Ne suočavamo se sa prošlošću, zatvaramo oči pred sadašnjošću, nemamo iskorak ka budućnosti

Ja mislim da je proces dugotrajan, da smo opterećeni jednim apriornim problemom koji ustvari onemogućava javnu debatu o našim najvažnijim pitanjima za izlazak iz krize, a to je nažalost pitanje državnog razloga. Sva naša stvarnost je zapravo potčinjena vječnoj borbi o tome hoće li biti Bosne i Hercegovine ili je neće biti. To je ambijent koji najviše ide na ruku nacionalistima, šovinistima, ksenofobima jer kad cijelu javnu debatu 25 godina reducirate na pitanje hoće li biti ili neće biti države, faktički javni trg ostaje ispražnjen od intelektualnog sadržaja, od mogućnosti da stvaramo uvjete za neku pozitivnu preinaku. Ja ne vidim argumente koji bi me uvjerili u suprotno. Dakle, svaki novi saziv parlamenta, svaka politička emisija, svaki politički problem se poveže sa tim. Čak ako je riječ o vodovodu, on se dovede u pitanje s tim šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. U tom smislu, mislim da je Bosna i Hercegovina po lošim stvarima u lošem svijetu, a po dobrim stvarima izvan svijeta. Sve što se dobro dešava, u smislu progresivnog razvoja, emancipacije čovječanstva, mi smo negdje zakinuti za to. Ono što je negativno i loše to se, ja bih rekao, čak multiplicira.

Kada pitamo građane Bosne i Hercegovine šta misle o svojim predratnim komšijama, dobit ćemo jedan odgovor koji će oni nama šapnuti: Da, da, nedostaju nam ti ljudi, to su bili prave Sarajlije, Banjalučani, Prijedorčani, Mostarci ili dr. Ali, s druge strane, reći će vrlo glasno da čuje komšiluk da su oni zadovoljni trenutnim stanjem, da je to nešto što je normalno i što je produkt onoga što nam se dešavalo devedesetih godina i da oni tu ne bi ništa mijenjali. Ono što je važno je da običan, mali čovjek u Bosni i Hercegovini veoma dobro funkcioniše sa drugim običnim ljudima, bez obzira da li su oni Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Mi putujemo bez problema, sarađujemo, školujemo se u drugim gradovima i među drugim etničkim grupama, razgovaramo, sarađujemo poslovno. Znači, život ide nesmetano. Onog trenutka kada se to sa individualnog podigne na kolektivni nivo, tu nastaju problemi. Tu nastaju problemi zato što je Bosna i Hercegovina tako i napravljena – da je kolektivitet važniji. Ali, ono što je mnogo važnije u svemu tome je da se kolektiviteti međusobno plaše jedni drugih i da to izvanredno rade domaći političari. Oni produkuju taj strah, oni produkuju tu nesigurnost. Veoma često imate utisak da je taj strah kao plinska boca, a oni samo manje ili više pojačavaju plamen u zavisnosti da li im je potrebno ili nije. Upravo sa tim strahom i animozitetima oni čak manipulišu međunarodnom zajednicom jer se i ona plaši da sutra ne dođe do nekog belaja u Bosni i Hercegovini. Onog trenutka kada bi taj strah nestao, mnoge stvari u Bosni i Hercegovini bi bile drugačije. Prije svega, političari bi izgubili jedan strašan mehanizam za manipulaciju narodom, građanima i počela bi možda isplivavati neka druga egzistencijalna pitanja: Šta nam je sa poslovima, sa platama, sa penzijama? Gdje su nam djeca? Što nema više djece? Onda bi oni bili u velikom problemu. Ovako, taj strah služi da sve ostalo zaboravimo i živimo u tim etničkim torovima.

Ja nisam čovjek koji vjeruje u promjene putem izbora u ovakvom političkom i pravnom sistemu. Ali bez pritiska, bez pobuna, bez kritičkog mišljenja koje je najbolji antibiotik za ovakvo društveno stanje, mi ovo stanje nećemo moći mijenjati. Zašto je ubijena kritika? Kada hoćete ubiti jedno društvo, kao što je ubijano jugoslavensko, prvo mu ubijete kritiku. I umjetničku i društvenu. Poslije toga su vrijednosti samo obrnule svoje pozicije i onda je svako mogao da nam radi sve ovo što nam rade posljednjih tridesetak godina. Kritičko razmišljanje moramo razvijati, pomoću njega možemo filtrirati sve odluke, sva ponašanja i dovoditi vrijednosti na ono mjesto koje im pripada. Tu obrazovanje dolazi kao temeljna paradigma, temeljna kategorija, nije slučajno da su oni koji nam sve ovo rade i obrazovanje doveli na ove grane, da imamo tu sramotnu podjelu dvije škole pod jednim krovom, što nije ništa drugo nego jedna vrsta aparthejda, diskriminacije. Zatim smo devalvirali znanje kako bismo mogli birati njih, one koje vidite na plakatima. Neki stavljaju ono IN, a obraćaju se glasačima koji zasigurno ne znaju šta znači to IN. Valja im naučiti to u školi.

