Mi smo zatvoreni u kavez straha regionalnog karaktera

Mislim da je utjecaj književnosti i inače javno izgovorene riječi, ako je ona vješto izgovorena, veliki. Sjećam se jednog davnog priloga, ne znam koja je bila godina, riječ je o anketi u zapadnom Mostaru o tome koja se knjiga najviše čita. Odgovor je bio 'Derviš i smrt' - slučajno ili ne. Mislim da je snaga književnog djela, ako je ono dobro napisano, velika, a sve drugo je naiva. Niko nije tolika budala. I kad je čovjek zao, on nije budala. Ne mora značiti da je budala ako je zao, na bilo kojoj strani, u bilo kojem kontekstu. Ako je ignorant prema svemu, ako ipak čita tekst to je neodoljivo. Tako da je ono što čini Bosnu i Hercegovinu, što čini svako društvo, svaku naciju u osnovi - priča. Ona se bazira na jednoj priči, na jednoj ideji o svijetu, na jednom razumijevanju svijeta. To je ono što nas povezuje, pa i ovdje u Bosni i Hercegovini. Htio to neko priznati ili ne - postoji jedna vrsta priče koja koristi povijesno iskustvo i djeluje. Ne kao propaganda, ne kao ideologija, ne kao politika, nego kao priča.

Mi smo zatvoreni u kavez straha regionalnog karaktera. Pokušavaju nas u tome zadržati. Opet su nacionalne tenzije zategnute do kraja. Ovog puta se otvaraju, uslovno rečeno, puno ozbiljnija pitanja nego u ranijim nacionalni zatezanjima pred izbore. To je naprimjer promjena granica. To je nešto na šta se svakome u Bosni i Hercegovini zaledi krv u žilama jer zna čemu to vodi i kako bi to izgledalo.

Jako mi je drago što ste to rekli jer mi srce zadrhti svaki put kad neko prepozna moj pokušaj da mu pomognem ako je očajan. Mislim da u svijetu nedostaje solidarnosti. Meni je jako puno - ne baš jako puno, ali dovoljno godina da znam da solidarnost može spasiti svijet, da solidarnost među ženama može spasiti svijet, da solidarnost među ljudima koji teško zarađuju za život može spasiti svijet. To savremeni svijet ne vidi i savremeni svijet će doći jednom na činjenicu da jedni drugima trebamo da pomognemo kako bismo svi živjeli dobro. Ja se tome radujem i svaki puta kada treba da plačem, ja neću zato što mislim da se i teške stvari mogu savladati humorom. Ne humorom koji je bez nade, nego humorom koji je kritika.

Ne mogu mediji biti puno bolji od društva u kojem živimo. Dok se ne postigne efekat drugačijih odnosa političkih snaga, dok ne dođemo do takvih vlasti u cijeloj zemlji koje će biti spremne da historiju ostave historičarima, ako ne mogu da se dogovore baš ni oko čega, mi zaista nemamo šansi. Svake dvije godine imamo izbore i svake dvije godine se sa lokalnih teritorija izvlače potrebni historijski podaci da bi bili zloupotrebljeni. To je naša surova istina i nju svakodnevno živimo. Mi imamo žestoke rasprave, a to je posebno pojačano u vrijeme izbora, ne samo o ratu, nego o ratu koji bi mogao izazvati sljedeći rat. Ove sezone to je promjena granica. Uz svu priču o naslijeđu, uz svu svađu o onome šta je ko kome učinio i šta će tek da učini, mi smo došli do priče o promjenama granica. Ne direktno u Bosni i Hercegovini, ali indirektno u Bosni i Hercegovini onoga časa kada je gospodin Dodik otvorio temu, rekavši da će, ukoliko dođe do promjene granica između Srbije i Kosova, tražiti stolicu u UN-u.

Zona komfora je uljuljkanost u svakodnevnicu ili odustajanje, povlačenje u svoja četiri zida, nedjelovanje. U našem društvu danas to jeste zona komfora. U slučaju našeg društva ja mislim da je neophodno imati više žarišta da bi se promjene desile. Neophodno je na svim poljima napraviti neki front solidarnosti koji će se kroz razne tačke pokušati ujediniti i izaći na ulice, artikulisati zahtjeve. Promjena, a to ne kažem ja, dolazi od potlačenosti, odnosno od osvještavanja da si potlačen. Pored svih slojeva društva koji bi trebali u tome da učestvuju, mislim da osobe koje su najduže potlačene kroz historiju – žene, mogu donijeti promjene.

