DRUŠTVENA (NE)ODGOVORNOST

Glupost se kao resurs moći umnožava geometrijskom progresijom

Time Is Up! - DRUŠTVENA (NE)ODGOVORNOST
Anes Podić

inžinjer elektrotehnike, osnivač Udruženja građana Eko akcija

“Čuvajte svoju rijeku, svoju planinu, svoje drvo. Vi to najbolje možete uraditi.”

Pa, pošto ni vlast neće ništa učiniti za nas onda sudbinu moramo preuzeti u svoje ruke, koliko god je to moguće. Svjedoci smo da građani to i rade. Posljednjih godina imamo fantastične primjere, recimo u Fojnici gdje su godinu dana čuvali i uspjeli da odbrane svoju rijeku. Slično se dešava u Kruščici zadnjih godinu dana. Mi smo prošle godine u Sarajevu zbog vodosnabdijevanja morali praviti čitavu građansku bunu. 'Eko akcija' i 'Jedan grad, jedna borba' su proveli dane ispred Kantonalne vlade. Prvo smo skupljali potpise građana, onda smo zahvaljujući zaista velikoj podršci uspjeli da natjeramo vladu i skupštinu da rade ono što im je posao, za što apsolutno imaju sve resurse. Redukcije vode koje su trajale skoro cijelu deceniju su prestale jer su oni konačno počeli da troše novac na nešto tako nemoguće kao što je popravka jednog vodovoda. Tako da je građanima savjet: čuvajte svoju rijeku, svoju planinu, svoje drvo. Vi to najbolje možete uraditi.

Damir Ovčina

pisac

“Onaj koji ne čita, on je - da tako kažem - bezopasan u političkom smislu.”

šta je književnost: kad to zna ili ne zna onaj koji piše - ona je u svojoj srži propovijed slobode. Društvo je pitanje slobode koja nije mahanje nekom zastavom, nego mogućnost čovjeka da živi slobodno, da misli svojom glavom i radi oni što misli bez toga da strahuje da ćemu neko doći na vrata i tražiti radni sto visine 70 cm ili će platiti kaznu od hiljadu maraka. U tom smisli, sve što pišemo i što mislimo ide prema tome da, pomažući sebi, pomognemo i drugima. Ako hoćeš da pomogneš drugome, to je glupo - pišemo za sebe, zbog osjećaja da je to dobro za nas i iz tih duboko sebičnih razloga nastaje književnost.

Pretpostavljamo da onaj koji čita može nešto i promijeniti, može utjecati svojim razumijevanjem svijeta na svijet koji ne čita. Onaj koji ne čita, on je - da tako kažem - bezopasan u političkom smislu.

Žarko Papić

politički i ekonomski analitičar

“Ako u javnosti postoji opće prihvaćeno mišljenje koje proizvodi gađenje politikom - svi su isti - onda vi nemate nikakvu motivaciju.”

Kada gledate našu javnu političku scenu, prosto mislite da ne odgovara elementarnom građanskom obrazovanju da učestvujete u tome. Ako ste iz dobre familije - Bože me zakloni da se ja sada pojavim negdje u politici. Dakle, zgadite politiku većini i time držite nizak nivo izlaznosti na izborima u Bosni i Hercegovini. Dakle, kada govorimo o onih milion unaprijed 'kupljenih' birača - čast izuzecima - oni čine tu kritičnu masu i ona je skoro nedodirljiva. Pitanje je kako izvući ovih, sada metaforički govorim, dodatnih milion i dvjesto, posebno kako izvući mlade da glasaju. Ako u javnosti postoji opće prihvaćeno mišljenje koje proizvodi gađenje politikom - svi su isti - onda vi nemate nikakvu motivaciju. Vidite da ovi ništa ne valjaju, ali ne vidite alternativu. Prvo, nisu svi isti, mada moram reći da imate apsurdnu situaciju.

