Zajedničko nam je to koliko loše živimo

Ako je u srži filma dobra priča, ona će trajati kao i književnost zauvijek. Ako je loša priča, to će se sve zaboraviti. U predstavi isto tako. Ako u njoj ima priče, traje. Ako nema priče, ima spektakla. Može biti kratkotrajan, dugotrajan, to je sve na kraju krajeva nevažno. Duboko vjerujem da je to važno za razumijevanje svijeta u bilo kojem segmentu, od ekonomije do svega što danas pričamo. Sve su te forme potpuno neuvjerljive za mene. Narod ne vjeruje onome ko mu iznosi statistiku. Da li je pao proizvod, da li se digao društveni proizvod, da li se otvorilo ovo ili zatvorilo ono, koliki je broj siromašnih - to je daleko. Ako ga priča privuče, onda više nije daleko. Onda je to naš život i naše iskustvo. To tjera ljude na mogućnost promjene. Nema promjene bez razumijevanja. Nema razumijevanja bez osvješćavanja.

Nažalost, glupost se kao resurs moći umnožava geometrijskom progresijom. Mi smo svjedoci da su ključni koridori moći i ključne tačke moći u rukama nekompetencije i da se ta nekompetencija prodaje kao kompetencija. Vi imate jako puno mediokriteta koji se doživljavaju od strane javnosti kao uglednici, akademici i intelektualci, oni koji proizvode mišljenje. Ali, nažalost, u velikoj mjeri to je mediokritetstvo i mediokritetstvo kao saveznik gluposti je prepoznato kao moć za koju se treba vezati jer ona omogućuje prodor iz partera beznačajnosti u zonu gdje se donose odluke. To je, nažalost, danas život u Bosni i Hercegovini. Rekao bih da je to jedna ključna odlika sfere političkog, sfere znanstvenog i sfere kulturnog. Možemo li mi izaći iz tog stanja? Ja mislim da je proces dugotrajan, da smo opterećeni jednim apriornim problemom koji ustvari onemogućava javnu debatu o našim najvažnijim pitanjima za izlazak iz krize, a to je nažalost pitanje državnog razloga. Sva naša stvarnost je zapravo potčinjena vječnoj borbi o tome hoće li biti Bosne i Hercegovine ili je neće biti. To je ambijent koji najviše ide na ruku nacionalistima, šovinistima, ksenofobima jer kad cijelu javnu debatu 25 godina reducirate na pitanje hoće li biti ili neće biti države, faktički javni trg ostaje ispražnjen od intelektualnog sadržaja, od mogućnosti da stvaramo uvjete za neku pozitivnu preinaku. Ja ne vidim argumente koji bi me uvjerili u suprotno. Dakle, svaki novi saziv parlamenta, svaka politička emisija, svaki politički problem se poveže sa tim. Čak ako je riječ o vodovodu, on se dovede u pitanje s tim šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. U tom smislu, mislim da je Bosna i Hercegovina po lošim stvarima u lošem svijetu, a po dobrim stvarima izvan svijeta. Sve što se dobro dešava, u smislu progresivnog razvoja, emancipacije čovječanstva, mi smo negdje zakinuti za to. Ono što je negativno i loše to se, ja bih rekao, čak multiplicira.

Mislim da je mladim ljudima u ovoj državi, ali mislim tu i na starije generacije, puno toga zajedničko. Zajedničko im je to koliko loše žive, cjelokupna socio-ekonomska situacija, ja ne vidim da tu postoji razlika od bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine, dakle i entitetski i geografski. Zajednička im je jedna besperspektivnost, jedna potpuna eutanazija koja je nastupila nad svima nama, svih ovih dvadeset godina, gdje vi osim što imate te probleme kao što su nezaposlenost, siromaštvo, socijala koja je strašna, dakle sve te velike brojke koje slušamo svakoga dana o tome koliko mladih odlazi, vi imate problem da ti mladi ljudi nemaju nikakvu svijetlu tačku u koju mogu da gledaju kada gledaju iz ove sadašnje perspektive, jer se njima niko ne bavi. Kada slušate sve te floskule šta treba uraditi za mlade onda shvatite da ideje nema, da pogotovo realizacije nema i da to stanje u kojem se nalazimo vlada na području cijele Bosne i Hercegovine. Očaj nam je zajednički na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Zajedničko nam je ono čime nas filuju sve ove godine, ono što nam prodaju, kakvu nam priču serviraju. Zajedničko nam je stanje permanentne krize u kojoj se kontinuirano nalazimo. Mi smo stalno u nekoj krizi. Neke se krize kontinuirano fabriciraju. Ali, ono što dođe na kraju dana je jedan osjećaj da vi tu ništa više ne možete uraditi, osim povući se u nekakav mikrokosmos i iz njega pokušavati nešto učiniti, komunicirati s ljudima s kojima ste bliski u vašim razmišljanjima ili otići. Dakle, imate te dvije opcije.