E, sad je svijet napokon počeo ličiti na Bosnu i Hercegovinu. Sad imamo i u svijetu situaciju da je nenormalnost normalizirana. Da je fašizam normaliziran. Vi vidite da je fašizam normaliziran samom činjenicom da ogroman broj ljudi glasa za takve ideologije. Bosna i Hercegovina se kao zemlja iza ogledala u mnogim stvarima navikla na tu reprodukciju političkog fatalizma gdje je jedino važno kako se zoveš. U zajednicama gdje je jedino važno kako se zoveš, progres nije moguć. Zbog mladih ljudi treba slati poruke da ne može nečiji život odrediti njegovo ime. Kada bi to bio jedini smisao života i kada bi to bila istina života, onda bi ljudi trebali uvijek ostati samo u svome mjestu, nikada nikoga ne upoznati, živjeti ono što mu je priroda i socijalni ambijent pružio i to je to.

Oni kojima festival znači više nego drugima. Što se tiče same solidarnosti, nje u ovom društvu nema. Nema je u većini segmenata društva, a naravno nema je ni na kulturnoj sceni. Ono što je bitno jeste da su ono vrijeme u kojem smo živjeli prije nekih dvadesetak godina i ovo današnje vrijeme kada je solidarnost u pitanju, potpuno različiti. U ono vrijeme smo živjeli u velikoj nevolji i velikoj solidarnosti. Danas te solidarnosti zapravo nema. Nema je u smislu da smo zaista zainteresirani jedni za druge nego jedni druge doživljavamo kao konkurenciju i u konačnici kao neprijatelje. Ono što je bitno je da smo mi sad ovdje imali jednu vrlo konkretnu situaciju.

Meni se čini da je u tom trenutku kada smo mi radili tu akciju, to po prvi put bilo na način da se jedna državna institucija, nevladinih sektor i svi ljudi zajedno oko nas uključe u nešto kako bi se postigle promjene. Mi smo pokušavali da uvežemo sve što je bilo moguće u tom trenutku, sve ljude koji su na bilo kakav način mogli da pomognu u takvoj priči, da se digne jedan glas da je nedopustivo da jedna takva institucija bude zatvorena tri godine i da je nedopustivo da neko kaže da nema novaca za to, da nema 1.200.000 KM, koliko Zemaljskom muzeju BiH treba za osnovne režije i plate zaposlenika. Tokom trajanja te akcije – apsolutno se slažem, vladala je jedna nevjerovatno pozitivna energija, bio je jedan naboj da se nešto može promijeniti, da možemo zajedno da se dignemo za nešto, za jedan muzej, za kulturu u ovoj državi.

Kada pitamo građane Bosne i Hercegovine šta misle o svojim predratnim komšijama, dobit ćemo jedan odgovor koji će oni nama šapnuti: Da, da, nedostaju nam ti ljudi, to su bili prave Sarajlije, Banjalučani, Prijedorčani, Mostarci ili dr. Ali, s druge strane, reći će vrlo glasno da čuje komšiluk da su oni zadovoljni trenutnim stanjem, da je to nešto što je normalno i što je produkt onoga što nam se dešavalo devedesetih godina i da oni tu ne bi ništa mijenjali. Ono što je važno je da običan, mali čovjek u Bosni i Hercegovini veoma dobro funkcioniše sa drugim običnim ljudima, bez obzira da li su oni Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Mi putujemo bez problema, sarađujemo, školujemo se u drugim gradovima i među drugim etničkim grupama, razgovaramo, sarađujemo poslovno. Znači, život ide nesmetano. Onog trenutka kada se to sa individualnog podigne na kolektivni nivo, tu nastaju problemi. Tu nastaju problemi zato što je Bosna i Hercegovina tako i napravljena – da je kolektivitet važniji. Ali, ono što je mnogo važnije u svemu tome je da se kolektiviteti međusobno plaše jedni drugih i da to izvanredno rade domaći političari. Oni produkuju taj strah, oni produkuju tu nesigurnost. Veoma često imate utisak da je taj strah kao plinska boca, a oni samo manje ili više pojačavaju plamen u zavisnosti da li im je potrebno ili nije. Upravo sa tim strahom i animozitetima oni čak manipulišu međunarodnom zajednicom jer se i ona plaši da sutra ne dođe do nekog belaja u Bosni i Hercegovini. Onog trenutka kada bi taj strah nestao, mnoge stvari u Bosni i Hercegovini bi bile drugačije. Prije svega, političari bi izgubili jedan strašan mehanizam za manipulaciju narodom, građanima i počela bi možda isplivavati neka druga egzistencijalna pitanja: Šta nam je sa poslovima, sa platama, sa penzijama? Gdje su nam djeca? Što nema više djece? Onda bi oni bili u velikom problemu. Ovako, taj strah služi da sve ostalo zaboravimo i živimo u tim etničkim torovima.