Edin Zubčević

osnivač i umjetnički direktor Jazz Festa Sarajevo; umjetnički direktor Jazz festivala Ljubljana; muzički producent

“Tako da je ono što je najveći problem i konstantan problem za nas lično, ali i za sve one koji su na muzičkoj sceni, jeste nedostatak infrastrukture…”

Ali stvari idu nagore, jer imate prostore za koje država ima monopol u smislu da su sve javne ustanove pod kontrolom ministara. Dakle, vi ako želite raditi, vi morate raditi sa državom. Ne možete biti aktivisti da kažete ja neću da radim u ustanovi iz ovog ili onog razloga, zato što predstavlja određene programe koji ne bi trebali biti tu predstavljeni. Vi dođete u situaciju da su danas promjene menadžmenta onakve kako se mijenjaju oni koji ih postavljaju. Čim dođe novi ministar, on će sigurno promijeniti nekoga u nekoj javnoj ustanovi. To neće ići po liniji stručnosti. Ne govorim to sada imajući u vidu bilo kojeg ministra, nego sve ministre, ovo odgovorno tvrdim. Uvijek se tu pojave neki direktori, neki ljudi koji su menadžeri bez ikakvog iskustva, bez poznavanja stvari, a sa apsolutnom uvjerenošću. Obično kada govorimo o tim ljudima koji su menadžeri javnih ustanova, vrlo često vidimo taj odnos nevjerovatne ambicije, odustva iskustva i odsustva elementarnih stvari koje bi trebale da se znaju prilikom vođenja jedne takve ustanove. Tako da je ono što je najveći problem i konstantan problem za nas lično, ali i za sve one koji su na muzičkoj sceni, jeste nedostatak infrastrukture, da ne govorim sada o putevima, da niko od ovih velikih ansambala koji dolaze sa sleeping bus vozilima i sa velikim trailerima i kamionima, ne dolazi ovamo. Oni kad pogledaju na mapi koliko je to udaljeno od Zagreba, ne učini im se baš to previše daleko, ali kad sračunaju koliko im treba vremena, onda obično od toga odustanu. U Bosnu i Hercegovinu, odnosno u Sarajevo ne dolazite usput. Morate doći, što bi rekli, maksuz. Morate doći tu i onda se vratiti odakle ste došli. Dakle, putevi ne vode nigdje dalje kada je ova muzika u pitanju. Vi nećete sada svirati u Sarajevu i otići u neki drugi grad.

Vildana Selimbegović

glavna i odgovorna urednica Oslobođenja

“Evo mi probavamo sve suprotno.”

Evo mi probavamo sve suprotno. Opstali smo, živi smo. 'Oslobođenje' je jedina novina koja se sustavno bavi kulturom u Bosni i Hercegovini. Mi zaista insistiramo na našem KUN-u. Mi se bavimo obrazovanjem. Mi insistiramo na temama koje se tiču upisa u škole, odnosa prema djeci, promjene učiteljica, odnosa prema našim diplomama odnosno prema agencijama koje bi trebale da certificiraju diplome naših studenata, problemima na univerzitetima, problemima koje imamo u zdravstvu. Dobar dio dokumentarnog programa je uvijek pripadao javnim servisima. Kod nas se čak i to očekuje od privatnih medija ili od 'Oslobođenja'.

Selma Spahić

redateljica

“U slučaju našeg društva ja mislim da je neophodno imati više žarišta da bi se promjene desile.”

Zona komfora je uljuljkanost u svakodnevnicu ili odustajanje, povlačenje u svoja četiri zida, nedjelovanje. U našem društvu danas to jeste zona komfora. U slučaju našeg društva ja mislim da je neophodno imati više žarišta da bi se promjene desile. Neophodno je na svim poljima napraviti neki front solidarnosti koji će se kroz razne tačke pokušati ujediniti i izaći na ulice, artikulisati zahtjeve. Promjena, a to ne kažem ja, dolazi od potlačenosti, odnosno od osvještavanja da si potlačen. Pored svih slojeva društva koji bi trebali u tome da učestvuju, mislim da osobe koje su najduže potlačene kroz historiju – žene, mogu donijeti promjene.

Srđan Puhalo

socijalni psiholog

“Kolektivitet još uvijek dominira nad pojedincem.”