Ja mislim da svako, ko ima utjecaj kroz medije ili na nekom pojedinačnom nivou, ima zadatak: mi moramo da djelujemo renesansno. Ne da dođe jedna partija i da ode druga, nego moramo ljudima dati do znanja da laž nikome ne donosi korist. Laž da je ovdje sve dobro, da ovdje ekonomija funkcioniše, da sudovi rade svoj posao, da su škole dobre. Na kraju će se obit tom istom narodu o glavu, kao što mu se već sada obija. Činjenica da iz ove zemlje ljudi bježe govori da su odabrali da žive u nekom drugom okruženju. Mi imamo sada seobe koje se ne tiču seoba u druge meridijane ni kontinente. Mi imamo seobu u vijekove. Imamo ljude koji su odlučili da žive u srednjem vijeku i imate ljude koji žele da žive u 21. vijeku i ljudi iz Bosne i Hercegovine se sele u 21. vijek.

Mi imamo danas ovo što imamo. Umjesto da nas je zahvatio proces katarze, mi se zapravo vraćamo - barem što se vokabulara, što se verbalne ravni tiče - u rane devedesete godine. Pogledajte te nacionalne lidere, šta svaki dan govore, da ih ne imenujem. Sasvim je jasno da oni koji imaju najveću razinu političke moći danas ne priznaju državu ili kažu da će sutra kada dobiju formalnu poziciju učiniti sve da se ona stavi u historiju, jer je - tako kažu - realitet. U takvom ambijentu naprosto je nemoguć proces katarze bez kojeg nema ničega drugog. Sve dotle mladi ljudi imaju dva scenarija: ili kao Bruno da kaže posvećen sam sam sebi, ja sam svijet za sebe i pokušavam kao zaseban svijet preživjeti ili da kao što ih čini masa, mnogo više na drugoj strani, da spakuju kofere i s kartom u jednom smjeru odu za sva vremena.

S jedne strane građani na to daju odgovor. Oni, a naročito mladi, kažu da se ova država i ova kultura najbolje grade ako živite u Njemačkoj, Francuskoj ili negdje drugo. To je, nažalost, istina. Takvo je stanje. Međutim, mi ne možemo na tome opstati. Ja sam uvjeren da će se stvari ovdje mijenjati kada građani na nekim izborima prepoznaju neku ličnost ili neku političku snagu koja će im reći: 'Ova Bosna i Hercegovina je naša kuća. Uredimo je prema našim potrebama.' Hvala svima koji nas podržavaju i pomažu, odakle god da dolaze, ali mi moramo da uredimo Bosnu i Hercegovinu kao našu kuću. Da bismo to uradili, mi moramo promijeniti moralnu paradigmu društva. Moramo se sami mijenjati. Ne možemo robovati svim tim silnim materijalnim bogatstvima. Ona su prolazna. Ličnost je ta koja opstaje. Život je taj koji opstaje. Mora neko reći da je to naša kuća. Moramo je urediti kao našu kuću, a iz te činjenice ćemo ići prije svega prema gradnji institucija. Nema društva bez institucija: od kulturnih do državnih. Danas su sve ili narušene ili poremećene, svjesno i namjerno najčešće i to nas vodi u degradaciju i dekadenciju. To nas vodi u silne podjele koje ti koji upravljaju nama žele. Na kraju, šta će ovdje ostati? Ostat će zgarište. Mi moramo vjerovati da je ovo naša kuća, mi moramo ovu našu kuću uređivati onako kako pristoji svakom dobrom domaćinu. Takvo političko rukovodstvo ovoj zemlji treba.

