Nezavisna kultura je korektiv institucionalnoj kulturi

Mislim da je utjecaj književnosti i inače javno izgovorene riječi, ako je ona vješto izgovorena, veliki. Sjećam se jednog davnog priloga, ne znam koja je bila godina, riječ je o anketi u zapadnom Mostaru o tome koja se knjiga najviše čita. Odgovor je bio 'Derviš i smrt' - slučajno ili ne. Mislim da je snaga književnog djela, ako je ono dobro napisano, velika, a sve drugo je naiva. Niko nije tolika budala. I kad je čovjek zao, on nije budala. Ne mora značiti da je budala ako je zao, na bilo kojoj strani, u bilo kojem kontekstu. Ako je ignorant prema svemu, ako ipak čita tekst to je neodoljivo. Tako da je ono što čini Bosnu i Hercegovinu, što čini svako društvo, svaku naciju u osnovi - priča. Ona se bazira na jednoj priči, na jednoj ideji o svijetu, na jednom razumijevanju svijeta. To je ono što nas povezuje, pa i ovdje u Bosni i Hercegovini. Htio to neko priznati ili ne - postoji jedna vrsta priče koja koristi povijesno iskustvo i djeluje. Ne kao propaganda, ne kao ideologija, ne kao politika, nego kao priča.

Prvo, radi se o najstarijem muzičkom festivalu sa kontinuitetom u ovoj zemlji. Radi se, po općoj ocjeni, o jednom od najvažnijih internacionalnih kulturnih događaja u ovoj zemlji i po svim mogućim pravilima i po svemu onome što znamo o Bosni i Hercegovini, to se nikada nije trebalo desiti. To je stjecajem okolnosti nastalo i opstalo i razvijalo se dvadeset i nešto godina i svi naši pokušaji da razgovaramo s bilo kim na tu temu su bili potpuno jalovi. To je s jedne strane potpuno razumljivo jer smo mi festival koji nikome ne daje niti nudi političku platformu bilo koje vrste. Kod nas nijedan političar nije bio na sceni i neće biti nikad, jer to nije mjesto za politiku. To je mjesto za muziku. Dovoljno je govora i zvaničnih obraćanja. Mislimo da na scenama Jazz Festa - to će ostati pravilo dok postojimo - jedino muzika govori i nema potrebe da bilo ko promovira sebe ili bilo šta drugo osim same muzike. U tom smislu je potpuno jasno zašto nismo zanimljivi za političku promociju bilo kome. Pošto imamo problem s infrastrukturom, mi ne nudimo političku infrastrukturu, političku platformu za bilo šta, tako da smo mi jedan nezavisni kulturni događaj koji plaća cijenu te nezavisnosti. Toga smo svjesni od početka i to je stvar našeg izbora. Zbog tog izbora smo spremni da preuzmemo svu dogovornost, za razliku od političara koji dobijaju platu za to što jesu, a nemaju nikakvu odgovornost. Mi ne dobijamo platu za to, ali smo odgovorni prema našem izboru, a taj izbor je da ostanemo nezavisni. Ostat ćemo nezavisni dok možemo, a kad ne budemo mogli biti nezavisni, onda nećemo postati zavisni.

Građani i građanke trebaju da zahtijevaju kulturu za sebe, pogotovo u javnim ustanovama. To zapravo njima pripada. Oni imaju pravo da vide planove i programe, da zahtijevaju da se planovi i programi predstavljaju javno, da mogu da glasaju za onaj koji im se najviše dopada, da mogu da koriste prostore javnih ustanova zato što to jesu javne ustanove. Prosto da osvoje polje kulture na najbolji mogući način, polje koje svakako njima pripada. Kultura treba da bude servis. S druge strane, država ima bezbroj tačaka koje treba da ispuni. Prvenstveno treba da depolitizira kulturu, što je krucijalno, tj. da ne dovodi podobne nego kompetentne ljude na upravljačke pozicije. Druga stvar je strateško investiranje u nezavisnu kulturu koja je kod nas gotovo pa nepostojeća i zato nema razvoja u formi, nema nekog suštinskog, strukturalnog razvoja. Nezavisna kultura je uvijek korektiv ovoj institucionalnoj. Kod nas ne postoji. Ne postoji platforma za istraživanje. Moguće je prenamijeniti bezbroj napuštenih prostora koji mogu postati kulturni objekti. To su poznati recepti. To se već radi svugdje. Mogu prepisati jednostavno. Primarno je to pitanje kompetencije i znanja tih podobnih ljudi na pozicijama moći koji samo sprovode ono što im se stranački naredi.