Kolektivitet još uvijek dominira nad pojedincem. Taj konformizam koji se gaji ovdje je upravo taj problem. Ti strahovi od drugih kojima nas političari parališu prosto ne dozvoljavaju pojedincu da na bilo koji način odskače pa i da kaže nešto što je u tom trenutku poprilično heretički. Tako da nisam siguran. Čak u onom društvu u kojem je sve pod kontrolom političara morate biti ili veoma ludi ili veoma hrabri da bi strčali sa nekim svojim stavovima koji nisu politički korektni u toj zajednici u kojoj živite. Mi ćemo radije patiti za tim komšijama, za tim normalnim životom ili za predratnom Jugoslavijom, nego što ćemo se glasno pobuniti protiv trenutnog stanja koje nas vodi u nestajanje.

Jakob Finci

predsjednik Jevrejske zajednice u BiH

“'Jedan čovjek - jedan glas' može nešto pozitivno da znači, a može se i zloupotrijebiti...“

Hajde da se sjetimo kako smo glasali na čuvenim demokratskim izborima 1990. godine gdje vas niko nije pitao šta ste i ko ste i niko vas nije usmjeravao kako ćete glasati, a rezultati glasanja su bili relativno bliski popisu stanovništva. I to se ne mijenja. Zvao se ti konstitutivan ili se ne zvao konstitutivan, imao poseban status ili ne, ti si samo jedan od građana Bosne i Hercegovine i na ovakav način bi se prevazišlo i to naše opterećenje o tome šta to znači 'jedan čovjek - jedan glas'. 'Jedan čovjek - jedan glas' može nešto pozitivno da znači, a može se i zloupotrijebiti kao što se sve na ovom svijetu može zloupotrijebiti, ako postoji volje da to ne zloupotrijebe. Ja lično mislim da Bosna i Hercegovina ima svoju budućnost u Evropskoj uniji.

Ines Tanović

kulturna radnica, aktivistkinja; članica udruženja Crvena

“…bio je jedan naboj da se nešto može promijeniti, da možemo zajedno da se dignemo za nešto…”

Meni se čini da je u tom trenutku kada smo mi radili tu akciju, to po prvi put bilo na način da se jedna državna institucija, nevladinih sektor i svi ljudi zajedno oko nas uključe u nešto kako bi se postigle promjene. Mi smo pokušavali da uvežemo sve što je bilo moguće u tom trenutku, sve ljude koji su na bilo kakav način mogli da pomognu u takvoj priči, da se digne jedan glas da je nedopustivo da jedna takva institucija bude zatvorena tri godine i da je nedopustivo da neko kaže da nema novaca za to, da nema 1.200.000 KM, koliko Zemaljskom muzeju BiH treba za osnovne režije i plate zaposlenika. Tokom trajanja te akcije – apsolutno se slažem, vladala je jedna nevjerovatno pozitivna energija, bio je jedan naboj da se nešto može promijeniti, da možemo zajedno da se dignemo za nešto, za jedan muzej, za kulturu u ovoj državi.

Strajo Krsmanović

direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, teatrolog

“Mi moramo promijeniti moralnu paradigmu društva. Moramo se sami mijenjati.”

S jedne strane građani na to daju odgovor. Oni, a naročito mladi, kažu da se ova država i ova kultura najbolje grade ako živite u Njemačkoj, Francuskoj ili negdje drugo. To je, nažalost, istina. Takvo je stanje. Međutim, mi ne možemo na tome opstati. Ja sam uvjeren da će se stvari ovdje mijenjati kada građani na nekim izborima prepoznaju neku ličnost ili neku političku snagu koja će im reći: 'Ova Bosna i Hercegovina je naša kuća. Uredimo je prema našim potrebama.' Hvala svima koji nas podržavaju i pomažu, odakle god da dolaze, ali mi moramo da uredimo Bosnu i Hercegovinu kao našu kuću. Da bismo to uradili, mi moramo promijeniti moralnu paradigmu društva. Moramo se sami mijenjati. Ne možemo robovati svim tim silnim materijalnim bogatstvima. Ona su prolazna. Ličnost je ta koja opstaje. Život je taj koji opstaje. Mora neko reći da je to naša kuća. Moramo je urediti kao našu kuću, a iz te činjenice ćemo ići prije svega prema gradnji institucija. Nema društva bez institucija: od kulturnih do državnih. Danas su sve ili narušene ili poremećene, svjesno i namjerno najčešće i to nas vodi u degradaciju i dekadenciju. To nas vodi u silne podjele koje ti koji upravljaju nama žele. Na kraju, šta će ovdje ostati? Ostat će zgarište. Mi moramo vjerovati da je ovo naša kuća, mi moramo ovu našu kuću uređivati onako kako pristoji svakom dobrom domaćinu. Takvo političko rukovodstvo ovoj zemlji treba.