Ja mislim da je upravo taj strah doveo do toga da u Bosni i Hercegovini imaš jedan odličan fenomen, a to je da kod nas nema puno radikalnih grupa. Nema puno ekstremista. Zato što su političari najradikalniji, najekstremniji. Čak imaš paradoks da mi u Republiku Srpsku, u Banja Luku, uvozimo ekstremne grupe iz Srbije da bi napravili neki miting podrške za neke ljude. O tome se radi. Kod nas je ekstremizam način života. To je nešto kao baobab. Znate šta je afrički baobab? On je ogromno drvo i to je taj ekstremizam oko kojeg ništa ne može da raste jer on pokupi svu vodu. Tako je i kod nas. Taj vulgarni nacionalizam ne da ničemu drugom da raste zato što je on toliko dominantan. Čak nisam siguran da li ga njegujemo ili je postao samoodrživ.

U svetim knjigama, nažalost, ima jako puno priča o nasilju, ali u svim svetim knjigama, a to je ono što baštine i monoteističke i uopće svjetske religije. Postoje etički postulati na kojima se izgrađuju te zajednice i stalno se govori o odustajanju od nasilja, od mržnje. Nešto što je zapravo svima zajedničko. Onda je naprosto neshvatljivo kad ovdje kod nas, a to uopće nije rijedak slučaj, ljudi koji vode vjerske zajednice koji u javnosti šire govor mržnje, ponekad govore vrlo ružno o drugima, pri tome vrlo često i netačno govore o drugima, pogrešno interpretiraju svoje vlastite historije i historije drugih ljudi. Onda taj govor, koji je s jedne strane pozitivan i koji poziva te ljudi na susretanje, lako padne u vodu kad se s druge strane proizvode takvi narativi. Ja stvarno mislim da uopće u svijetu, tako i kod nas, ne može biti mira ako se taj mir ne postigne i među religijama. To je misao vrhunskog katoličkog teologa Hansa Kinga.

Mislim da to polazi od sistema obrazovanja. Čini mi se da je to krucijalno žarište u našem društvu. Radi se o jednom sistemskom urušavanju obrazovnog sistema, pri čemu kao rezultat imate ono što se, čini mi se, željelo: generacije ljudi koji nemaju znanje, što jeste najveći problem. Iz toga proizilazi sve ovo ostalo. Iz toga proizilazi postavljanje ljudi koji nemaju kompetencije na pozicije moći, iz toga proizilazi sistem vrijednosti koji na odlučujuća mjesta ne postavlja ljude koji su u stanju da doprinesu kompletnoj društvenoj slici ili da doprinesu društvenim promjenama ili razvoju i progresu u društvu, nego ljude koji poslušno prate ono što im se govori, tako da nema napretka, nema nekog boljeg sutra.

Pa, tamo gdje imate državu koja se brine o okolišu, tu ima i svijesti. To je, nažalost, omiljena mantra korporacija i vlasti, da se sve prebaci na običnog građanina i da se svi problemi koje bi trebala rješavati država, a i oni koji izvanredne novce zarađuju na našem okolišu, prebace na građanina. Odličan primjer je to šta se dešava sa plastikom u našem okolišu. Mi svi koristimo ogromne količine plastike. Procjene su da svaki stanovnik Bosne i Hercegovine potroši 70 komada plastičnih boca godišnje, što je npr. u Sarajevu 28 miliona boca. Od toga dobar dio završi u našoj prirodi, pa je nekakva procjena da između 30 i 45 hiljada tona plastičnog otpada godišnje završava u našoj prirodi. Razlog tome nije što su građani nesavjesni pa bacaju gdje stignu. Problem je što trećina građana Bosne i Hercegovine uopće nije pokrivena organizovanim odvozom otpada i, naravno, ako nemate organizovani odvoz, vi ste prinuđeni da pravite divlje deponije. Jedna porodica godišnje proizvede oko tonu otpada, to znači da je jedna dnevna soba puna otpadom. Vi možete iskopati rupu prve, druge, treće godine, ali uskoro će vam ponestati rupa i onda će to završiti na divljoj deponiji. Onda to sa svakom većom kišom završi u rijekama i jezerima. Šta je rješenje? Rješenje je, naravno, infrastruktura, a tamo gdje ima infrastrukture, rješenje su kazne. Kazni kod nas nema. Infrastrukture nema. Posljedica toga je ovakvo stanje.

