×
Time is Up!

Tarik Hodžić

filmski redatelj
razgovara: Maja Zećo - akademska glumica

TRANSKRIPT

Maja Zećo

Tarik Hodžić, filmski redatelj, redatelj vrlo uspješnog i nagrađivanog filma ‘Scream for me Sarajevo’ za koji se slobodno može reći da je svojevrsni ambasador naše zemlje. To je priča o jedinstvu, zajedništvu, empatiji i volji za životom, rekla bih za svim onim što smo pomalo izgubili.

Tarik Hodžić

Tako ispade na kraju. ‘Scream for me Sarajevo’ je zadnjih godina bio na različitim festivalima i samo smo lijepe stvari doživljavali nakon što je film snimljen. Spomenut ću svakako Jasenka Pašića, čovjeka koji je otkrio tu priču. On me kontaktirao jedan dan i ispričao kako je Bruce Dickinson dolazio u ratu pod opsadom, održao koncert. U tom trenutku je to meni zvučalo kao naučna fantastika jer nije postojala nikakva informacija o tome. Nakon nekog vremena me pitao da radimo film. Krenuli smo s radom, međutim ništa od tog filma ne bi bilo da se iza svega toga nije pojavio producent Adnan Ćuhara, tj. producentska kuća “Prime time” i tako smo izgurali. Ovo što se sada desilo s filmom, moram reći, iskreno, nismo očekivali ni u našim najoptimističnijim razmišljanjima. On je imao distribuciju širom svijeta, na svim kontinentima se prikazao i ono što se dešava svakog dana, čini mi se od prve premijere, je da ljudi koji su gledali taj film, ljudi iz regije, ljudi iz Bosne i Hercegovine, kažu jednu stvar koja je zajednička svima, a to je da smo se svi podsjetili kakvi smo bili ljudi u ratu. Šta se desilo? I sam sam postao toga svjestan, mada sam u ratu bio mlađi, imao sam petnaest-šesnaest godina, a znam da su stvari bile potpuno drugačije. Ljudi su bili bliži jedni drugima. Da li je to zbog neposredne opasnosti, da li je to neki ljudski instinkt, ali mislim da smo bili bolji ljudi i puno topliji. E, sad, neću reći ni da smo loši, ne želim tako da zvučim. Koliko god nas svakodnevno bombarduju nekim lošim informacijama, volim se sjetiti ove poplave koja je bila prije nekoliko godina kad smo ponovili šta znači solidarnost, šta znači pomoći komšiji. Mi to imamo u sebi, ali - ne znam da li to neko kontrolirano radi - generalno u medijima nema dobrih slika, nema dobrih priča. Sad ja možda preskačem sa teme na temu, slobodno me usmjeravaj. Ja sam već na medije preskočio.

Maja Zećo

Ja bih se vratila na početak priče o tome kako je nastao film ‘Scream for me Sarajevo’. Ti si već napravio uvod. Rekao si da nije bilo producenta, film se nikada ne bi desio.

Tarik Hodžić

To je najvažnija stvar koju treba reći, a koja govori dovoljno o tome gdje živimo. Film je uspio i u ovom trenutku svi znaju za njega, svi ga hvale, svi govore ‘Svaka čast’. Međutim, moglo se je desiti da se taj film ne snimi kao stotine drugih filmova mojih kolega koji pišu. Scenariji ostaju u ladicama. Da se nije pojavio čovjek koji je bio spreman da uloži svoja sredstva, ništa od toga ne bi bilo. Bruce Dickinson je svjetska zvijezda koja baš i nema vremena za neke naše hirove, tj. da li mi snimamo ili ne snimamo neke stvari. To je činjenica. Često se to pominje, pogotovo kada je Sarajevo Film Festival u pitanju, kako je budžet za kulturu sve manji i manji. Mi jedino što ovdje imamo, konkretno u Federaciji BiH, je Fondacija za kinematografiju s čijim budžetom se ne može snimiti jedan igrani film, što govori o tome da je to jedna lagana katastrofa, ili kao što se kaže potop totalni. Umjetnici, kolege odlaze, gledaju gdje će raditi vani. Svako traži priliku, ne samo za egzistenciju nego i za profesionalno usavršavanje za dalji rad.

Maja Zećo

Spomenuli smo da je film prikazivan širom Bosne i Hercegovine, ali i u regiji. Zanima me kakve su bile reakcije u regiji i u ostalim gradovima izvan BiH.