S jedne strane Zemaljski muzej BiH pokazuje ono najbolje što ima Bosna i Hercegovina, svu tu prožimanost njenog tkiva, društvenog, povijesnog i svakog drugog, a s druge strane je pravi primjer i pravi odraz onoga što Bosna i Hercegovina jeste danas. Kada gledate odnos prema Zemaljskom muzeju BiH, prema kulturi općenito, odnosno prema svih sedam institucija od državnog značaja, koje ova država ne želi, onda se zapitamo gdje tu postoji država i da li uopće možemo pričati o državi, ako institucije kao takve uopće ne postoje ili ako postoje samo na papiru i kakav je odnos prema onome što je nama, zapravo, najvrednije u toj državi. Čini mi se da Zemaljski muzej BiH igra ulogu neželjenog djeteta, kao i sve ostalo u Bosni i Hercegovini što iole ima nekakav državni predznak ili što predstavlja sve ono što mi jesmo, a što današnje političke elite ne žele da budemo.

Dugo smo živjeli definiciju kulture kao društvene nadgradnje što je konotiralo pomisao da je to djelatnost drugog reda. Naprotiv, kultura je sama bit života, rekao bih. Kultura je nešto što nas orijentiše u onoj Fromovoj dihotomiji 'imati ili biti'. Kultura nas vodi prema mišljenju, inteligenciji i osjećanjima i sve to usmjerava čovjeka od onoga što danas, nažalost, u ovim vremenima jako dominira, a to je potreba za posjedovanjem. Potreba za posjedovanjem je sekundarna potreba u odnosu na potrebu za življenjem. Kultura je ta koja nas orijentiše i usmjerava u tom pravcu. Zato nam treba.

Kultura je nasušna potreba i ne može je, srećom, ne biti. Ona mijenja svoje oblike. Danas su individualni oblici, individualni istupi umjetnika ono što je vrednije. Naveo sam nekoliko festivala kao što su Sarajevo Film Festival, Jazz Festival, Doku Fest i neki drugi. Budi se rock scena. Budi se dosta toga. Nije to tako crno kako bi možda na prvi pogled moglo sve izgledati. Ali, naš problem je što su institucije kulture ubijene. Ubijene su i ubijane, rekao bih, ideološki. S jedne strane gase se Zemaljski muzej BiH, Umjetnička galerija BiH itd. S druge strane osniva se Muzej Alije Izetbegovića, Muzej ratnog djetinjstva itd. Mijenjaju se stvari. U kom smislu - to možete sami zaključiti.

To je najvažnija stvar koju treba reći, a koja govori dovoljno o tome gdje živimo. Film je uspio i u ovom trenutku svi znaju za njega, svi ga hvale, svi govore 'Svaka čast'. Međutim, moglo se je desiti da se taj film ne snimi kao stotine drugih filmova mojih kolega koji pišu. Scenariji ostaju u ladicama. Da se nije pojavio čovjek koji je bio spreman da uloži svoja sredstva, ništa od toga ne bi bilo. Bruce Dickinson je svjetska zvijezda koja baš i nema vremena za neke naše hirove, tj. da li mi snimamo ili ne snimamo neke stvari. To je činjenica. Često se to pominje, pogotovo kada je Sarajevo Film Festival u pitanju, kako je budžet za kulturu sve manji i manji. Mi jedino što ovdje imamo, konkretno u Federaciji BiH, je Fondacija za kinematografiju s čijim budžetom se ne može snimiti jedan igrani film, što govori o tome da je to jedna lagana katastrofa, ili kao što se kaže potop totalni. Umjetnici, kolege odlaze, gledaju gdje će raditi vani. Svako traži priliku, ne samo za egzistenciju nego i za profesionalno usavršavanje za dalji rad.

Osjećanjem slobode. Osjećanje slobode se može steći obrazovanjem. Osjećanje slobode se može steći umjetničkim nervom. Osjećanje slobode se može steći samopouzdanjem. Mi nemamo samopouzdanje, mi nemamo punu slobodu, mi imamo umjetnički nerv. Taj umjetnički nerv, ukoliko narod koji je dovoljno pismen i obrazovan to shvata, stvorit će jednu klicu pobune koja treba da se pojavi ovdje. Kad god čujem riječ alat, ja pomislim, recimo, na motiku, kao nešto što bi nam moglo pomoći da se izvučemo iz krize, ali isto tako pomislim i na kuku i motiku, pa neka svako izbere ono što misli da je potrebno ovoj državi.

