GENERACIJE U ISKORAKU

Trebamo se truditi, uvezivati i pričati dobre priče

Time Is Up! - GENERACIJE U ISKORAKU
Žarko Papić

politički i ekonomski analitičar

“Tako se širi mreža dobrog mišljenja.”

Šanse postoje, naravno. Ali od svih nas, građana Bosne i Hercegovine, moram posebno reći od mlade generacije, zavisi hoće li ta šansa biti iskorištena. Igramo na tuđem terenu, publika je neutralna, moramo prvo probuditi publiku, a onda moramo teren pretvoriti u naš i zabijati golove. Ja čvrsto vjerujem - uostalom to mi je ideološko ili političko porijeklo, ta lijeva socijaldemokratska orijentacija - da je veoma važno da se ona artikuliše konkretno i da shvate da nije stvar u saopštenjima, u mitinzima, već da je stvar u komunikaciji s ljudima. Uz sav značaj društvenih mreža, na Balkanu je jednako važan glas. Ja sa vama razgovaram, a vi ste penzioner. Pola sata. Vi ćete svojoj supruzi reći da sam ja vas saslušao, da sam ja s vama razgovarao, da vam to izgleda ozbiljno, ona će reći svojoj komšinici, komšinica drugoj komšinici. Tako se širi mreža dobrog mišljenja.

Edin Zubčević

osnivač i umjetnički direktor Jazz Festa Sarajevo; umjetnički direktor Jazz festivala Ljubljana; muzički producent

“…u ovoj zemlji ljudi vole pričati o svakom mogućem vremenu osim o sadašnjem…”

Ono što je bitno je da ćemo obilježiti i imati 22. festival i pošto u ovoj zemlji ljudi vole pričati o svakom mogućem vremenu osim o sadašnjem, najviše o prošlosti, a kada pričaju o budućnosti, pričaju o nekoj hipotetičkoj budućnosti koja se možda desi, možda ne desi, tako da smo mi ove dvije godine imali situaciju da pričamo hoće li biti 23. festivala, a mi smo se borili da napravimo 21. i borimo se da napravimo taj 22. festival.

Vildana Selimbegović

glavna i odgovorna urednica Oslobođenja

“Ta naša djeca koja iz inata odluče da ostanu ovdje, dok se ne predomisle, kad su ovdje oni su u stanju raditi dobre stvari.”

Ja sam maločas rekla da smo mi jedini fokusirani na kulturu. Nedavno je završen Omladinski Film Festival za koji sam ja uvjerena da će iz godine u godinu postajati sve ozbiljnija konkurencija Sarajevo Film Festivalu. Ta naša djeca koja iz inata odluče da ostanu ovdje, dok se ne predomisle, kad su ovdje oni su u stanju raditi dobre stvari. Ne znam koliko je alternativa moguća, s obzirom na to da sam ja nedavno doživjela da me je kolega kojeg sam pozvala na razgovor nakon intervjua za posao, kad sam mu rekla da je dobio posao, pitao: Je li ovo skrivena kamera? Mi živimo u društvu u kojem nema povjerenja ni u jedan sistem vrijednosti koji postoji. To se mora početi mijenjati, inače nemamo šansi.

Svjetlana Nedimović

doktorka političkih nauka, politička aktivistkinja

“Tjeraju vas da se školujete da biste otišli.“

Ljudi obično ospu drvlje i kamenje na mlade. Kakvi su nam stari, mladi su nam super. Oni su izuzetno racionalni i pragmatični. Njima je jasno da se ne možete ulagati u kolektivno djelovanje, ako vas bukvalno tjeraju iz zemlje. Tjeraju vas da se školujete da biste otišli. Tako da mislim da je i ono, što vidimo od aktivizma među mladima, jedna malo čudo.

Nerzuk Ćurak

univerzitetski profesor

“Moja poenta je da nikada ne smijemo pristati na to da postoje neke snažne sile historije koje oblikuju usud i na koje ne možemo utjecati.”