Ono što je za mene bio najveći kvalitet, posebno Bosne i Hercegovine – na stranu čitava bivša Jugoslavija – kao jedne specifične zemlje koja živi na granici civilizacije, jeste da je u dobrim vremenima to naše bogatstvo bilo naš najveći kvalitet. U lošim vremenima je taj isti elemenat bio naše najveće prokletstvo. Ja se nadam da ćemo mi, nakon svih ovih godina, doći do sljedeće faze, do pozitivne faze, gdje ćemo ponovo prepoznati da sve te naše različitosti nisu naše prokletstvo i naš problem, već prednost za ovu malu zemlju, koja se boji, možda zavisi ili ne zavisi od zemalja u regionu i čitavog svijeta, ali bez nas samih i naše svjesnosti i odlučnosti izgradimo ovu zemlju kao svoj dom, niko drugi to ne može uraditi.

Ovo što se sada desilo s filmom, moram reći, iskreno, nismo očekivali ni u našim najoptimističnijim razmišljanjima. On je imao distribuciju širom svijeta, na svim kontinentima se prikazao i ono što se dešava svakog dana, čini mi se od prve premijere, je da ljudi koji su gledali taj film, ljudi iz regije, ljudi iz Bosne i Hercegovine, kažu jednu stvar koja je zajednička svima, a to je da smo se svi podsjetili kakvi smo bili ljudi u ratu. Šta se desilo? I sam sam postao toga svjestan, mada sam u ratu bio mlađi, imao sam petnaest-šesnaest godina, a znam da su stvari bile potpuno drugačije. Ljudi su bili bliži jedni drugima. Da li je to zbog neposredne opasnosti, da li je to neki ljudski instinkt, ali mislim da smo bili bolji ljudi i puno topliji. E, sad, neću reći ni da smo loši, ne želim tako da zvučim. Koliko god nas svakodnevno bombarduju nekim lošim informacijama, volim se sjetiti ove poplave koja je bila prije nekoliko godina kad smo ponovili šta znači solidarnost, šta znači pomoći komšiji. Mi to imamo u sebi, ali - ne znam da li to neko kontrolirano radi - generalno u medijima nema dobrih slika, nema dobrih priča.

Nažalost, ne samo u Sarajevu, nego i u Bosni i Hercegovini, a također i u regiji. Nisu u ništa ljepšoj situaciji naše komšije koji nas okružuju. I oni su odavno pobijedili antifašizam i antifašizam se nalazi na jednom dijelu odluke u kojem smjeru da krene dalje: ili lijevo ili desno ili zadržati svoj put. Oni koji se opredijele za desno i priklone se vladajućim klasama, mogu njegovati tradiciju antifašističke borbe na način kako im se diktira. Nažalost, to je nešto što nije pravi antifašizam i to nije njegovanje tradicije narodno-oslobodilačke borbe. Mi smo ostali vjerni tom konceptu da njegujemo tradiciju narodno-oslobodilačke borbe i zalažemo se za to da antifašizam bude način življenja, ne da bude samo neko opredjeljenje koje se javlja povremeno sa momenta sjećanja na neke događaje koji su se odvijali, recimo Neretva, Sutjeska, Mrkonjić Grad, Jajce ili neki drugi značajniji datumi, nego da to bude nešto što bi na određeni način ljudi u svakodnevnom životu proživljavali. Ako bismo to uradili, onda bismo sigurno bili svjesni da bi sadašnja troglava aždaha, montirana od ljudi koji su konstitutivni, odnosno konstitutivnih naroda, na određeni način trebala da bude potisnuta tamo gdje joj je mjesto, a to je u prošlost, a da ona građanska opcija sa antifašističkom idejom i konceptom brige o ljudima, socijalnoj pravdi i svemu onome što je taj antifašizam nama i donio - i danas veliki broj nas to baštini - bude linija vodilja. Ja se bojim da ponovo nećemo biti svjesni da nam je ono zaokruživanje na izborima u suštini budućnost naše države i budućnost opstanka. Ljudi moraju shvatiti da trebaju zaokružiti one koji su na liniji antifašizma, a nisam siguran da je veliki broj onih koji se deklarišu da su za Bosnu i Hercegovinu, nego su na liniji zaštite vlastitih interesa i pokrivanja vlastitog kriminala koji je bio i ostao neki proces voljenja svoje države kroz bogaćenje sebe i svojih.