Pa, ja mislim, zapravo, da smo mi zadnjih nekoliko decenija vrlo zapušteno društvo i u tom stvaranju zapuštenog društva ključnu ulogu su odigrale političke, tj. kvazipolitičke elite kojima odgovaraju takvi pojedinci kojima mogu lako manipulisati. Rekla bih, ima svega. Od tog manipulativnog odnosa onih političkih aktera prema građanima, koje na neki način podcjenjuju, smatraju ih i neobrazovanim. Drugo, imamo veliki utjecaj neznanja koje prati arogancija i nesuočavanje sa samima sobom. Treće, možda i jeste najteže pogledati se i suočiti sam sa sobom. Mislim da postoji problem velikog nesuočavanja i sa prošlošću, samim tim i zatvaranja očiju pred sadašnjošću, a onda u svemu tome nedostaje iskorak ka budućnosti.

Ja ne znam šta nas može pokrenuti. Mi se ponašamo kao da se nas to sve ne tiče. Ja sam isto tako postala umorna da uvjeravam ljude da im je loše. Kako da nekoga uvjerim da mu je loše, da vrlo teško živi, da je ponižen, da je jadan, a on u isto vrijeme, vjerovatno dobrim dijelom svjestan te svoje situacije, aplaudira onima koji su ga doveli u takvo stanje.

Ono što mene najviše boli je da smo mi sami sebi najmanje bitni i ono što me također strašno boli je što naša spoljna politika vodi uvijek negdje drugdje, a ne u ovu zemlju. I svi ovi igrači koje ste naveli više vode našu spoljnu politiku i igrače na našoj sceni, nego što su ti igrači okrenuti svojoj zemlji i vode politiku u interesu vlastite države. Stalno slušamo: Ako to Srbija uradi, onda ćemo mi uraditi to. Ako je Turska to rekla, onda ćemo uraditi to. Ako je Rusija to rekla, onda ćemo mi itd. To je strašno - da mi sami sebi nismo važni, a drugima na neki način interesno jesmo.

Radimo svakodnevno. Izvještavamo, ali nema efekata. Postaje besmisleno što mi svi zajedno radimo, i mi u "Žurnalu", i Vi Vildana i svi drugi mediji koji su objavljivali. Kada nema nikakve sankcije za ono što mi objavimo, onda sve to postaje besmisleno. Vi ste objavili milion dokaza u proteklih dvadesetak godina o neradu bh. pravosuđa. Mi smo u posljednjih 6-7 godina objavili desetine hiljada materijalnih dokaza o korumpiranosti bh. pravosuđa, ali ne postoji sankcija.

Sredina je onoliko toksična koliko se mi u njoj damo. Evo, ovog trenutka ja živim u toksičnoj sredini, ali zdravo razmišljam, imam sposobnost da razdvojim toksične ljude od ljudi koji me oplemenjuju. Opet ponavljam, mislim da sve dolazi iz kuće u kojoj poštujemo jedni druge, u kojoj niko nikome ne naređuje nego objašnjava stvari i u kojoj potvrđujemo vlastite kapacitete. Ja imam dovoljno godina da kažem da dobro radim ono što radim, da pametno radim ono što radim i da mogu drugima da prenesem ta svoja znanja. Dakle, ne govorim napamet, ne govorim bez iskustva i ne govorim bez obrazovanja. Kad bi svako od nas ovog trenutka radio samo ono što zna, a ne bi imao političke ambicije da pravi žvrljotine u zraku kada se radi o državi, onda bi nam svima bilo bolje. Naš problem su političari koji su ustvari kombinacija neznanja i arogancije. Postoji posebna riječ za to. Moja majka rahmetli je uvijek govorila ovu činjenicu: postoji baliluk i postoji znanje. Baliluk je kombinacija neznanja i arogancije. Dakle, ti ono što ne znaš propisuješ kao opšte znanje jer nisi pogledao preko avlijskog zida. Ta vrsta kombinacije u politici sada vlada svugdje. U svim ćoškovima ove države. Takva vrsta ljudi ne može proći među pametnim ljudima, nego među ljudima koji su manipulirani, među ljudima koji ne znaju o čemu i čemu mi živimo.