Srećko Latal

politički analitičar, regionalni urednik BIRN-a

“Nemoj raditi drugome ono što ne bi volio da ti drugi rade.”

Ima ona stara – ne znam je li bosanska ili balkanska – poslovica: Nemoj raditi drugome ono što ne bi volio da ti drugi rade. A kod nas se upravo to radi. Mi nipošto ne damo drugima da nama rade nešto, ali isto tako smatramo da je uredu da to isto što ne dopuštamo drugima, mi radimo njima. Činjenica jeste da je naša kompletna javnost vrlo slojevita u tim svojim paradoksima, gdje se opet raznorazni međunarodni faktori pokušavaju uvući u neke lokalne igre. Međutim, to je u zadnje vrijeme postalo vrlo zbunjujuće, čak i za ljude koji se bave time, imajući u vidu da se kod nas jedan dobar dio medija uključio u raznorazne političke igre. Dobar dio civilnog društva se uključio u to, svako na svoj način, tako da je danas vrlo teško pročitati ili čuti jednu kvalitetnu analizu, bilo domaće političke scene, bilo međunarodne političke scene. Mislim da je to jedan od razloga zašto sve više ljudi sve manje prati lokalne medije. Najviše se prate oglasi za zapošljavanje u inostranstvu.

Fra Drago Bojić

teolog, publicista

“Postoji uvijek drugi neki način na koji se može dalje djelovati i ako se u nešto vjeruje i ako se pri tome ima dovoljno strpljenja i truda da se radi na tome…”

Postoji uvijek drugi neki način na koji se može dalje djelovati i ako se u nešto vjeruje i ako se pri tome ima dovoljno strpljenja i truda da se radi na tome, mislim da to opet može donijeti neke rezultate. Smatram da će takvi neki pokušaji barem kod nekog dijela ljudi naići na odobravanje, da će se neko uhvatiti za neku misao, možda će neko shvatiti ozbiljnost kritike ili da će neko u nekim kompliciranim stvarima dobiti bolji uvid u neke analize. Mislim da to ima smisla i vjerujem da je to moguće unatoč jednoj vrlo lošoj atmosferi u svim našim društvima na ovim prostorima, u postkomunističkim društvima - i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Srbiji. To nam pokazuju ponekad nevjerovatne privatne inicijative ili inicijative malog broja ljudi koji kada se udruže u organizaicije, od mladih pa do starijih, mogu učiniti velike stvari.

Bruno Omerović

vlasnik start-upa, programer

“Mislim da treba raditi posao i treba raditi na sebi da bi promijenio prvo sebe pa da bi onda nekako mogao i državu promijeniti.”

Mislim da treba učestvovati. Učestvovao sam na protestima za JMBG kad nismo imali papire. Mislim da treba raditi posao i treba raditi na sebi da bi promijenio prvo sebe pa da bi onda nekako mogao i državu promijeniti. Ne mogu se plakanjem i skakanjem po ulicama riješiti neke stvari. Prvo se trebaju stvari riješiti iznutra, pa da se napravi nešto u ovoj državi.

Aleksandar Trifunović

glavni i odgovorni urednik online magazina Buka

“Mislim da mi svi prije svega treba da imamo svoje lične vizije prije kolektivnih, a u tim ličnim vizijama treba da odredimo kuda to idu naši putevi.”