Mi u okruženju, bez obzira koliko se trudili da pokažemo koliko se razlikujemo jedni od drugih, smo dosta slični. Ja bih rekla da mi funkcionišemo po istoj matrici i one stvari koje mi u svakodnevnom životu živimo u Bosni i Hercegovini u nekoliko nijansi se razlikuje od onoga što gledamo i u Hrvatskoj koja je članica Evropske unije, a pogotovo u Srbiji, Crnoj Gori i našem okruženju. Mi imamo, zapravo, istu mentalnu strukturu po kojoj funkcionišemo. Postoji ta neka tanka linija koja nam pokazuje zapravo koliko se istovremeno i mrzimo i volimo i koliko pokušavamo na toj mržnji gradite naše odnose.

Strah od drugačijeg uvijek budi nasilje, kao što je strah od drugačijeg '92. godine uzrokovao ratove u bivšoj Jugoslaviji, ali je također činjenica da obrazovanje smanjuje strah. Ako pogledamo preko avlijskog zida, vidjet ćemo da tamo ima svijet i taj svijet može biti jako zanimljiv, taj svijet može biti čudesan. To ne znači da će naša avlija nastradati zbog toga što mi vidimo da postoje neke druge avlije, neki drugi svjetovi. Ne, mi postajemo bogatiji ako gledamo preko avlijskog zida. U savremenom svijetu, u 21. stoljeću, avlijski zid nije zid države. Iza avlijskog zida žive ljudi koji su sretni i koji su nesretni. Preko avlijskog zida, recimo, ovih dana pokušavaju da prođu migranti. A mi koji smo neobrazovani, koji smo prošli migrantsku sudbinu, koji smo prošli izbjegličku sudbinu, mi njima ne damo da normalno prođu kroz našu zemlju. Zašto se to dešava? Ja to ne mogu da objasnim. To jeste, ponovo, uzrok je nedostatak solidarnosti. Ponovo. Zašto? Nacionalističke politike uvijek računaju sa neobrazovanim narodom. Narodom koji je neobrazovan je lako manipulirati. Religija koja se potpuno vratila na scenu, u pogrešnom smislu, narod drži u zaptu. Narod drži svezan, umjesto da ga oslobodi na način da samo Bog odlučuje, a ne ljudi koji ga predstavljaju. Mislim da preko avlijskog zida ima jako zanimljivih stvari i da naša djeca trebaju mnogo više kapija koje se otvaraju iz tih avlija.

Ja, zaista, ne znam u praktičnom smislu na koji način to treba promijeniti, ali mislim da je potrebna promjena paradigme. Mi smo nakon 1995. godine pomirenje u Bosni i Hercegovini bazirali na konceptu retributivne pravde. Ima Haški tribunal, zatim suđenja na državnom i lokalnom nivou. Ja i mnoge moje kolege koje su se bavili tom temom smo se nadali da će ti procesi doprinijeti nekoj zajedničkoj interpretaciji historije. S druge strane, moglo bi se reći da je teza koju nam je nametnula međunarodna zajednica i koja je dominantna u zapadnoj akademskoj literaturi, ta da nema pomirenja bez punog i potpunog suočavanja s prošlošću. Mi, posebno Bosna i Hercegovina, smo na izvjestan način postali žrtve te teze tako što se na osnovu toga razvio diskurs viktimizacije sve tri nacionalne grupe. Ta teza se naslanja na to da su pravda i pomirenje kompatibilni procesi. Koncept pravde i koncept pomirenja moraju biti usklađeni. Ja smatram da u trenutnoj konstelaciji snaga moramo odustati od ideje da su pravda i pomirenje procesi koji nužno moraju biti identični.

OSCE jeste adresa, ali također to uvjetovanje u eventualnim pristupnim pregovorima Evropske unije koja u poglavlju o demokratizaciji zahtijeva da se stvori takva klima koja će omogućiti kulturu sjećanja na adekvatan način. Mislim da je pored reforme u obrazovanju i pored tog pokušaja napora da se nađe taj minimalni konsenzus koji neće biti poricanje toga što se desilo, treba insistirati i na uvođenju zakona o kažnjavanju poricanja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina da bi se makar na institucionalnom nivou zabranilo poricanje i da bi se onemogućilo političkim elitama da manipuliraju tom temom u svrhu dobijanja glasova. Mi nećemo moći previše utjecati na te vaninstitucionalne revizionističke glasove. To se jednostavno dešava svugdje u svijetu i danas nakon toliko decenija nakon holokausta i zločina koji je tako dokumentovan, postoje grupe i pojedinci koji i dalje negiraju holokaust. Ali je jako bitno uvesti to da se na institucionalnom nivou zabrani poricanje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina i naravno tu reformu u obrazovanju.

