DEMOGRAFIJA: ODLAZAK ILI OPSTANAK

Ljudi iz Bosne i Hercegovine sele tamo gdje je 21. vijek

Time Is Up! - DEMOGRAFIJA: ODLAZAK ILI OPSTANAK
Svetlana Cenić

ekonomista

“…takva nam je sudbina, da sposobni odlaze, a nesposobni hoće na vlast.”

Ovo kako nam odlazi sposoban svijet koji nešto zna da radi i ostavlje sve više onih koji znaju samo šta znači batina i ništa drugo, zna reći žedan sam, gladan sam, sveden na biološke reakcije, koji su vrlo odani i podani tim našim nazovi vođama i liderima, ali takav - ono što kažu, nisko čelo, tu pogled - i dozvolite mi da to tako kažem - kome mozak stoji negdje, a ne u vlastitoj glavi - kad ogladni postaje najveći revolucionar. Onda traži: 'Ja sam gladan' i ne bira koga udara. Bojim se da naše pobune i naše nezadovoljstvo neće biti tako organizovani i nećemo stajati okupljeni ispred neke institucije ili ispred nečega, više ne znate ni ispred koje da stojite, jer je to mnogo partija. Morat ćemo da stanemo ispred svake partije i onda da tražimo bolje, ali bojim se da to nećemo doživjeti. Ta pobuna će biti usmjerena na one koji su bili na vlasti. Pa će tući i pekara koji mu je prodao kiflu i onoga koji mu je prodao cvijeće. Takvi smo, takva nam je sudbina, da sposobni odlaze, a nesposobni hoće na vlast.

Damir Ovčina

pisac

“Nema promjene bez razumijevanja. Nema razumijevanja bez osvješćavanja.”

Ako je u srži filma dobra priča, ona će trajati kao i književnost zauvijek. Ako je loša priča, to će se sve zaboraviti. U predstavi isto tako. Ako u njoj ima priče, traje. Ako nema priče, ima spektakla. Može biti kratkotrajan, dugotrajan, to je sve na kraju krajeva nevažno. Duboko vjerujem da je to važno za razumijevanje svijeta u bilo kojem segmentu, od ekonomije do svega što danas pričamo. Sve su te forme potpuno neuvjerljive za mene. Narod ne vjeruje onome ko mu iznosi statistiku. Da li je pao proizvod, da li se digao društveni proizvod, da li se otvorilo ovo ili zatvorilo ono, koliki je broj siromašnih - to je daleko. Ako ga priča privuče, onda više nije daleko. Onda je to naš život i naše iskustvo. To tjera ljude na mogućnost promjene. Nema promjene bez razumijevanja. Nema razumijevanja bez osvješćavanja.

Srđan Puhalo

socijalni psiholog

“…ljudi danas prije biraju da idu iz ove zemlje, nego da se bore za ovu zemlju, što je strahovita greška.”

Bilo bi dobro, ali se bojim da je utopistički. Nisam siguran da je realno, jer takvi ljudi danas prije biraju da idu iz ove zemlje, nego da se bore za ovu zemlju, što je strahovita greška. Međutim, to političke elite žele, da svi ovi koji su drugačiji, koji drugačije misle, koji prelaze granice, koji propituju Dejtonski sporazum, za njih je zapravo najbolje da odu iz ove države i da sreću potraže negdje drugo, a nas da ostave u našim torovima, da se međusobno plašimo, da se međusobno mrzimo i da svakodnevno sarađujemo.

Nerzuk Ćurak

univerzitetski profesor

“Zbog mladih ljudi treba slati poruke da ne može nečiji život odrediti njegovo ime.”

E, sad je svijet napokon počeo ličiti na Bosnu i Hercegovinu. Sad imamo i u svijetu situaciju da je nenormalnost normalizirana. Da je fašizam normaliziran. Vi vidite da je fašizam normaliziran samom činjenicom da ogroman broj ljudi glasa za takve ideologije. Bosna i Hercegovina se kao zemlja iza ogledala u mnogim stvarima navikla na tu reprodukciju političkog fatalizma gdje je jedino važno kako se zoveš. U zajednicama gdje je jedino važno kako se zoveš, progres nije moguć. Zbog mladih ljudi treba slati poruke da ne može nečiji život odrediti njegovo ime. Kada bi to bio jedini smisao života i kada bi to bila istina života, onda bi ljudi trebali uvijek ostati samo u svome mjestu, nikada nikoga ne upoznati, živjeti ono što mu je priroda i socijalni ambijent pružio i to je to.

Selma Spahić

redateljica

“Mislim da to polazi od sistema obrazovanja.”