Da budem krajnje otvoren, kada demokratija proizvodi nasilje, ja mislim da je važnije da ne dođe do nasilja. Kada demokratija poprimi forme koje mogu voditi ka nasilju, pitanje je koliko je to ispravno sa stanovišta ljudske egzistencije, ubijenih života itd. Formiranje monoetničkih stranaka u Bosni i Hercegovini je politički zločin. Da se to nije desilo, historija naših života bi bila drugačija, upravo zbog toga što se većina ljudi naslanja na vodeću historijsku matricu i prati je. Ka čemu sve ovo vodi? Moja poenta je da nikada ne smijemo pristati na to da postoje neke snažne sile historije koje oblikuju usud i na koje ne možemo utjecati. Sve je do ljudi. Ljudi mogu čuda napraviti, ali mi smo nažalost već i kroz obrazovne sustave napravili zombije nacionalizma i čuda druge vrste. Nadat se da to možemo promijeniti. Naravno, puno ovisi od mnogih faktora, regionalnih, svjetskih i domaćih. Ne mogu reći da sam optimista. Nisam ni pesimista. Nego volim reći da sam optipesimista.

Selma Spahić

redateljica

“Ne mislim da te promjene neće doći i da su nemoguće.”

Treba činiti vrlo konkretne stvari. Ne mislim da te promjene neće doći i da su nemoguće. Mislim da se pomaci mogu dogoditi, da je samo pitanje angažmana svakog od nas pojedinačno, artikulacije problema, ako se već ne involviramo u njihovo rješavanje, a trebalo bi se u svakom slučaju involvirati, ali ako ne, onda artikulacijom problema i jasnom pobunom protiv onoga što mislimo da nisu ispravne stvari i mislim da će promjene doći. Sa ženama pogotovo.

Ines Tanović

kulturna radnica, aktivistkinja; članica udruženja Crvena

“Sjećat ćemo se još dugo s nostalgijom, barem moja generacija, kako su im dobro živjeli roditelji u onom sistemu…”

Teško je iz ove perspektive znati odgovor na to li je naša zajednička egzistencijalna muka, koja apsolutno jeste ista, dovoljna da prevlada sve ovo čime smo okruženi i čime smo svakodnevno bombardirani. Ja kao neko ko se izjašnjava kao ljevičar i ko vjeruje u te ideje, uvijek razmišljam da su upravo te teme one teme za koje treba da se borimo, koje trebamo da stavimo u prvi plan i koje trebaju da nadvladaju sve ovo. Samo se bojim da nas stvarnost počinje demantirati u nekim stvarima. Demantira nas samim time što već danas nemamo s kim da radimo zbog same činjenice da ljudi odlaze, dižu ruke, ne zanima ih, ne žele da trpe više. Da je samo to razlog zbog kojeg odlaze, bio bi dovoljno legitiman. Onda se postavlja pitanje s kim ćete sutra raditi i s kim ćete da nadvladavate sve te probleme o kojima pričate i kako ćete ponovo graditi to tkivo koje je potpuno rastakano svih ovih dvadeset godina, ako ljudi nema. I to je jedan, čini mi se, od ključnih problema s kojima se susrećemo svi mi koji smo tu, svi mi koji i dalje pokušavamo i vjerujemo da se može i da malo fali da neke stvari poguramo naprijed. Trebat će jako puno vremena da ih dovedemo iole blizu gdje su bili devedesetih godina. Sjećat ćemo se još dugo s nostalgijom, barem moja generacija, kako su im dobro živjeli roditelji u onom sistemu i razmišljati o tome kao o nekakvoj utopiji koja je davno nestala, ali bojim se da dok mi sve ove procese nijemo posmatramo, a ne možemo da ih promijenimo, da za dvije, tri ili pet godina više nećemo imati s kim ni da radimo, ni da pokušavamo da mijenjamo.

Strajo Krsmanović

direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, teatrolog

“Kada hoćete ubiti jedno društvo, kao što je ubijano jugoslavensko, prvo mu ubijete kritiku. I umjetničku i društvenu.”