Naravno. Na proljeće 1995. godine smo otišli u London zajedno sa teatarskom predstavom 'Svileni bubnjevi'. Odatle smo se preselili u Amsterdam i ostali smo živjeti i raditi tamo godinu dana. Svirali smo svugdje po Evropi. Sve je to išlo nekim svojim tokom, onako kako treba. Ali, početkom 1996. godine ja sam osjetio nekakav adrenalin. Vidio sam da su ljudi u Sarajevu sretni, da imaju neku super energiju i mi smo htjeli da budemo dio toga. Zato smo se i vratili. Zaista je bilo tako. Ja ne znam kada sam u životu bio sretniji nego tih par poslijeratnih godina. Sve je to kulminiralo tim koncertom grupe U2 1997. godine na kojem smo mi imali sreću i čast da sviramo. Znam da su mi svi govorili poslije tog koncerta: 'E, sad znam da je rat stvarno gotov'. Tako je to trajalo par godina, međutim, u jednom trenutku je samo krenulo nizbrdo i nezaustavljivo ide i dan danas. Kako i ne bi, kad nam državu vode korumpirani politički diletanti. Pa, ima i toga. Naravno. Tad sam imao neke ideale u životu. Sad ih nemam. Nikakvih. Ali, generalno su ljudi bili sretni i generalno su se ljudi nadali boljoj budućnosti. Bez obzira na generaciju. I stariji i mlađi. Svi. A sad, mislim da su najdepresivniji mladi, oni koji bi trebali da budu ti koji nas vuku naprijed.

Ja se to uvijek pitam. Prvo sam se, kao i svi Bosanci i Hercegovci u ono doba kada se ljuljalo u Hrvatskoj, kad je počeo rat, zaklinjala i govorila da rata kod nas neće biti. Zaboga, ne može biti, pa mi smo svi pomiješani. Ne možete jednu zgradu razdvojiti, stan prekoputa stana, a kamoli da bude neke mržnje. Međutim, poslije je to eskaliralo i onda je čovjek vidio da je ta mržnja negdje čučala. Dan danas se pitam otkud tolika mržnja. Pa, onda kada malo analiziramo ovu sadašnju situaciju i kada vidimo da mi u Bosni i Hercegovini imamo svake dvije godine izbore i da mi konstantno živimo u predizborno i postizborno vrijeme, onda nas i ne čudi i ne treba čuditi otkud ovoliko mržnje.

Kako doći do dijaloga? Mislim da bih dobio neku svjetsku nagradu kad bih uspio u Bosni naći recept kako doći do tog dijaloga. Ja mislim da se treba vratiti odgoju. Našem odgoju. Ono kako smo mi učeni, prije svega, da živimo skupa i zajedno. Tu nema neke velike mudrosti. Morate biti obzirni, morate biti civilizovani i, na neki način, zaista morate biti kulturni, a to znači uvažavati mišljenje koje je suprotno od vašega i ne stvarati od tih ljudi svoje političke protivnike koje mrzite na nivou krvnog delikta. Eto u tom smislu mislim da je Bosna i Hercegovina, prije svega, jako daleko od demokratije koja uvažava taj glas manjine, koja registruje taj glas manjine, koja mu poklanja pažnju i koja pokušava voditi korektivnu politiku.

Dakle, ja vjerujem da je ideja bh. društva u koegzistenciji, a to znači u dijalogu koji je intenzivan, koji je interaktivan, koji podrazumijeva da slušate drugog. Jasno Vam je koliko ovo sve što sam rekao iz bh. perspektive izgleda utopistički. Ja često i dobijem tu etiketu, to je utopizam ili to su bivša prošla vremena. Odgovor na to je da bez utopizma nema humanizma. Cijela evropska civilizacija počiva na humanizmu, na suosjećanju za drugoga, na učenju empatije. Bez Blocha i Fromma teško je zamisliti i evropsku civilizaciju. Mi iz ove perspektive možda i jesmo živjeli bh. utopiju, ali mislim da se ona da reafirmisati, rehabilitirati, naposljetku i rekonstruisati, ako stvari počnemo da gledamo iz jedne druge perspektive, a to je da izađemo iz ovih okova etničke demokratije, jer ova zemlja nikada nije mogla opstati na tim premisama.

Naime, ja mislim da rat u Bosni i Hercegovini nije završen. Ovo što imamo u Bosni i Hercegovini je nekakav mir između dva sukoba, jer sve tri strane poslije rata su napisale svoju istoriju, a zna se da u ratovima pobjednici pišu istoriju. U Bosni i Hercegovini sigurno je da nema pobjednika u ratu. Isto tako je sigurno da imamo tri gubitnika, jer su sve tri etničke grupe mnogo izgubile.