Bilo je zanimljivo gledati da je ustvari vrlo malo priča o protestima "Pravda za Davida" - koji su bili ako ne i najveći protesti u Bosni i Hercegovini, po broju ljudi i po dugotrajnosti, po broju ljudi koji su izašli na dva-tri skupa to su zaista bili veliki skupovi – tj. da je istina o tim protestima van Banja Luke veoma malo odlazila u druga mjesta u Republici Srpskoj, u druga mjesta, na kraju krajeva i u Bosni i Hercegovini, na način na koji smo očekivali da idu kao istinite informacije. Mislim da su uzrok ustvari nezainteresiranost publike i taj spin koji ne možemo ignorisati.

Mislim da je to uspjeh, ponavljam se, zato što se publici stalno serviraju informacije, ne onakve kakve jesu, nego onakve kakve publika želi da čuje. Niko ne želi da se zamjera publici i u tom delegiranju informacija. Informacija o "Pravdi za Davida" i o tom protestu su dolazile do gledalaca upravo onako kako je RTRS želio - ili uopšte nisu dolazile. Ne zaboravimo, to koliki broj ljudi gleda ili ne gleda RTRS - ta gledanost je nekih 15-20% ukupne populacije - to je tačno onaj broj ljudi koji glasa za vladajuću partiju. Taj program se obraća tačno onolikom broju ljudi koji su potrebni da zadrže svoj stav i da uporno glasaju za partiju koja je na vlasti već više od petnaest godina.

Mislim da mi svi prije svega treba da imamo svoje lične vizije prije kolektivnih, a u tim ličnim vizijama treba da odredimo kuda to idu naši putevi. Kuda idu putevi naših porodica, naše djece? U kakvim školama želimo da se školuju naša djeca? Kako želimo da budu tretirane naše kćerke na poslu? Da li želimo da budu zlostavljane, napadane? Podsjećam na to da je veliki broj djevojčica i žena zlostavljan već do kraja srednje škole, barem par puta. Da li želimo da idemo nesigurnim ulicama? Da li želimo da je korupcija najviša? Ako to ne želimo, onda treba da se izborimo za viziju u kojoj će ovo društvo biti bolje. To nije potez kistom bilo kog emisara evropske politike niti potez kistom bilo kog od ovdašnjih političara koji zna da se služi escajgom.

Anes Podić

inžinjer elektrotehnike, osnivač Udruženja građana Eko akcija

“Protest je postao jedini način na koji se vi možete izboriti da se u vašoj životnoj sredini bilo šta promijeni.”

Jedino što ima smisla jesu protesti. Da političke elite rade svoj posao, da zaista vode brigu o okolišu, protesti ne bi ni bili potrebni. Međutim, protest je postao jedini način na koji se vi možete izboriti da se u vašoj životnoj sredini bilo šta promijeni. Da žene Krušćice nisu tamo danonoćno dežurale nad rijekom, naravno da bi investitor već uradio sve ono što je namjerio. Imamo primjer male hidroelektrane kod Jablanice gdje je sticajem okolnosti geografija drugačija. Da su mještani htjeli blokirati, morali bi blokirati regionalni put što nije tako jednostavno, pa su oni onda pravnim putem krenuli da rješavaju problem. Mala hidroelektrana će sada biti puštena u rad, a sud još uvijek nije ni odlučivao. To je taj naš sistem zaštite okoliša koji, nažalost, radi samo za investitore.

Tanja Topić

politička analitičarka

“Ja mislim, zapravo, da smo mi zadnjih nekoliko decenija vrlo zapušteno društvo…”

Pa, ja mislim, zapravo, da smo mi zadnjih nekoliko decenija vrlo zapušteno društvo i u tom stvaranju zapuštenog društva ključnu ulogu su odigrale političke, tj. kvazipolitičke elite kojima odgovaraju takvi pojedinci kojima mogu lako manipulisati. Rekla bih, ima svega. Od tog manipulativnog odnosa onih političkih aktera prema građanima, koje na neki način podcjenjuju, smatraju ih i neobrazovanim. Drugo, imamo veliki utjecaj neznanja koje prati arogancija i nesuočavanje sa samima sobom. Treće, možda i jeste najteže pogledati se i suočiti sam sa sobom. Mislim da postoji problem velikog nesuočavanja i sa prošlošću, samim tim i zatvaranja očiju pred sadašnjošću, a onda u svemu tome nedostaje iskorak ka budućnosti.

