×
Time is Up!

Slavo Kukić

akademik
razgovara: Dragan Markovina - historičar, publicista

TRANSKRIPT

Dragan Markovina

Nakon ovih vedrijih tema, o IT industriji i hodu u budućnosti, ukorak s današnjim vremenom i modernom današnjeg vremena, vraćamo se, nažalost, na nešto teže teme, ali bez njih i bez rješenja tih tema mislim da neće ni društvo u cjelini iskoračiti naprijed. S nama je Slavo Kukić, akademik, profesor na Mostarskom sveučilištu, jedan od rijetkih apartnih glasova u dominantnom nacionalističkom narativu Hercegovine, Mostara ili zapadnog dijela Hercegovine, kako god to želimo nazvati. Čovjek koji je, između ostalog, zbog tih svojih stavova i pretučen na radnom mjestu usred sveučilišta i čovjek koji je u čitavom nizu intervjua, nastupa, knjiga i društveno-političkih aktivnosti pokušao utjecati na promjene u društvu. Slavo, prije nego krenemo na sadržajne razgovore, pitao bih te da li si zadovoljan učinkom vlastitog djelovanja?

Slavo Kukić

Ah, to je uvijek relativno. Bio bih puno zadovoljniji da nisam imao tako bogom date uvjete za teorijski rad i da sam se umjesto društvenim konfliktima društva u kojem živim posvećivao nekim drugim temama. Tako da je upitno da li sam zadovoljan ili nisam zadovoljan, ali bože moj, zbog onoga što sam radio, penzionisan sam sa 63,5 godine kao jedan od dvojice akademika sa Mostarskog sveučilišta - mislim na članove Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ne mislim na ove privatne, stranačke akademije. Valjda je uprava Mostarskog sveučilišta i fakulteta na kojem sam ja proveo radni vijek ocijenila da nije više dobro da trujem hrvatsku djecu, pa su me odlučili umiroviti. Sada pokušavam to vrijeme popunjavati radeći na drugim fakultetima drugih univerziteta, tamo gdje me još uvijek prihvataju, a kad i oni osvijeste koga imaju, završit ću kao i na Mostarskom sveučilištu.

Dragan Markovina

Sljedeće pitanje će nas uvesti u našu glavnu temu o odnosu prema prošlosti, suočavanju, uspješnosti Haškog suda, a vezano je uz Mostarsko sveučilište. Naime, kad god odem u moj rodni Mostar svaku put prošetam po sat-dva po Partizanskom groblju i kad se čovjek popne na vrh - a evo to je sad kao uspješno sanirano, ali ni blizu to ne izgleda kao što je izgledalo nekada - odmah ona zgrada ispod, koja se vidi s vrha Partizanskog groblja je Odsjek za povijest umjetnosti Mostarskog sveučilišta. Nije li paradoksalno da jedna - ne građevina - nego jedan cijeli grad mrtvih, kako ga je Bogdan Bogdanović zvao, i to jedan grad mrtvih koji nije uvezena tradicija nego autentičan odraz sedamsto i nešto Mostaraca ili ljudi iz neposredne okolice Mostara poginulih u mostarskoj borbi, nije li poražavajuće da se jedan svjetski spomenik koji je Stari most 20. stoljeća objektivno govoreći, nalazi pedeset metara udaljen od Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, a da se sve ovo vrijeme nalazi u takvom devastiranom stanju i da Odsjek za povijest umjetnosti ni na koji način ne osvješćuje vlastitim studentima veličinu baštine koju vidi kroz prozor?