Nema nam druge. Moramo biti bolji ljudi. Moramo vjerovati jedni drugima. Moramo graditi budućnost. Ne možemo biti opsjednuti opskurnim političkim vlastodržačkim potrebama i porukama. Ne možemo biti opsjednuti potrebom za materijalnim dobrima u tolikoj mjeri. Moramo mijenjati sebe da bismo mijenjali ovu našu kuću. A ova kuća je naša kuća i nema nam druge.

Govorim generacijski. Mate Maras, najznačajniji prevodilac Šekspira kod nas, je u jednoj emisiji na Zagrebačkoj televiziji rekao da postoje historijske sekvence, govoreći o generaciji. Vozovi odlaze i naš voz je otišao. Neki novi voz koji voze ovi novi ljudi je došao. Ja teško, slažem se s Matom, mogu to da razumijem. I nemam ni pravo da razumijem. Generalno, odnos mladih ljudi prema svijetu je drugačiji. Djelimično kao konsekvenca tog napuhanog i lažnog liberalizma, plus globalizacija, jeste atomizacija društva, jedan loše shvaćen individualizam, što podrazumijeva krvavu borbu na tržištu svega i svačega, uključujući i ideologiju. Ti mladi ljudi, pretpostavljam, jednostavno tako misle. Svugdje u svijetu, ne samo kod nas gdje je region - ne gadi mi se reći - Balkana, bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, primjer za sve najgore što se moglo desiti u svijetu, ne isključujući i rat, ratne zločine i pljačkašku tranziciju. Sljedeći bitan faktor, na tome valja poraditi, otkad je svijeta i vijeka a sada pogotovo, u Bosni i Hercegovini pogotovo, jedna od osnovnih poluga vladanja, osim klasne opresije i eksploatacije, jeste strah. Ljudi koji su sada na vlasti vladaju pomoću straha. Straha jednih od drugih, etničke razlike, religijske razlike, a nikako socijalne razlike.

Mi gdje god dođemo ti vidiš da je ovo zemlja divnih domaćina, dobrih ljudi koji žele da te ugoste, koji žele da te dočekaju. Često volim spomenuti priču, to je vezano za dokumentarac 'Liga izuzetnih džentlmena', kada sam otišao u Banja Luku. To je moje prvo iskustvo sa Banja Lukom. Idemo ja, kolega Hari Šečić i još je neko bio. Nas trojica šetamo iza ponoći u Banja Luci kroz park jer ne znamo da nađemo neki objekat. Na osnovu medijskih izvještaja, možda bismo se mi u tom trenutku trebali plašiti. Idu neki momci i mi njima priđemo: Oprostite, prvi put smo ovdje, gdje se nalazi ta i ta diskoteka? Čuo je naš akcenat i pita odakle smo. Ja govorim da sam iz Visokog i da su kolege iz Sarajeva. Oni govore: Hajde mi ćemo vas povesti, da ne biste zalutali, ako niste ranije tu dolazili, nećete naći. Momci nas najnormalnije odvedu, ušli smo tamo. Prekrasna iskustva. Nekoliko dana sam tada proveo u Banja Luci. To sam nekoliko puta spominjao. Nakon toga volim reći: Ljudi, moramo shvatiti da ne možemo živjeti u strahu. Ja razumijem da čovjek mora biti oprezan, ali nije iza svakog ćoška ubica koji čeka da te likvidira. Realno. S druge strane - opet se referiram na 'Ligu izuzetnih džentlmena' - kolega iz Banja Luke koji treba da dođe u Visoko u jednom trenutku kaže: 'Pitat ću te nešto, ali nemoj me pogrešno shvatiti'. Ja: 'Šta je problem?' On odgovara: 'Visoko je, je li tako, muslimanski grad?' Ja odgovaram: 'Pretežno, da'. On nastavlja: 'Hoće li mene neko da bije?' To je realno pitanje mladog čovjeka. Ja govorim: 'Vidi, može da te bije kao što i mene može neko da prebije ako se nađem na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme'. Ti vidiš i tokom naših druženja da pogotovo mladi ljudi nemaju problema. Samo ih treba nekako spojiti. Treba ih uvezati, da budu dio nekih projekata, zajedničkih priča. Mislim da u svakom slučaju ova zemlja može bolje.