Ja nisam čovjek koji vjeruje u promjene putem izbora u ovakvom političkom i pravnom sistemu. Ali bez pritiska, bez pobuna, bez kritičkog mišljenja koje je najbolji antibiotik za ovakvo društveno stanje, mi ovo stanje nećemo moći mijenjati. Zašto je ubijena kritika? Kada hoćete ubiti jedno društvo, kao što je ubijano jugoslavensko, prvo mu ubijete kritiku. I umjetničku i društvenu. Poslije toga su vrijednosti samo obrnule svoje pozicije i onda je svako mogao da nam radi sve ovo što nam rade posljednjih tridesetak godina. Kritičko razmišljanje moramo razvijati, pomoću njega možemo filtrirati sve odluke, sva ponašanja i dovoditi vrijednosti na ono mjesto koje im pripada. Tu obrazovanje dolazi kao temeljna paradigma, temeljna kategorija, nije slučajno da su oni koji nam sve ovo rade i obrazovanje doveli na ove grane, da imamo tu sramotnu podjelu dvije škole pod jednim krovom, što nije ništa drugo nego jedna vrsta aparthejda, diskriminacije. Zatim smo devalvirali znanje kako bismo mogli birati njih, one koje vidite na plakatima. Neki stavljaju ono IN, a obraćaju se glasačima koji zasigurno ne znaju šta znači to IN. Valja im naučiti to u školi.

Zdravko Grebo

profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu

“Vozovi odlaze i naš voz je otišao. Neki novi voz koji voze ovi novi ljudi je došao.”

Govorim generacijski. Mate Maras, najznačajniji prevodilac Šekspira kod nas, je u jednoj emisiji na Zagrebačkoj televiziji rekao da postoje historijske sekvence, govoreći o generaciji. Vozovi odlaze i naš voz je otišao. Neki novi voz koji voze ovi novi ljudi je došao. Ja teško, slažem se s Matom, mogu to da razumijem. I nemam ni pravo da razumijem. Generalno, odnos mladih ljudi prema svijetu je drugačiji. Djelimično kao konsekvenca tog napuhanog i lažnog liberalizma, plus globalizacija, jeste atomizacija društva, jedan loše shvaćen individualizam, što podrazumijeva krvavu borbu na tržištu svega i svačega, uključujući i ideologiju. Ti mladi ljudi, pretpostavljam, jednostavno tako misle. Svugdje u svijetu, ne samo kod nas gdje je region - ne gadi mi se reći - Balkana, bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, primjer za sve najgore što se moglo desiti u svijetu, ne isključujući i rat, ratne zločine i pljačkašku tranziciju. Sljedeći bitan faktor, na tome valja poraditi, otkad je svijeta i vijeka a sada pogotovo, u Bosni i Hercegovini pogotovo, jedna od osnovnih poluga vladanja, osim klasne opresije i eksploatacije, jeste strah. Ljudi koji su sada na vlasti vladaju pomoću straha. Straha jednih od drugih, etničke razlike, religijske razlike, a nikako socijalne razlike.

Srećko Latal

politički analitičar, regionalni urednik BIRN-a

“…u dobrim vremenima to naše bogatstvo bilo naš najveći kvalitet. U lošim vremenima je taj isti elemenat bio naše najveće prokletstvo.”

Ono što je za mene bio najveći kvalitet, posebno Bosne i Hercegovine – na stranu čitava bivša Jugoslavija – kao jedne specifične zemlje koja živi na granici civilizacije, jeste da je u dobrim vremenima to naše bogatstvo bilo naš najveći kvalitet. U lošim vremenima je taj isti elemenat bio naše najveće prokletstvo. Ja se nadam da ćemo mi, nakon svih ovih godina, doći do sljedeće faze, do pozitivne faze, gdje ćemo ponovo prepoznati da sve te naše različitosti nisu naše prokletstvo i naš problem, već prednost za ovu malu zemlju, koja se boji, možda zavisi ili ne zavisi od zemalja u regionu i čitavog svijeta, ali bez nas samih i naše svjesnosti i odlučnosti izgradimo ovu zemlju kao svoj dom, niko drugi to ne može uraditi.

Tarik Hodžić

filmski redatelj

“Kad sam upoznao ekipu instituta 'Kult' koji radi s mladim ljudima, tad sam najveću nadu dobio da će se u ovoj zemlji stvari početi dramatično mijenjati.”

Volim i ovo spomenuti. Kad sam upoznao ekipu instituta 'Kult' koji radi s mladim ljudima, tad sam najveću nadu dobio da će se u ovoj zemlji stvari početi dramatično mijenjati. Njihovi projekti stalno uvezuju mlade ljude. To je institut koji radi po evropskim standardima, koji ima sve certifikate. Kad dođeš tamo imaš osjećaj kao da nisi u Bosni i Hercegovini, što često ljudima zvuči kao kompliment, nažalost.