Slavo Kukić

Te vrste paradoksa puna je ova zemlja, da se razumijemo. Nije to usamljen slučaj. Kamo sreće da jeste. Iz evropske perspektive, dakle iz perspektive antifašističke svijesti o kojoj je maloprije govorio Bakir Nakaš, naravno da je to jedna civilizacijska tragedija. Ovdje je to samo jedan od pokazatelja stvarnog stanja u kojem mi stvarno jesmo. To stanje se može vrednovati iz različitih perspektiva. Recimo zbog te nacionalne svijesti koja je u zadnjih trideset godina “navalila” i kod jednih i kod drugih i kod trećih. Prije neki dan sam pročitao podatak mjerenja jedne ugledne svjetske agencije po kojoj je u 2017. godini životni standard u Bosni i Hercegovini niži nego što je bio 1989. godine. Takvih situacija imate koliko god hoćete. Ako komparirate vrijeme u kojem jesmo i vrijeme devedesete godine, također po broju zaposlenih, tada smo imali preko 1.200.000 zaposlenih, a danas imamo nekih 550.000, pri čemu je tada bilo skoro milion zaposlenih u proizvodnom sektoru. Danas od tih 550.000 imamo ih najmanje 400.000 na državnim jaslama. To su naprosto paradoksi u kojima mi živimo. Paradoksi koji kod običnog čovjeka nisu osviješteni, jer da jesu - hoću odgovoriti na ono pitanje koje je htio Zlatko Dizdarević postaviti maloprije - onda bismo imali sasvim drugačiju situaciju nego što je imamo. Taj prosječni čovjek Bosne i Hercegovine rekao bi: dosta je više vas koji ste trideset godina harali ovu zemlju, želimo dati svoj glas onima kojima je u prvom planu čovjek, njegovo pravo na život, ne interesi racionalnih kolektiviteta koji su uvijek paravan za nekakve mućke. Nažalost, ja nisam siguran da će tu vrstu okretanja ploče prosječan čovjek uraditi 7.10. i bojim se - da bog da se ja prevario - da ćemo nastaviti guslati kako smo guslali i zadnjih trideset godina.

Dragan Markovina

Imam jedno pitanje na koje ni ja sam nemam odgovor, a razumijem tu moju poziciju, vjerovatno i tvoju koja je u direktnoj suprotnosti Brune koji je govorio maloprije. Bruno je zdravorazumski zaključio: želim ulagati u sebe, želim promijeniti društvo, želim se baviti svojim poslom, ne gledam vijesti, ne zanima me, ne bavim se time i očito je uvjeren da je to put kojim se može ući u nekakvu novu modernizaciju i neki novi pristojan građanski, opušten život u Bosni i Hercegovini. To je potpuno legitiman, čak i vrlo razumljiv stav. Međutim, da li misliš - vjerovatno je Bruni i ljudima poput Brune preko glave i rata i rasprava o ratu i o naslijeđu i o politici, jer je to monotono i isto već trideset godina - da je uopće moguće, kao sociologa te to pitam prije svega, izgraditi nekakvu suvislu, održivu budućnost ukoliko se ne suočimo s prošlošću?

Slavo Kukić

Vrlo teško. Ako gledaš povijest drugih naroda onda su se svi oni ili suočavali s prošlošću ili su nastavljali svoju kalvariju. To suočavanje može ići brže ili sporije. Ja osobno mislim da imamo jednu tragičnu situaciju kojoj su kumovali svjetski centri moći, koja se mogla izbjeći. Kod Daytonskog sporazuma su se 1995. godine svjetski centri moći mogli odlučiti za potpuno drugačiji scenarij da su rekli, na primjer, da u stabiliziranju postratnog bh. društva ne mogu sudjelovati oni koji su za ratnu kalvariju odgovorni, koji imaju ratne ciljeve koje će nastojati i u mirnodopskim uvjetima realizirati. Nažalost, ti i takvi su uzeti za partnere izgradnje drugačije Bosne i Hercegovine. Mi imamo danas ovo što imamo. Umjesto da nas je zahvatio proces katarze, mi se zapravo vraćamo - barem što se vokabulara, što se verbalne ravni tiče - u rane devedesete godine. Pogledajte te nacionalne lidere, šta svaki dan govore, da ih ne imenujem. Sasvim je jasno da oni koji imaju najveću razinu političke moći danas ne priznaju državu ili kažu da će sutra kada dobiju formalnu poziciju učiniti sve da se ona stavi u historiju, jer je - tako kažu - realitet. U takvom ambijentu naprosto je nemoguć proces katarze bez kojeg nema ničega drugog. Sve dotle mladi ljudi imaju dva scenarija: ili kao Bruno da kaže posvećen sam sam sebi, ja sam svijet za sebe i pokušavam kao zaseban svijet preživjeti ili da kao što ih čini masa, mnogo više na drugoj strani, da spakuju kofere i s kartom u jednom smjeru odu za sva vremena. Ja osobno mislim da će taj proces ići i dalje. Uostalom, ako imamo popis iz 2013. godine, mi smo do danas izgubili jedan demografski potencijal od 200.000 ljudi i sasvim je sigurno da su to ljudi u najistaknutijoj fertilnoj i radnoj dobi. Izgubili smo jedan potencijal na kojem možeš graditi bilo kakvu razvojnu ili drugu strategiju. Zapravo postajemo zemlja staraca. Ni Hrvata, ni Bošnjaka, ni Srba, nego naprosto zemlja staraca koji nisu spremni otići od svojih domova, žele tu gdje su ponikli umrijeti.