Ne osuđujem ljude koje odlaze. Podržavam to i svako ko treba sunce, sunce tuđeg neba grije jednako kao ovo ovdje. Laž je da ne grije isto. Grije često i bolje. Ono što svi koji su otišli navode - a otišlo je dosta mojih prijatelja, dosta čitalaca "Buke" koji nam se javljaju - to je taj osjećaj olakšanja. Taj tovar historije, politike, tabloidizacije vam je skinut s leđa. Vi i kada ignorišete sve te vijesti, sve te silne laži, one nekako dolaze do vas. Mi živimo okruženi jednom ogromnom količinom nasilja koje nesvjesno počinjemo i sami proizvoditi. Pogledajte, ako pješačite od kuće do posla ili se vozite autom, uočavate ogromnu količinu nasilja od vozača koji su pored vas, od pješaka. Da to istražujete mogli biste zabilježiti dnevno desetak primjera nasilnog ponašanja. Vani toga nema toliko.

Postoji uvijek drugi neki način na koji se može dalje djelovati i ako se u nešto vjeruje i ako se pri tome ima dovoljno strpljenja i truda da se radi na tome, mislim da to opet može donijeti neke rezultate. Smatram da će takvi neki pokušaji barem kod nekog dijela ljudi naići na odobravanje, da će se neko uhvatiti za neku misao, možda će neko shvatiti ozbiljnost kritike ili da će neko u nekim kompliciranim stvarima dobiti bolji uvid u neke analize. Mislim da to ima smisla i vjerujem da je to moguće unatoč jednoj vrlo lošoj atmosferi u svim našim društvima na ovim prostorima, u postkomunističkim društvima - i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Srbiji. To nam pokazuju ponekad nevjerovatne privatne inicijative ili inicijative malog broja ljudi koji kada se udruže u organizaicije, od mladih pa do starijih, mogu učiniti velike stvari.

Pa, ja mislim, zapravo, da smo mi zadnjih nekoliko decenija vrlo zapušteno društvo i u tom stvaranju zapuštenog društva ključnu ulogu su odigrale političke, tj. kvazipolitičke elite kojima odgovaraju takvi pojedinci kojima mogu lako manipulisati. Rekla bih, ima svega. Od tog manipulativnog odnosa onih političkih aktera prema građanima, koje na neki način podcjenjuju, smatraju ih i neobrazovanim. Drugo, imamo veliki utjecaj neznanja koje prati arogancija i nesuočavanje sa samima sobom. Treće, možda i jeste najteže pogledati se i suočiti sam sa sobom. Mislim da postoji problem velikog nesuočavanja i sa prošlošću, samim tim i zatvaranja očiju pred sadašnjošću, a onda u svemu tome nedostaje iskorak ka budućnosti.

Ja ne znam šta nas može pokrenuti. Mi se ponašamo kao da se nas to sve ne tiče. Ja sam isto tako postala umorna da uvjeravam ljude da im je loše. Kako da nekoga uvjerim da mu je loše, da vrlo teško živi, da je ponižen, da je jadan, a on u isto vrijeme, vjerovatno dobrim dijelom svjestan te svoje situacije, aplaudira onima koji su ga doveli u takvo stanje.

Pa, pošto ni vlast neće ništa učiniti za nas onda sudbinu moramo preuzeti u svoje ruke, koliko god je to moguće. Svjedoci smo da građani to i rade. Posljednjih godina imamo fantastične primjere, recimo u Fojnici gdje su godinu dana čuvali i uspjeli da odbrane svoju rijeku. Slično se dešava u Kruščici zadnjih godinu dana. Mi smo prošle godine u Sarajevu zbog vodosnabdijevanja morali praviti čitavu građansku bunu. 'Eko akcija' i 'Jedan grad, jedna borba' su proveli dane ispred Kantonalne vlade. Prvo smo skupljali potpise građana, onda smo zahvaljujući zaista velikoj podršci uspjeli da natjeramo vladu i skupštinu da rade ono što im je posao, za što apsolutno imaju sve resurse. Redukcije vode koje su trajale skoro cijelu deceniju su prestale jer su oni konačno počeli da troše novac na nešto tako nemoguće kao što je popravka jednog vodovoda. Tako da je građanima savjet: čuvajte svoju rijeku, svoju planinu, svoje drvo. Vi to najbolje možete uraditi.