I ovo 'režanje' na publiku je bila muzika, možda malo manje ugodna, ali 'Sikter' je nekako uvijek pratio ono što se nama dešavalo u životima. To je na početku bila pobuna protiv establišmenta. U samom početku rata je to bilo neko zezanje sa ratom jer ga nismo ozbiljno shvatali. Mi smo mislili da će to za pet minuta biti gotovo. A kad smo shvatili šta se dešava i da je to vrlo ozbiljna stvar, onda je to postala borba protiv agresije na ljudske živote putem muzike. Baš ta pjesma 'Pain in the brain' najbolje opisuje taj ratni 'Sikter' i muzički i tekstualno. 1995. godine kad smo otišli u London, gostovali smo na britanskom MTV-u i onda su oni počeli da puštaju taj spot i puštali su ga samo poslije deset sati navečer zato što su rekli da je 'scary'. Nema ništa strašljivo u tom spotu osim što je sniman u Sarajevu za vrijeme opsade. To je njima valjda samo po sebi 'scary'. Kao, eto, nisu smjela djeca da gledaju taj spot u Engleskoj.

Kulturom u Bosni i Hercegovini možete da se bavite na dva načina. Možete da upadnete u taj mainstream etničko-folklorne kulture, dodao bih i vjerske kulture, za koju se izdašno izdvajaju sredstva na više nivoa, jer se kod nas kultura finansira na nekoliko nivoa, s obzirom na dejtonski Ustav koji je takav da kultura nije bila predmet tog ustava. Tako mi ni nemamo državnu strategiju kulture. Bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja. I možete, s druge strane, biti u opoziciji ili ono što bismo mi u umjetničkoj sceni zvali nezavisna produkcija koja je dobrim dijelom bila, nakon rata i nakon opsade posebno, u jednom zamajcu zato što je bilo novaca, bilo je fondacija, bilo je prisustva stranih donatora. Međutim, polako je to sve iscurilo zato što neki od tih događaja nisu bili prepoznati u svojoj lokalnoj zajednici i naprosto su pušteni niz vodu. Dakle, kultura, prava, kritička kultura - a sad, nonsens je da je to takozvana visoka kultura - dakle nekomercijalna kultura - je ovdje subverzivna, zato što je kultura - sami ste rekli u svom pitanju - po svom karakteru integrirajuća. Ona okuplja. Posebno kada to posmatramo iz bh. perspektive. Ona je oduvijek bila, onako sufijski da kažem, jedinstvo različitosti. Dakle, ta kultura je ovdje dočekana neprijateljski i svi oni koji su u sukobu sa ovakvim državnim konceptom etničke demokratije iz koje se izvodi finansiranje etničkih događaja, neće se iznenaditi kada vide da jedan festival koji postoji 60 godina, kao što je to festival 'MESS', dobije manje nego guslarske večeri ili dani kosidbe. To nije nekompetencija ministara, mada su se često tu našli kao kadrovski višak jer su im stranačke centrale bile zahvalne zbog njihovog aktivizma, dakle uglavnom su to bili ljudi posebno na razinama entiteta i države koji nemaju mnogo veze sa kulturom, nego je to naprosto distribucija novca. U Federaciji na H i B komponentu, a na državnom nivou na B, H i S komponentu.

Znate, ja vjerujem u umjetnost i kulturu koja mora poput sonde da duboko uđe u unutrašnjost našeg bića i da nam to oslika i to iz različitih perspektiva. Da upali svjetlo u onim komorama za koje mislimo da su tamne i trajno izgubljene. Onda ta djela pamtimo. Ta djela onda postaju naše kulturno-historijsko naslijeđe, postaju naše identitarne tačke. U tom smislu, mislim da je ta kultura sadašnjosti, kako ste je nazvali, dobrim dijelom komercijalizirana, poduprijeta ovom novostvorenom elitom u našem društvu koja prije toga nikada nije bila gledalac nijednog događaja visoke kritičke kulture. Onda Vam je jasno šta se, zapravo, konzumira, šta se događa i kada bih to prenio u sferu arhitekture - za arhitekturu kažu da je okamenjena muzika, Gaudi je to rekao - onda bi to ovako izgledalo: mi više od pola stoljeća nismo napravili ciglu za kulturu, ali smo zato u međuvremenu od kulturnih objekata napravili šoping centre, kozmetičke salone i pivnice. To je politika u urbanističkom smislu ove vlasti, a tako je, nažalost, i u ovom duhovnom smislu.