Mislim da to polazi od sistema obrazovanja. Čini mi se da je to krucijalno žarište u našem društvu. Radi se o jednom sistemskom urušavanju obrazovnog sistema, pri čemu kao rezultat imate ono što se, čini mi se, željelo: generacije ljudi koji nemaju znanje, što jeste najveći problem. Iz toga proizilazi sve ovo ostalo. Iz toga proizilazi postavljanje ljudi koji nemaju kompetencije na pozicije moći, iz toga proizilazi sistem vrijednosti koji na odlučujuća mjesta ne postavlja ljude koji su u stanju da doprinesu kompletnoj društvenoj slici ili da doprinesu društvenim promjenama ili razvoju i progresu u društvu, nego ljude koji poslušno prate ono što im se govori, tako da nema napretka, nema nekog boljeg sutra.

Ines Tanović

kulturna radnica, aktivistkinja; članica udruženja Crvena

“Demantira nas samim time što već danas nemamo s kim da radimo zbog same činjenice da ljudi odlaze, dižu ruke, ne zanima ih, ne žele da trpe više.”

Teško je iz ove perspektive znati odgovor na to li je naša zajednička egzistencijalna muka, koja apsolutno jeste ista, dovoljna da prevlada sve ovo čime smo okruženi i čime smo svakodnevno bombardirani. Ja kao neko ko se izjašnjava kao ljevičar i ko vjeruje u te ideje, uvijek razmišljam da su upravo te teme one teme za koje treba da se borimo, koje trebamo da stavimo u prvi plan i koje trebaju da nadvladaju sve ovo. Samo se bojim da nas stvarnost počinje demantirati u nekim stvarima. Demantira nas samim time što već danas nemamo s kim da radimo zbog same činjenice da ljudi odlaze, dižu ruke, ne zanima ih, ne žele da trpe više. Da je samo to razlog zbog kojeg odlaze, bio bi dovoljno legitiman. Onda se postavlja pitanje s kim ćete sutra raditi i s kim ćete da nadvladavate sve te probleme o kojima pričate i kako ćete ponovo graditi to tkivo koje je potpuno rastakano svih ovih dvadeset godina, ako ljudi nema. I to je jedan, čini mi se, od ključnih problema s kojima se susrećemo svi mi koji smo tu, svi mi koji i dalje pokušavamo i vjerujemo da se može i da malo fali da neke stvari poguramo naprijed. Trebat će jako puno vremena da ih dovedemo iole blizu gdje su bili devedesetih godina. Sjećat ćemo se još dugo s nostalgijom, barem moja generacija, kako su im dobro živjeli roditelji u onom sistemu i razmišljati o tome kao o nekakvoj utopiji koja je davno nestala, ali bojim se da dok mi sve ove procese nijemo posmatramo, a ne možemo da ih promijenimo, da za dvije, tri ili pet godina više nećemo imati s kim ni da radimo, ni da pokušavamo da mijenjamo.

Strajo Krsmanović

direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, teatrolog

“A ova kuća je naša kuća i nema nam druge.”

Nema nam druge. Moramo biti bolji ljudi. Moramo vjerovati jedni drugima. Moramo graditi budućnost. Ne možemo biti opsjednuti opskurnim političkim vlastodržačkim potrebama i porukama. Ne možemo biti opsjednuti potrebom za materijalnim dobrima u tolikoj mjeri. Moramo mijenjati sebe da bismo mijenjali ovu našu kuću. A ova kuća je naša kuća i nema nam druge.

Srećko Latal

politički analitičar, regionalni urednik BIRN-a

“…bez nas samih i naše svjesnosti i odlučnosti izgradimo ovu zemlju kao svoj dom, niko drugi to ne može uraditi.”

Ono što je za mene bio najveći kvalitet, posebno Bosne i Hercegovine – na stranu čitava bivša Jugoslavija – kao jedne specifične zemlje koja živi na granici civilizacije, jeste da je u dobrim vremenima to naše bogatstvo bilo naš najveći kvalitet. U lošim vremenima je taj isti elemenat bio naše najveće prokletstvo. Ja se nadam da ćemo mi, nakon svih ovih godina, doći do sljedeće faze, do pozitivne faze, gdje ćemo ponovo prepoznati da sve te naše različitosti nisu naše prokletstvo i naš problem, već prednost za ovu malu zemlju, koja se boji, možda zavisi ili ne zavisi od zemalja u regionu i čitavog svijeta, ali bez nas samih i naše svjesnosti i odlučnosti izgradimo ovu zemlju kao svoj dom, niko drugi to ne može uraditi.

Tarik Hodžić

filmski redatelj

“Gdje god da odeš, postaješ gost u tuđoj kući.”