Prvo, pomozimo organizacije za koje mislimo da vrijede i dajmo im potporu. I mi kao novinari odn. novinarke. Ja dajem svih dvadeset i kusur godina, otkako postoji nevladin sektor kod nas u Livnu, a to je od 1996. godine. Pratim sve i jednu akciju i Centra za građansku suradnju i Udruženja žena oboljelih od raka dojke i svih silnih krasnih udruženja. Ako ne može na viši medij, onaj malo važniji, ako ne može na Federalnu televiziju - mada ide i tu - onda može za Slobodnu Evropu. Ako ne može za Slobodnu Evropu, onda može za naš radio. Uglavnom, one su tu i oni su tu. Ja se sjećam, a mislim da se i ti Vildana sjećaš, nikada nisam bila ponosna što sam u Bosni i Hercegovini kao kad sam taj dan bila u Livnu i bila na čelu kolone za onaj prosvjed JMBG. Tada su me građani oduševili diljem Bosne i Hercegovine i pokazali da se može.

Svi ovi gradovi su se drastično promijenili. Uvijek krenete, zapravo, od sebe. Mislim da je to početak ovoga o čemu govorite, nekog preporoda. Da možete pogledati prvo svoju djecu u oči i reći svojoj djeci za šta ste se zalagali devedesetih, za šta se zalažete u 2000. i za šta sad u prvoj, evo već drugoj dekadi 21. stoljeća, koje su to vrijednosti koje branite, koje su to vrijednosti za koje ste spremni da izađete iz anonimnosti ili ugodne zone komfora i konfrontirate se sa većinom. Očigledno je da su nam takvi pojedinci potrebni, koji su pojedinci građanske hrabrosti, intelektualne konzistentnosti, oni koji su spremni da kažu stvari koje danas nisu nimalo milozvučne. Ovo kako je ovaj sistem napravljen, on je eutanazirao posebno mlade ljude, naučio ih oportunizmu, konformizmu zato što su stranke postale korporativna preduzeća u kojima, ako niste podatni, ako niste poslušni, ako ste iole nezavisni, vi ste, zapravo, u jednom teškom problemu.

Građanski aktivizam koji su nama u tranziciji prodali je pripitomljen. Vi tu prihvatate da igrate po nekim obrascima koji je sam sistem uspostavio da bi se očuvao. Dat ću Vam primjer kako teku te građanske kampanje inače kod nas. Nisu ljudi krivi za to. To su obrasci koji su im nametnuti. Pojavi se problem, ljudi izraze nezadovoljstvo. Naravno, obavezno traže saglasnost od policije da izađu na ulicu da kažu 'nemamo vode' ili 'nemamo penzija'. Ali, prvo policija mora da Vam odobri da kažete da nema vode i da nema penzija. Onda naprave neku peticiju, eventualno se oglase na društvenim mrežama, zakažu se neki sastanci, čak ima i ta ideja da zovete one dobre i poštene, jer, zaboga, nisu svi u strankama isti. Zovite dobre i poštene ljude da ih urazumimo jer oni ne znaju šta rade. Oni jako dobro znaju šta rade, a ako ne znaju, onda će im se kazati šta da rade. I na kraju se vrlo često osniva neko udruženje koje će zapravo iscrpiti svu energiju tog bunta zato što će vas podvrgnuti birokratskim procedurama, zato što će od vas tražiti da pišete dopise koji trunu u ladicama i prijave koje nikad niko neće odgovoriti iz tih inspekcija. Nije to štetno, ali hrani određenu iluziju i sasvim sigurno održava ovaj poredak na vlasti. Eh, sad, šta je alternativa? Alternativa je da prihvatite da nećete dobiti bitku ako je ne započnete. Dakle, morate se konfrontirati. Morate se organizovati i ne smijete igrati po pravilima. Darko Suvin, kojem jako puno dugujemo za kritičke refleksije i analize, kako tadašnje tako i sadašnje ljevice, kaže: da biste se izborili s onim što je trenutno oko nas, nije sve do organizacije i rada. Ima nešto i do dosjetljivosti, do domišljatosti, do lukavosti, do hrabrosti i do humora. Vi morate biti subverzivni. Morate im zagorčati život. Ne bi se odbranila Krušćica i ne bi sud vratio Krušćicu njenim ljudima da žene nisu stale na most pred bagere i bile spremne sebe i svoja tijela žrtvovati za tu rijeku. Ne bi se donijela Privremena uredba o jedinstvenom matičnom broju da nije blokiran Parlament. Iseljena bi bila bolnica da smo čekali da nama neko da odobrenje da izrazimo nezadovoljstvo. Ono što se radi u tom slučaju jeste da stanete pred bolnicu i branite je. Kako su je oni uzurpirali, tako je vi otmete natrag. I to je poenta te političke borbe. To vas neće niko naučiti na seminarima, tribinama i radionicama. O participaciji. To se uči tako što se uđe u bitku i što ne pravite unaprijed od sebe lak plijen. Čak i kad je izgubljena bitka, vi je bijete.