×
Time is Up!

Selma Spahić

redateljica
razgovara: Maja Zećo - akademska glumica

TRANSKRIPT

Maja Zećo

Selma Spahić. Jedna od najuspješnijih rediteljica na našim prostorima. Predaje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pet godina je bila umjetnička direktorica MESS-a, režirala u BITEF-u, ZKM-u, SNG Drama Ljubljana, SNG Drama Maribor. Selma, recite nam zašto je pozorište važno.

Selma Spahić

Važno je iz više razloga. U zavisnosti od toga u kojem se historijskom dobu nalazimo, ono je igralo različitu ulogu. Što se tiče nas i danas ono je važno zato što pozorište mora da bude prostor propitivanja. To je mjesto gdje dođete da dovedete u pitanje svoje stavove, svoje uvriježene floskule, svoje aksiome koji nam se čine da se ne trebaju mijenjati. Ono što ono nije, a danas ovdje jeste, to je mjesto afirmacije većine glasačkog tijela. Ono nije mjesto u kojem se u šovinističkom, nacionalističkom okružju veliča državni status žrtve ili bilo koja nacionalna veličina ili vrijednost, nego mora da bude prostor u kojem dovedete u pitanje svoje stavove.

Maja Zećo

Čuli smo bezbroj puta da je pozorište zapravo ogledalo društva.

Selma Spahić

Može da bude, da. Bilo da je u zoni klimanja glavom ili u zoni kritičkog mišljenja.

Maja Zećo

Mnogo ste angažovani van granica Bosne i Hercegovine. Možete li porediti gdje se nalazi teatar Bosne i Hercegovine u odnosu na teatre u svijetu?

Selma Spahić

Nalazi se u jednoj tački koja nije pretjerano raznovrsna. Mi smo snažni u nekom klasičnom dramskom teatru i to radimo jako dobro. Međutim, na tome je zasnovana naša škola i većina naših praksi, sa malim izletima u dokumentarni teatar ili još manje u neki fizički teatar, ali u principu nema raznovrsnosti, nema širine, nema eksperimenta, nema dovoljno kritičke misli. S druge strane, imamo ogroman potencijal, a to se vidi po pojedincima i pojedinkama koji rade u teatru. Za to ne krivim pojedince iz branše nego krivim sistem koji nije stvoren na način da bi se podržala ta raznovrsnost. Međutim, ambicije se završavaju na granicama naše države ili eventualno na regionalnim, sezonskim gostovanjima, bez ikakve namjere da se ide šire, da to bude fluidna platforma za internacionalne kontakte i za eksperimente, nego je to prosto jedan devetnaestostoljetni koncept.

Maja Zećo

Šta se desilo sa plenumom za kulturu? Ja se sjećam da smo se nekad 2014. godine organizovali svi zajedno da konačno uzmemo stvari u svoje ruke, da nešto promijenimo. Međutim, vrlo brzo se ugasio taj plenum za kulturu. Šta se desilo?

Selma Spahić

Desilo se to da su zahtjevi upućeni nadležnom ministarstvu, održani su sastanci, dobili smo obećanja da će to biti usvojeno. Mislim da je bilo koncipirano šest krucijalnih tačaka koje su uključivale reformu javnih ustanova kulture, uključivale su status slobodnih umjetnika i umjetnica i druge. Znači šest ključnih tačaka koje su konsenzusom izdvojene u toj dosta velikoj radnoj grupi. Ostalo je na tim obećanjima. Onda je došlo do smjene ministra. Nastavilo se na dva načina. Jedno je Udruženje ‘Akcija’ koje je preuzelo te zahtjeve i zagovaralo ih dosta dugo, tražeći da se naprave strategije za kulturu na nivou kantona, Federacije i na nivou države. Djelimično su se negdje napravili pomaci, ali ne od krucijalnog značaja. Udruženje reditelja i rediteljica je nastojalo konstantno da se makar nešto od toga dogodi. Onda se desilo ono što se zapravo često dešava. To je bio veliki zalogaj, nešto što je zahtijevalo jako puno posla, užasno puno kontinuiranog pritiska gdje smo mi zapravo pregorjeli kao grupa individua da to istjeramo do kraja.

Maja Zećo

Sad se pitam da li smo mi bili spremni na to. Znamo li mi uopšte šta želimo?

Selma Spahić

Očigledno da znamo. Artikulirani zahtjevi su bili veoma precizni. Vrlo konkretne stvari su tražene.

Maja Zećo

Zašto tako lako odustajemo?

Selma Spahić

Meni se čini da nema nekog fronta solidarnosti među kulturnim radnicima i radnicama. Moguće je da mi zapravo nemamo iste ciljeve. To je ono na šta aludirate. Međutim, u suštini, čini mi se, nema neke snažne platforme koja bi stvari suštinski dovela do kraja i promijenila. Očigledno ne vidimo to isto. S druge strane, vraćajući se na sistem, s obzirom da ti silni napori nisu urodili plodom, ljudi su se prosto umorili i povukli.

Maja Zećo

To se najčešće desi. U jednom ranijem intervjuu ste pričali o zoni komfora. Često sam čitala kako se neki ljudi pitaju zašto je uopšte neophodno izaći iz zone komfora. Ne mora ona nužno biti loša. Isto tako čujem ljude koji žele pobjeći iz zone komfora. Da li je potrebno izaći iz zone komfora i zašto?