Tarik Hodžić

Nekako su uvijek jako slične reakcije bile, bez obzira gdje se film prikazivao, da li u Evropi, da li u Americi ili Australiji. Mi dan danas dobivamo mailove za film. Ali, vratit ću se na sami početak. Na početku smo se Jasenko, Adnan i ja dogovorili jednu stvar, pošto je takva priča bila: Hajmo napraviti takav film da ga razumiju Šveđani. To je bio naš interni dogovor. Da svi mogu shvatiti o čemu se radi. Onda smo ogolili sve i radili smo film tako. Nismo željeli da pričamo o uzrocima rata. Pričali smo priču iz ugla tinejdžera kojem je jedan dan počeo rat u njegovom gradu, njegov grad je opkoljen i on želi da sačuva svoj zdrav razum. To je u podtekstu svega. Film je jako dobro prošao bilo gdje. Prvi test je bio na Sarajevo Film Festivalu i tu smo imali ljude iz cijele regije. Puno ljudi dolazi na SFF i svi su u suzama završili gledanje tog filma. To se svaki put desilo, na svakom festivalu gdje smo bili. Film je bio na otprilike dvadeset festivala i sve projekcije završavaju sa suzama. Kad kažeš suze na Balkanu, nekako mi možemo razumjeti jedni druge, svi smo nekako u tom problemu bili, razumijemo se. Bilo je zanimljivo vidjeti kako to Evropljani doživljavaju. Ujedno se reanimirala priča o opkoljenom Sarajevu i užasu koji se dešavao, a s druge strane ti vidiš da ti ljudi u jednom trenutku kažu: Mi, realno, nismo bili svjesni svega što se dešavalo, imali smo medijsku blokadu itd. Do danas - prošlo je dvije i po godine otkako je film završen - znači od premijere do danas i dalje nam stižu mailovi. Par ljudi iz ekipe mi je reklo da su im je stizale razglednice. Neko nađe nečiju adresu, pošalje razglednicu i zahvali se.

Maja Zećo

Spomenuo si medije, ranije smo pričali o medijima i o tome kakvu sliku šalju o nama u svijet.

Tarik Hodžić

Mediji su posebna priča. Privatno sam najviše ljut na medije. Ljut sam na novinare zato što traže loše priče. Jako teško je generalizovati.

Maja Zećo

Da li oni traže loše priče ili mi zaista imamo toliko loših priča?

Tarik Hodžić

Imamo mi loših priča, ali ne mogu se potencirati uvijek stalne opasnosti i time nas satirati. Moja mama je barem jednom mjesečno zabrinuta jer misli da kreće novi rat. Onda provjeravam šta je čitala, šta je gledala. Jednostavno takve informacije šalju. Igrom slučaja sam radio niz projekata gdje sam obilazio cijelu Bosnu i Hercegovinu. Evo ove godine - uzduž i poprijeko. Ono što mogu reći je da nikad nijedno loše iskustvo nisam imao u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine. Apsolutno nijedno. S jedne strane imamo rat, znamo da su se užasne stvari dešavale. Neću reći da je to historija, to je naša svakodnevnica. Ali imamo sudstvo, imamo tužilaštvo, neka se bave tim stvarima. S druge strane, mi gdje god dođemo ti vidiš da je ovo zemlja divnih domaćina, dobrih ljudi koji žele da te ugoste, koji žele da te dočekaju. Često volim spomenuti priču, to je vezano za dokumentarac ‘Liga izuzetnih džentlmena’, kada sam otišao u Banja Luku. To je moje prvo iskustvo sa Banja Lukom. Idemo ja, kolega Hari Šečić i još je neko bio. Nas trojica šetamo iza ponoći u Banja Luci kroz park jer ne znamo da nađemo neki objekat. Na osnovu medijskih izvještaja, možda bismo se mi u tom trenutku trebali plašiti. Idu neki momci i mi njima priđemo: Oprostite, prvi put smo ovdje, gdje se nalazi ta i ta diskoteka? Čuo je naš akcenat i pita odakle smo. Ja govorim da sam iz Visokog i da su kolege iz Sarajeva. Oni govore: Hajde mi ćemo vas povesti, da ne biste zalutali, ako niste ranije tu dolazili, nećete naći. Momci nas najnormalnije odvedu, ušli smo tamo. Prekrasna iskustva. Nekoliko dana sam tada proveo u Banja Luci. To sam nekoliko puta spominjao. Nakon toga volim reći: Ljudi, moramo shvatiti da ne možemo živjeti u strahu. Ja razumijem da čovjek mora biti oprezan, ali nije iza svakog ćoška ubica koji čeka da te likvidira. Realno. S druge strane - opet se referiram na ‘Ligu izuzetnih džentlmena’ - kolega iz Banja Luke koji treba da dođe u Visoko u jednom trenutku kaže: ‘Pitat ću te nešto, ali nemoj me pogrešno shvatiti’. Ja: ‘Šta je problem?’ On odgovara: ‘Visoko je, je li tako, muslimanski grad?’ Ja odgovaram: ‘Pretežno, da’. On nastavlja: ‘Hoće li mene neko da bije?’ To je realno pitanje mladog čovjeka. Ja govorim: ‘Vidi, može da te bije kao što i mene može neko da prebije ako se nađem na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme’. Ti vidiš i tokom naših druženja da pogotovo mladi ljudi nemaju problema. Samo ih treba nekako spojiti. Treba ih uvezati, da budu dio nekih projekata, zajedničkih priča. Mislim da u svakom slučaju ova zemlja može bolje.