Ferida Duraković

pjesnikinja, kolumnistica i urednica

“Ovog trenutka ja živim u toksičnoj sredini, ali zdravo razmišljam…”

Sredina je onoliko toksična koliko se mi u njoj damo. Evo, ovog trenutka ja živim u toksičnoj sredini, ali zdravo razmišljam, imam sposobnost da razdvojim toksične ljude od ljudi koji me oplemenjuju. Opet ponavljam, mislim da sve dolazi iz kuće u kojoj poštujemo jedni druge, u kojoj niko nikome ne naređuje nego objašnjava stvari i u kojoj potvrđujemo vlastite kapacitete. Ja imam dovoljno godina da kažem da dobro radim ono što radim, da pametno radim ono što radim i da mogu drugima da prenesem ta svoja znanja. Dakle, ne govorim napamet, ne govorim bez iskustva i ne govorim bez obrazovanja. Kad bi svako od nas ovog trenutka radio samo ono što zna, a ne bi imao političke ambicije da pravi žvrljotine u zraku kada se radi o državi, onda bi nam svima bilo bolje. Naš problem su političari koji su ustvari kombinacija neznanja i arogancije. Postoji posebna riječ za to. Moja majka rahmetli je uvijek govorila ovu činjenicu: postoji baliluk i postoji znanje. Baliluk je kombinacija neznanja i arogancije. Dakle, ti ono što ne znaš propisuješ kao opšte znanje jer nisi pogledao preko avlijskog zida. Ta vrsta kombinacije u politici sada vlada svugdje. U svim ćoškovima ove države. Takva vrsta ljudi ne može proći među pametnim ljudima, nego među ljudima koji su manipulirani, među ljudima koji ne znaju o čemu i čemu mi živimo.

Željka Mihaljević

suosnivačica radio-stanice Studio N u Livnu

“Tada su me građani oduševili diljem Bosne i Hercegovine i pokazali da se može.”

Prvo, pomozimo organizacije za koje mislimo da vrijede i dajmo im potporu. I mi kao novinari odnosno novinarke. Ja dajem svih dvadeset i kusur godina, otkako postoji nevladin sektor kod nas u Livnu, a to je od 1996. godine. Pratim sve i jednu akciju i Centra za građansku suradnju i Udruženja žena oboljelih od raka dojke i svih silnih krasnih udruženja. Ako ne može na viši medij, onaj malo važniji, ako ne može na Federalnu televiziju - mada ide i tu - onda može za Slobodnu Evropu. Ako ne može za Slobodnu Evropu, onda može za naš radio. Uglavnom, one su tu i oni su tu. Ja se sjećam, a mislim da se i ti Vildana sjećaš, nikada nisam bila ponosna što sam u Bosni i Hercegovini kao kad sam taj dan bila u Livnu i bila na čelu kolone za onaj prosvjed JMBG. Tada su me građani oduševili diljem Bosne i Hercegovine i pokazali da se može.

Dino Mustafić

reditelj

“Bez utopizma nema humanizma.”