Dragan Markovina

Nisam pobornik teorije zavjere i toga da je svijet organizirao rat i zavadio nas, zaista nisam, ali je neupitna činjenica da je ono što nazivamo zajedničkim nazivnikom međunarodna zajednica projektirala kraj rata i postratno stanje, na kraju krajeva i Daytonom i Visokim predstavnikom. Dakle, cijela postratna Bosna i Hercegovina je zapravo de facto odgovornost međunarodne zajednice - i zakonska i institucionalna i svaka druga. Isto tako je činjenica koju svako ko živi u Bosni i Hercegovini vidi, od ploča na zgradama koje su se obnavljale, do Starog mosta, do obnavljanja sarajevske Vijećnice, do stambenih zgrada, do nevladinih agencija, do novca koji je ušao u zemlju. Možda neko ima podatak, mada čisto sumnjam da neko ima egzaktan podatak koliko je milijardi eura ušlo u Bosnu i Hercegovinu od rata do danas od strane zapadnih sila i međunarodne zajednice, a evidentno je da je taj novac bačen u vjetar, osim naravno što su ljudima obnovljeni stanovi, jer je to nešto fizički opipljivo. Vezano uz to je djelovanje Haškog suda koji je također odgovornost međunarodne zajednice. Smatraš li da je ijedan cilj koji je zacrtan u izgradnji mirnog društva, izgradnji mirnodopskog društva, uopće postignut?

Slavo Kukić

Jedino što je postignuto je da je prekinut rat. Vezano za sve ostalo smo u istoj poziciji. Smatram da ne treba očekivati od komšije da ti donese sreću u tvoju kuću ako ti sam za tu sreću nisi spreman. Ne treba niti od svijeta očekivati da nam on ovdje pravi dobro, ako mi nismo za to dobro. Ali to da je svijet zaslužan za masu procesa ovdje koji imaju negativan predznak, to je potpuno neupitno. Ja sam govorio o Daytonu. Pogledate od 2000. godine. Mi smo imali poslije rata uzlaznu putanju u stabiliziranju bh. društva sve do 2005. godine. Ali onog časa kada je svijet ponovo otvorio vrata tim retrogradnim filozofijama, one su tu situaciju iskoristile. Imate današnje postupanje Haškog tribunala, evo najnovije u vezi sa presudom Mladiću. Po sebi se postavlja pitanje je li u pozadini tog postupanja - razrješenja trojice sudaca po zahtjevu odbrane - pravna ili politička logika. Hoću reći da je zapravo štošta od toga što čine svjetski centri moći motivirano samo jednim: da se uđe na jedan prostor, da se uzmu najveća prirodna bogatstva, da se osigura profit za sebe, a vi, bože moj, što bi narod rekao čekajte da vam udari iz dupeta u glavu, a onda ćete valjda i sami nešto učiniti.

Facebook
YouTube
Instagram
Email