Selma Spahić

To sam govorila u kontekstu teatra. Naravno da je neophodno, zato što je to taj prostor subverzije. Makar se ja tako bavim pozorištem, trudeći se da sebe stavim na stub srama, intimno sama sa sobom, suočavajući se sa vlastitim mehanizmima koje je važno da promijenim. To znači i intimno izlaženje iz zone komfora, ali i suočavanje sa publikom, sa općim mišljenjem – zavisi iz kojeg ugla se posmatra.

Maja Zećo

Šta je za tebe zona komfora?

Selma Spahić

Zona komfora je uljuljkanost u svakodnevnicu ili odustajanje, povlačenje u svoja četiri zida, nedjelovanje. U našem društvu danas to jeste zona komfora.

Maja Zećo

Jesu li promjene generacijski obilježene u društvu?

Selma Spahić

Neke su nekada bile. U slučaju našeg društva ja mislim da je neophodno imati više žarišta da bi se promjene desile. Neophodno je na svim poljima napraviti neki front solidarnosti koji će se kroz razne tačke pokušati ujediniti i izaći na ulice, artikulisati zahtjeve. Promjena, a to ne kažem ja, dolazi od potlačenosti, odnosno od osvještavanja da si potlačen. Pored svih slojeva društva koji bi trebali u tome da učestvuju, mislim da osobe koje su najduže potlačene kroz historiju – žene, mogu donijeti promjene.

Maja Zećo

Šta vi mislite šta bi država trebala da učini kad je u pitanju kultura? Šta je to što građani mogu uraditi?

Selma Spahić

Građani i građanke trebaju da zahtijevaju kulturu za sebe, pogotovo u javnim ustanovama. To zapravo njima pripada. Oni imaju pravo da vide planove i programe, da zahtijevaju da se planovi i programi predstavljaju javno, da mogu da glasaju za onaj koji im se najviše dopada, da mogu da koriste prostore javnih ustanova zato što to jesu javne ustanove. Prosto da osvoje polje kulture na najbolji mogući način, polje koje svakako njima pripada. Kultura treba da bude servis. S druge strane, država ima bezbroj tačaka koje treba da ispuni. Prvenstveno treba da depolitizira kulturu, što je krucijalno, tj. da ne dovodi podobne nego kompetentne ljude na upravljačke pozicije. Druga stvar je strateško investiranje u nezavisnu kulturu koja je kod nas gotovo pa nepostojeća i zato nema razvoja u formi, nema nekog suštinskog, strukturalnog razvoja. Nezavisna kultura je uvijek korektiv ovoj institucionalnoj. Kod nas ne postoji. Ne postoji platforma za istraživanje. Moguće je prenamijeniti bezbroj napuštenih prostora koji mogu postati kulturni objekti. To su poznati recepti. To se već radi svugdje. Mogu prepisati jednostavno. Primarno je to pitanje kompetencije i znanja tih podobnih ljudi na pozicijama moći koji samo sprovode ono što im se stranački naredi.

Maja Zećo

Ja se često pitam ko je kompetentan da bude vođa pozorišta jer smo imali priliku da gledamo i naše kolege glumce i reditelje koji su dobili priliku da budu direktori ili ministri, pa to i nije tako slavno završilo. Pitam se ko je onda kompetentan?

Selma Spahić

Mislim da se to vrlo lako može znanjem provjeriti. Ako možete nabrojati 25 svjetskih rediteljica i reditelja, a bavite se pozorištem, onda očigledno istražujete tu oblast i zanima vas nešto van naših granica. Ako imate raznovrstan pristup tome, ako ste otvoreni da se okružite ljudima koji su svako u svom domenu izvrsne osobe - ne mora to biti društvo jednog lica, tj. bilo bi poželjno da nije - onda imate i kompetenciju da vodite kuću ili ministarstvo.

Maja Zećo

Govorili ste također o izvrnutom sistemu vrijednosti. U kom smislu je sistem vrijednosti izvrnut?

Selma Spahić

Mislim da to polazi od sistema obrazovanja. Čini mi se da je to krucijalno žarište u našem društvu. Radi se o jednom sistemskom urušavanju obrazovnog sistema, pri čemu kao rezultat imate ono što se, čini mi se, željelo: generacije ljudi koji nemaju znanje, što jeste najveći problem. Iz toga proizilazi sve ovo ostalo. Iz toga proizilazi postavljanje ljudi koji nemaju kompetencije na pozicije moći, iz toga proizilazi sistem vrijednosti koji na odlučujuća mjesta ne postavlja ljude koji su u stanju da doprinesu kompletnoj društvenoj slici ili da doprinesu društvenim promjenama ili razvoju i progresu u društvu, nego ljude koji poslušno prate ono što im se govori, tako da nema napretka, nema nekog boljeg sutra.

Maja Zećo

Vrlo optimistično. Šta nam je onda činiti?

Selma Spahić

Treba činiti vrlo konkretne stvari. Ne mislim da te promjene neće doći i da su nemoguće. Mislim da se pomaci mogu dogoditi, da je samo pitanje angažmana svakog od nas pojedinačno, artikulacije problema, ako se već ne involviramo u njihovo rješavanje, a trebalo bi se u svakom slučaju involvirati, ali ako ne, onda artikulacijom problema i jasnom pobunom protiv onoga što mislimo da nisu ispravne stvari i mislim da će promjene doći. Sa ženama pogotovo.

Facebook
YouTube
Instagram
Email