Maja Zećo

Mislim da si imao dosta tih projekata i radit će se još.

Tarik Hodžić

Volim i ovo spomenuti. Kad sam upoznao ekipu instituta ‘Kult’ koji radi s mladim ljudima, tad sam najveću nadu dobio da će se u ovoj zemlji stvari početi dramatično mijenjati. Njihovi projekti stalno uvezuju mlade ljude. To je institut koji radi po evropskim standardima, koji ima sve certifikate. Kad dođeš tamo imaš osjećaj kao da nisi u Bosni i Hercegovini, što često ljudima zvuči kao kompliment, nažalost.

Maja Zećo

Pošto sam iz Mostara, moji prijatelji izvana su me pitali: ‘Čuli smo da je u Mostaru još uvijek, ne rat, ali približno ratna situacija. Da li se vi mladi s lijeve i s desne obale družite?’ Ja sam začuđeno odgovorila: ‘Zašto se ne bismo družili?’ Oni su stekli takvu sliku o nama zahvaljujući medijima. Da mi jedni s drugima uopšte ne razgovaramo, ne komuniciramo, da se ne družimo, da je neki zid između nas. Zbunila sam se. Smiješno je čuti da je ovdje još uvijek rat i da oni ne znaju da je ovdje rat stao. Znači da mi šaljemo sliku u svijet da ovdje još uvijek traje rat.

Tarik Hodžić

Upoznali smo preko ovog filma mnoštvo ljudi koji dođu kasnije u Bosnu i Hercegovinu.

Maja Zećo

Da li se iznenade kad vide da nije više rat?

Tarik Hodžić

Ima ih koji kažu da bi došli da žive ovdje.

Maja Zećo

Šta je s mladima koji odluče ići odavde? Da li bi ti otišao?

Tarik Hodžić

U mom slučaju se borim da ne odem. Mene može odvesti posao, naravno. Igrom slučaja je moja žena njemački državljanin, ona je Njemica i još uvijek za naše dijete nismo htjeli da tražimo pasoš, mada ima pravo na to. Djelovalo mi je to kao jedan korak ka odlasku. Ne bježim od toga, danas-sutra i zbog posla, ali borim se da radim ovdje, da živim ovdje, jer ovdje su naši ljudi. Gdje god da odeš, postaješ gost u tuđoj kući. To je neki moj doživljaj.

Maja Zećo

Ja se često osjećam ovdje kao gost u svojoj kući i to je moj problem, ali ne samo moj nego većine mladih ljudi.

Tarik Hodžić

Potpuno razumijem ljude koji odlaze. Zašto bi neko proveo još dvadeset godina ovdje, kada želi bolji život, želi bolje za svoju djecu? Ako to ne može ovdje, a ima tamo priliku - što da ne.

Maja Zećo

Ako ostanemo, šta nam je činiti?

Tarik Hodžić

Trebamo se truditi. Trebamo se uvezivati. Trebamo se družiti. Trebamo pričati dobre priče, ali apsolutno dobre priče.

Facebook
YouTube
Instagram
Email