U mom slučaju se borim da ne odem. Mene može odvesti posao, naravno. Igrom slučaja je moja žena njemački državljanin, ona je Njemica i još uvijek za naše dijete nismo htjeli da tražimo pasoš, mada ima pravo na to. Djelovalo mi je to kao jedan korak ka odlasku. Ne bježim od toga, danas-sutra i zbog posla, ali borim se da radim ovdje, da živim ovdje, jer ovdje su naši ljudi. Gdje god da odeš, postaješ gost u tuđoj kući. To je neki moj doživljaj. Potpuno razumijem ljude koji odlaze. Zašto bi neko proveo još dvadeset godina ovdje, kada želi bolji život, želi bolje za svoju djecu? Ako to ne može ovdje, a ima tamo priliku - što da ne. Trebamo se truditi. Trebamo se uvezivati. Trebamo se družiti. Trebamo pričati dobre priče, ali apsolutno dobre priče.

Bruno Omerović

vlasnik start-upa, programer

“Cilj mi je da dovedem inostrane kompanije u Bosnu i Hercegovinu, da im otvorim kompanije ovdje, da zaposlimo ovdje ljude da ne bi tamo išli…”

Šta je meni cilj? Meni je cilj da imam s kim kafu popiti u Sarajevu, jer ako se ovako nastavi, uskoro neću imati s kim kafu popiti. Cilj mi je da dovedem inostrane kompanije u Bosnu i Hercegovinu, da im otvorim kompanije ovdje, da zaposlimo ovdje ljude da ne bi tamo išli, jer je puno jeftinije da žive i rade ovdje, nego da žive u Britaniji, u Londonu. Otvorili smo pet-šest kompanija ovdje i naš cilj je da gradimo ekonomiju. Sad iz druge perspektive, cilj nam je da ne šaljemo ljude tamo, nego da dovodimo kompanije u Bosnu i Hercegovinu.

Slavo Kukić

akademik

“Zapravo postajemo zemlja staraca.”

Kod Daytonskog sporazuma su se 1995. godine svjetski centri moći mogli odlučiti za potpuno drugačiji scenarij da su rekli, na primjer, da u stabiliziranju postratnog bh. društva ne mogu sudjelovati oni koji su za ratnu kalvariju odgovorni, koji imaju ratne ciljeve koje će nastojati i u mirnodopskim uvjetima realizirati. Nažalost, ti i takvi su uzeti za partnere izgradnje drugačije Bosne i Hercegovine. Mi imamo danas ovo što imamo. Umjesto da nas je zahvatio proces katarze, mi se zapravo vraćamo - barem što se vokabulara, što se verbalne ravni tiče - u rane devedesete godine. Pogledajte te nacionalne lidere, šta svaki dan govore, da ih ne imenujem. Sasvim je jasno da oni koji imaju najveću razinu političke moći danas ne priznaju državu ili kažu da će sutra kada dobiju formalnu poziciju učiniti sve da se ona stavi u historiju, jer je - tako kažu - realitet. U takvom ambijentu naprosto je nemoguć proces katarze bez kojeg nema ničega drugog. Sve dotle mladi ljudi imaju dva scenarija: ili kao Bruno da kaže posvećen sam sam sebi, ja sam svijet za sebe i pokušavam kao zaseban svijet preživjeti ili da kao što ih čini masa, mnogo više na drugoj strani, da spakuju kofere i s kartom u jednom smjeru odu za sva vremena. Ja osobno mislim da će taj proces ići i dalje. Uostalom, ako imamo popis iz 2013. godine, mi smo do danas izgubili jedan demografski potencijal od 200.000 ljudi i sasvim je sigurno da su to ljudi u najistaknutijoj fertilnoj i radnoj dobi. Izgubili smo jedan potencijal na kojem možeš graditi bilo kakvu razvojnu ili drugu strategiju. Zapravo postajemo zemlja staraca. Ni Hrvata, ni Bošnjaka, ni Srba, nego naprosto zemlja staraca koji nisu spremni otići od svojih domova, žele tu gdje su ponikli umrijeti.

Aleksandar Trifunović

glavni i odgovorni urednik online magazina Buka

“Ono što svi koji su otišli navode je taj osjećaj olakšanja. Taj tovar historije, politike, tabloidizacije vam je skinut s leđa.”