Bruno Omerović

vlasnik start-upa, programer

“Onda sam gledao kako drugi rade vani. Ne ono kako se radilo u prošlosti, 150 godina unazad, nego šta će se praviti za deset godina.”

Mislio sam na škole, fakultete, prve poslove, pripravnički staž, ženidbe, djecu, prvo auto, prvu kuću i prvi stan. Mislim da je to šablon i da je to skroz pogrešno. Svijet se mijenja. Vani nije bitno da li imaš stan ili da li imaš kuću. Bitno je kakav si, šta radiš i kako radiš na sebi. Ja sam jedva završio školu zato što me nije interesovala. Ja sam svoj prvi biznis imao sa šesnaest godina i već sam zarađivao novac. Super sam živio od tog biznisa, ali me mama tjerala da idem u školu: šta će reći komšinica što nemaš školu, reći će da si bezobrazan. Išao sam u srednju školu i jedva sam je završio. Nije mi padalo na pamet da upišem fakultet. Pokušao sam upisati neki fakultet ali su tražili neke papire. Bilo mi je mrsko ganjati te papire. Već sam učio nešto u poslu. Možda bih sada bio pismeniji, bolji, ali mislim da me nije ništa koštalo što sam preskočio nekih osam godina škole. Napravio sam neke korake na sebi. Imam startup koji je svjetski. Zašto ga imam? Kad sam završio srednju školu trudio sam se da promijenim sve ono što su mi oni rekli. Želio sam da uradim po svom. Onda sam gledao kako drugi rade vani. Ne ono kako se radilo u prošlosti, 150 godina unazad, nego šta će se praviti za deset godina. I to mi je bio cilj - da znam šta će biti za deset godina, a ne šta je bilo prije 150 godina.

Bakir Nakaš

ljekar u penziji, predsjednik SABNOR-a BiH

“Mi smo ostali vjerni tom konceptu da njegujemo tradiciju narodno-oslobodilačke borbe i zalažemo se za to da antifašizam bude način življenja…”

Nažalost, ne samo u Sarajevu, nego i u Bosni i Hercegovini, a također i u regiji. Nisu u ništa ljepšoj situaciji naše komšije koji nas okružuju. I oni su odavno pobijedili antifašizam i antifašizam se nalazi na jednom dijelu odluke u kojem smjeru da krene dalje: ili lijevo ili desno ili zadržati svoj put. Oni koji se opredijele za desno i priklone se vladajućim klasama, mogu njegovati tradiciju antifašističke borbe na način kako im se diktira. Nažalost, to je nešto što nije pravi antifašizam i to nije njegovanje tradicije narodno-oslobodilačke borbe. Mi smo ostali vjerni tom konceptu da njegujemo tradiciju narodno-oslobodilačke borbe i zalažemo se za to da antifašizam bude način življenja, ne da bude samo neko opredjeljenje koje se javlja povremeno sa momenta sjećanja na neke događaje koji su se odvijali, recimo Neretva, Sutjeska, Mrkonjić Grad, Jajce ili neki drugi značajniji datumi, nego da to bude nešto što bi na određeni način ljudi u svakodnevnom životu proživljavali. Ako bismo to uradili, onda bismo sigurno bili svjesni da bi sadašnja troglava aždaha, montirana od ljudi koji su konstitutivni, odnosno konstitutivnih naroda, na određeni način trebala da bude potisnuta tamo gdje joj je mjesto, a to je u prošlost, a da ona građanska opcija sa antifašističkom idejom i konceptom brige o ljudima, socijalnoj pravdi i svemu onome što je taj antifašizam nama i donio - i danas veliki broj nas to baštini - bude linija vodilja. Ja se bojim da ponovo nećemo biti svjesni da nam je ono zaokruživanje na izborima u suštini budućnost naše države i budućnost opstanka. Ljudi moraju shvatiti da trebaju zaokružiti one koji su na liniji antifašizma, a nisam siguran da je veliki broj onih koji se deklarišu da su za Bosnu i Hercegovinu, nego su na liniji zaštite vlastitih interesa i pokrivanja vlastitog kriminala koji je bio i ostao neki proces voljenja svoje države kroz bogaćenje sebe i svojih.