Ja mislim da ni jedno ni drugo nije na vidiku. Šta god se dogovore, dobro je. Mi smo, na neki način, narod koji je - kada govorim narod, onda mislim svi građani Bosne i Hercegovine, pogotovo građani Sarajeva, jer ovdje živim i tu sredinu nabolje poznajem - miran i zadovoljan iz tri razloga. Prvi je što imamo struje, drugi je što imam vode i treće što niko ne puca na nas. I nama je sve ostalo mirno i ravno do mora.

Mislim da nema nikoga u našoj zemlji da nema problema sa ljudskim pravima, a kada počnete pitati i čačkati, onda obično pomalo i smetate. Imamo institucije koje vam daju s vremena na vrijeme informacije o stanju ljudskih prava, međutim kada hodate na terenu, onda bolje vidite na šta su se svela ta naša ljudska prava. Ljudi ne mogu ni egzistirati ni živjeti ni prehranjivati se. Naša županija je stvarno jedna od najsiromašnijih u Federaciji. I najveća. Kada krenete od Livna, već u samom Livnu vidite kako to izgleda, koliko su ljudi isključeni iz zajednice, koliko su ljudi zapravo gladni, ali kada maknete u Glamoč ili Bosansko Grahovo, onda kažete da je u Livnu dobro.

Svi ovi gradovi su se drastično promijenili. Uvijek krenete, zapravo, od sebe. Mislim da je to početak ovoga o čemu govorite, nekog preporoda. Da možete pogledati prvo svoju djecu u oči i reći svojoj djeci za šta ste se zalagali devedesetih, za šta se zalažete u 2000. i za šta sad u prvoj, evo već drugoj dekadi 21. stoljeća, koje su to vrijednosti koje branite, koje su to vrijednosti za koje ste spremni da izađete iz anonimnosti ili ugodne zone komfora i konfrontirate se sa većinom. Očigledno je da su nam takvi pojedinci potrebni, koji su pojedinci građanske hrabrosti, intelektualne konzistentnosti, oni koji su spremni da kažu stvari koje danas nisu nimalo milozvučne. Ovo kako je ovaj sistem napravljen, on je eutanazirao posebno mlade ljude, naučio ih oportunizmu, konformizmu zato što su stranke postale korporativna preduzeća u kojima, ako niste podatni, ako niste poslušni, ako ste iole nezavisni, vi ste, zapravo, u jednom teškom problemu.

Mladi odlaze i ja ih uopšte ne krivim. Ja bih išao za njima da sam malo mlađi i da nemam porodicu. Mladi hoće znanje, hoće uspjeh. To im se ovdje ne nudi. Sprečavaju se na svakom koraku. Korupcija je svuda oko nas. Loše nam je obrazovanje. Čak i ako se sami ljudi obrazuju, ne mogu ništa da započnu zbog korupcije. Ljudi koji odlučuju su retrogradni. Država ne funkcioniše. U čitavom svijetu je sad jedan retrogradni trend, sve više imamo konzervativaca na vlasti. Radikalna desnica je u usponu. Religija je ponovo utjecajna. Ali, ipak je malo bolje nego ovdje. Ovdje apsolutno ništa ne funkcioniše i za jednog mladog čovjeka to je potpuno beznadežna situacija. Naravno da mora da traži svoju sreću i svoju budućnost. U zemljama poput Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država ili Evropske unije ipak postoji neki sistem bez obzira na taj trend, kakav god da je. Kod nas nema nikakvog sistema. Vlada potpuni haos u kojem ljudi jednostavno ne mogu da se snađu.