Ne osuđujem ljude koje odlaze. Podržavam to i svako ko treba sunce, sunce tuđeg neba grije jednako kao ovo ovdje. Laž je da ne grije isto. Grije često i bolje. Ono što svi koji su otišli navode - a otišlo je dosta mojih prijatelja, dosta čitalaca "Buke" koji nam se javljaju - to je taj osjećaj olakšanja. Taj tovar historije, politike, tabloidizacije vam je skinut s leđa. Vi i kada ignorišete sve te vijesti, sve te silne laži, one nekako dolaze do vas. Mi živimo okruženi jednom ogromnom količinom nasilja koje nesvjesno počinjemo i sami proizvoditi. Pogledajte, ako pješačite od kuće do posla ili se vozite autom, uočavate ogromnu količinu nasilja od vozača koji su pored vas, od pješaka. Da to istražujete mogli biste zabilježiti dnevno desetak primjera nasilnog ponašanja. Vani toga nema toliko.….Da skratim, imamo situaciju da ljudi ustvari imaju romantičarski pogled koji ih ideološki određuje u odnosu na njihovu okolinu, ali su isto tako vrlo pametni i znaju da će taj posao u Austriji, u Beču, Minhenu ili u Italiji biti mnogo bolje plaćen i mnogo sigurniji i da će se oni osjećati mnogo sigurnije u tim zemljama.

Ferida Duraković

pjesnikinja, kolumnistica i urednica

“Mi živimo u jednoj prekrasnoj zemlji i u jednoj užasnoj državi.”

Ja imam kćer koja je napunila 24. godinu i koja je otišla na postdiplomske studije. Nisam joj ja rekla 'Idi, dijete'. Ona je odlučila sama zato što je talentovana, zato što je za srednju školu, fakultet i postdiplomski studij sama pronašla stipendiju. Ja joj lično ne bih mogla pomoći da to nije uradila. To je jedna mlada intelektualka koja zna gdje živi, koja zna što joj sredina pruža i koja zna šta će joj pružiti neka druga sredina. Ja joj nisam rekla 'Ne okreći se, sine' ili 'Ne vraćaj se, kćeri'. Doduše, 'sine' se na Balkanu govori svim kćerima, da se razumijemo. Ja ne mičem. Kao što sam '92. godine odlučila da ne mičem, tako ja ne mičem sada. Ja sam prestara da počinjem neke nove životne paradigme. Ja sam naprosto prepametna i prestara da odem negdje. Moja pamet mi pomaže da živim u krugu ljudi koji me vole i poštuju, da se produktivno svađam sa ljudima sa kojima se ne slažem ili da prezirem ljudi sa kojima nemam ničega zajedničkog osim prostora u kojem živim. Mi živimo u jednoj prekrasnoj zemlji i u jednoj užasnoj državi. Ja sam odlučila da živim u prekrasnoj zemlji, a užasnu zemlju svaku put da spomenem i da kažem da ne treba da bude takva. Treba da bude bolje i može da bude bolje kad se poravne sve nacionalističke politike, kad se nagutaju materijalnih stvari koje nam otimaju i kad mladi shvate da su sto hiljada puta pametniji od onih koji ih vode danas.

Denis Čarkadžić

stručnjak za EU integracije

“Ovi odlasci su prešli svaku mjeru.”

Građani to više ne trpe, s tim što se negativna energija u ostalim zemljama izlije na ulicu. Kod nas građani to ne trpe i tu svoju energiju ispoljavaju na način da idu. Nažalost. Ja to tako razumijem. To je odgovor građana. Ovi odlasci su prešli svaku mjeru. Bojim se da smo blizu tačke kada ćemo biti u jednom nepovratnom procesu izumiranja.

Enes Zlatar Bure

muzičar

“Naravno da mora da traži svoju sreću i svoju budućnost.”

Mladi odlaze i ja ih uopšte ne krivim. Ja bih išao za njima da sam malo mlađi i da nemam porodicu. Mladi hoće znanje, hoće uspjeh. To im se ovdje ne nudi. Sprečavaju se na svakom koraku. Korupcija je svuda oko nas. Loše nam je obrazovanje. Čak i ako se sami ljudi obrazuju, ne mogu ništa da započnu zbog korupcije. Ljudi koji odlučuju su retrogradni. Država ne funkcioniše. U čitavom svijetu je sad jedan retrogradni trend, sve više imamo konzervativaca na vlasti. Radikalna desnica je u usponu. Religija je ponovo utjecajna. Ali, ipak je malo bolje nego ovdje. Ovdje apsolutno ništa ne funkcioniše i za jednog mladog čovjeka to je potpuno beznadežna situacija. Naravno da mora da traži svoju sreću i svoju budućnost. U zemljama poput Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država ili Evropske unije ipak postoji neki sistem bez obzira na taj trend, kakav god da je. Kod nas nema nikakvog sistema. Vlada potpuni haos u kojem ljudi jednostavno ne mogu da se snađu.