Kako doći do dijaloga? Mislim da bih dobio neku svjetsku nagradu kad bih uspio u Bosni naći recept kako doći do tog dijaloga. Ja mislim da se treba vratiti odgoju. Našem odgoju. Ono kako smo mi učeni, prije svega, da živimo skupa i zajedno. Tu nema neke velike mudrosti. Morate biti obzirni, morate biti civilizovani i, na neki način, zaista morate biti kulturni, a to znači uvažavati mišljenje koje je suprotno od vašega i ne stvarati od tih ljudi svoje političke protivnike koje mrzite na nivou krvnog delikta. Eto u tom smislu mislim da je Bosna i Hercegovina, prije svega, jako daleko od demokratije koja uvažava taj glas manjine, koja registruje taj glas manjine, koja mu poklanja pažnju i koja pokušava voditi korektivnu politiku. Mislim da je ova politika treniranje mišića. To bi se prevelo u neku vrstu partokratije. Uvijek se na nivou anegdote sjetim jednog sjajnog intendanta iz Hrvatske koji je otišao u mirovinu kada je došao pluralni sistem i koji je rekao: 'Prije sam znao kome se moram udvarati, koga moram šarmirati, bila je jedna adresa, a sada nemam glave za toliko adresa kojima vi morate objašnjavati i stvarati atmosferu da uopće sjednu za sto i razgovaraju'. To je jako teško i u jednom ideološkom spektru, a kamoli kada pokušavate na makroplanu pomiriti neke političke pozicije, uslovno rečeno, lijevo i desno, ako to više i postoji u Bosni i Hercegovini. Dakle, ja vjerujem da je ideja bh. društva u koegzistenciji, a to znači u dijalogu koji je intenzivan, koji je interaktivan, koji podrazumijeva da slušate drugog. Jasno Vam je koliko ovo sve što sam rekao iz bh. perspektive izgleda utopistički. Ja često i dobijem tu etiketu, to je utopizam ili to su bivša prošla vremena. Odgovor na to je da bez utopizma nema humanizma. Cijela evropska civilizacija počiva na humanizmu, na suosjećanju za drugoga, na učenju empatije. Bez Blocha i Fromma teško je zamisliti i evropsku civilizaciju. Mi iz ove perspektive možda i jesmo živjeli bh. utopiju, ali mislim da se ona da reafirmisati, rehabilitirati, naposljetku i rekonstruisati, ako stvari počnemo da gledamo iz jedne druge perspektive, a to je da izađemo iz ovih okova etničke demokratije, jer ova zemlja nikada nije mogla opstati na tim premisama.

Svjetlana Nedimović

doktorka političkih nauka, politička aktivistkinja

“…otpora u Bosni i Hercegovini ima itekako, samo što je on lokalizovan.“

Na tu konstataciju koja se često čuje od društvenih analitičara i komentatora da smo apatični i da smo pasivni, ja se što bi u Dalmaciji rekli, malo najidim. Prvo zato što se referira na našu prošlost da smo predodređeni u socijalističkom poretku da budemo pasivni, što apsolutno nije tačno. Između ostalog, demantuju nas ne hiljade, nego desetine hiljada ljudi koji su u Sarajevu i u Mostaru u martu i aprilu 1992. godine izašli, dajući glas za jednu drugačiju Bosnu i Hercegovinu i protiv rata, samo što tada nije bilo političke snage koja bi to iznijela na pravi način. Drugi razlog zbog kojeg se ljutim na tu konstataciju je to što otpora u Bosni i Hercegovini ima itekako, samo što je on lokalizovan. U nekakvim manjim zajednicama, u manjim skupinama ljudi se okupljaju oko nekih neposrednih problema koji ih ometaju u njihovom svakodnevnom životu i na koje osjećaju da mogu imati utjecaja, jer su ljudi, prije svega, vrlo racionalni. Teško možete utjecati na visoku politiku, ali možda možete, recimo blokiranjem deponije Uborak u Mostaru utjecati na to da se promijeni sistem odlaganja otpada. Vidjeli smo da su ljudi u Smiljevićima kod Sarajeva protestovali, tražili da se taj problem konačno riješi. To vidimo u nekim izuzetno, čak čudesno hrabrim grupama koje brane rijeke od malih hidrocentrala širom Bosne i Hercegovine i u tome se ujedinjuju, ne gledajući ko je ko i odakle je. Mislim na ljude koji su branili Bunu, mislim na ljude koji su branili Ljutu ili Krušćicu kao najpoznatiji primjer, ljude u Fojnici i nevjerovatno hrabru malu skupinu Jablaničana koji brane svoju Doljanku već drugu-treću godinu od lokalnog moćnika.