Ferida Duraković

pjesnikinja, kolumnistica i urednica

“Mi smo jedna mahala koja misli da je važna…”

Činjenica jeste da je sintagma 'politika kao sudbina' nastala na ovom prostoru, dakle na prostoru Bosne i Hercegovine. Filozof i sociolog Esad Ćimić je napisao knjigu 'Politika kao sudbina'. Nekako nas Bosna i Hercegovina stalno poklapa sa tom sintagmom da nam je politika sudbina. Nažalost, to jeste tako. Ne znam da li je to nada ili beznađe. Činjenica je da je sav svijet u beznađu, da u cijelom svijetu politika postaje sudbina. Mi smo jedna mahala koja misli da je važna, a umjesto što govorimo o politici koja nam odlučuje o životu, trebalo bi da govorimo o tome kako da se izvučemo iz ekonomskih problema i kako da svojoj djeci obezbijedimo budućnost. Dakle, ja ne mislim da smo mi jedan specijalan izuzetak, ali jeste činjenica da svijet okreće udesno, ne zajedno s nama, nego mi zajedno s tim svijetom.

Enes Zlatar Bure

muzičar

“…generalno su ljudi bili sretni i generalno su se ljudi nadali boljoj budućnosti. Bez obzira na generaciju.”

Naravno. Na proljeće 1995. godine smo otišli u London zajedno sa teatarskom predstavom 'Svileni bubnjevi'. Odatle smo se preselili u Amsterdam i ostali smo živjeti i raditi tamo godinu dana. Svirali smo svugdje po Evropi. Sve je to išlo nekim svojim tokom, onako kako treba. Ali, početkom 1996. godine ja sam osjetio nekakav adrenalin. Vidio sam da su ljudi u Sarajevu sretni, da imaju neku super energiju i mi smo htjeli da budemo dio toga. Zato smo se i vratili. Zaista je bilo tako. Ja ne znam kada sam u životu bio sretniji nego tih par poslijeratnih godina. Sve je to kulminiralo tim koncertom grupe U2 1997. godine na kojem smo mi imali sreću i čast da sviramo. Znam da su mi svi govorili poslije tog koncerta: 'E, sad znam da je rat stvarno gotov'. Tako je to trajalo par godina, međutim, u jednom trenutku je samo krenulo nizbrdo i nezaustavljivo ide i dan danas. Kako i ne bi, kad nam državu vode korumpirani politički diletanti. Pa, ima i toga. Naravno. Tad sam imao neke ideale u životu. Sad ih nemam. Nikakvih. Ali, generalno su ljudi bili sretni i generalno su se ljudi nadali boljoj budućnosti. Bez obzira na generaciju. I stariji i mlađi. Svi. A sad, mislim da su najdepresivniji mladi, oni koji bi trebali da budu ti koji nas vuku naprijed.

Dino Mustafić

reditelj

“Mi smo sada svjedoci jednog pravog literarnog buma kojeg je napravila, uslovno rečeno, naša emigrantska književnost…”

Mi smo sada svjedoci jednog pravog literarnog buma kojeg je napravila, uslovno rečeno, naša emigrantska književnost, od Saše Stanišića, do Alena Meškovića, Saše Hemona i Semezdina Mehmedinovića, koji su na nematernjem jeziku napisali djela koja su zaintrigirala svjetsku književnu scenu. Svjedočili smo pravoj renesansi bh. filma - u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope. Te priče koje su zaintrigirale svjetske festivale, koje su nama donijele nagrade, su bile priče o običnim malim ljudima gdje se pokazalo da, nažalost, ovdje historijska nepogoda nije oluja koja dođe jer su se nadvili ti tamni oblaci. Ona je ovdje dolazi kao sistem, kao promišljeni zločin. Kao promišljeno zlo. I zato mislim da se ne smije amnestirati ne samo ovo o čemu ste govorili, individualni i kolektivni akt, to znači kako živite svoj život, ne samo kao umjetnik, nego kako ga živite kao građanin, koliko ste u tom smisli civilni aktivista, koliko držite do ljudskih prava, koliko ste spremni da štitite ljudska prava svojih komšija koji su postali manjina na sopstvenoj, matičnoj adresi.