devedesetih godina. Sjećat ćemo se još dugo s nostalgijom, barem moja generacija, kako su im dobro živjeli roditelji u onom sistemu i razmišljati o tome kao o nekakvoj utopiji koja je davno nestala, ali bojim se da dok mi sve ove procese nijemo posmatramo, a ne možemo da ih promijenimo, da za dvije, tri ili pet godina više nećemo imati s kim ni da radimo, ni da pokušavamo da mijenjamo.