×
Time is Up!

Nerzuk Ćurak

univerzitetski profesor
razgovara: Zlatko Dizdarević - novinar, diplomata, publicista

TRANSKRIPT

Zlatko Dizdarević

Nerzuk Ćurak. Ljudi koji gledaju ovakve emisije znaju jako dobro o kome se radi. Ali naleti nekada i neko drugi, iz nekog drugog svijeta, pa evo zbog njih da kažem nekoliko osnovnih podataka o profesoru Ćurku. Doktor političkih znanosti, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, esejist, znanstveni publicista, novinar – ja ga se sjećam iz tih vremena još vrlo rado - intelektualac, mirovni aktivist, član raznih udruženja koja odgovaraju ovakvoj biografiji, autor više knjiga, bio je voditelj i učesnik više domaćih i međunarodnih naučnih skupova i kao ekspert iz oblasti mirovnih studija sarađivao je i sarađuje na više projekata, pogotovo onih vezanih za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini - što je malo teže - i regije što je svakim danom sve teže. Objavio je više znanstvenih i stručnih tekstova u referentnim časopisima i zbornicima u Bosni i Hercegovini, ali i regionu i svijetu i učestvovao u nizu konferencija, međunarodnih događaja, regionalnih i domaćih znanstvenih radionica i okruglih stolova. Stručno se usavršavao u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Češkoj, Mađarskoj, Italiji, SAD-u itd. Kad čovjek sa ovakvom biografijom kaže da je glavni resurs moći u našem društvu glupost i još gore da je to rezultat ili posljedica propasti znanja, s jedne strane oni koji to čuju mogu biti zadovoljni što je to rečeno i zabrinuti što je to tako. Kako to danas komentirate – a ovo nije davno rečeno - iz ove perspektive, koja je očigledno za nijansu gora nego u trenutku kada je ovo rečeno i sluti da će biti mnogo gora, a pred nama su i izbori koji ne slute da će to nešto promijeniti?

Nerzuk Ćurak

Nažalost, glupost se kao resurs moći umnožava geometrijskom progresijom. Mi smo svjedoci da su ključni koridori moći i ključne tačke moći u rukama nekompetencije i da se ta nekompetencija prodaje kao kompetencija. Vi imate jako puno mediokriteta koji se doživljavaju od strane javnosti kao uglednici, akademici i intelektualci, oni koji proizvode mišljenje. Ali, nažalost, u velikoj mjeri to je mediokritetstvo i mediokritetstvo kao saveznik gluposti je prepoznato kao moć za koju se treba vezati jer ona omogućuje prodor iz partera beznačajnosti u zonu gdje se donose odluke. To je, nažalost, danas život u Bosni i Hercegovini. Rekao bih da je to jedna ključna odlika sfere političkog, sfere znanstvenog i sfere kulturnog. Možemo li mi izaći iz tog stanja? Ja mislim da je proces dugotrajan, da smo opterećeni jednim apriornim problemom koji ustvari onemogućava javnu debatu o našim najvažnijim pitanjima za izlazak iz krize, a to je nažalost pitanje državnog razloga. Sva naša stvarnost je zapravo potčinjena vječnoj borbi o tome hoće li biti Bosne i Hercegovine ili je neće biti. To je ambijent koji najviše ide na ruku nacionalistima, šovinistima, ksenofobima jer kad cijelu javnu debatu 25 godina reducirate na pitanje hoće li biti ili neće biti države, faktički javni trg ostaje ispražnjen od intelektualnog sadržaja, od mogućnosti da stvaramo uvjete za neku pozitivnu preinaku. Ja ne vidim argumente koji bi me uvjerili u suprotno. Dakle, svaki novi saziv parlamenta, svaka politička emisija, svaki politički problem se poveže sa tim. Čak ako je riječ o vodovodu, on se dovede u pitanje s tim šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. U tom smislu, mislim da je Bosna i Hercegovina po lošim stvarima u lošem svijetu, a po dobrim stvarima izvan svijeta. Sve što se dobro dešava, u smislu progresivnog razvoja, emancipacije čovječanstva, mi smo negdje zakinuti za to. Ono što je negativno i loše to se, ja bih rekao, čak multiplicira. Uzmite primjer rasta ksenofobne evropske desnice koja nije periferija, koja nije rub svijeta, nego vrlo ozbiljan problem koja nas pomalo podsjeća na Njemačku tridesetih godina 20. stoljeća, ali nažalost mnogi u Bosni i Hercegovini ne prepoznaju da mi takve stranke, takve ideologije, takve politike imamo već tri decenije. Dakle, ono što mi zovemo nova evropska desnica je, nažalost, u Bosni i Hercegovini puki mainstream, srce politike i onemogućuje da se bavimo npr. onim što je najvažnije za mlade ljude – da se obrazuju, da raste znanje, da mogu putovati, upoznavati svijet, da se mogu mjeriti sa drugima itd. Ništa toga nema. Ovdje smo uvijek na nekom pitanju fundamentalne odlučivačke naravi: ili-ili. A ako živite u ambijentu u kojem se postavlja pitanje ‘ili-ili’, onda trpi život.

Zlatko Dizdarević

Ima tu jedna stvar koja se logično nameće. Slažemo se šta je supstanca idiotizma i gluposti s jedne strane, a s druge strane postoji nešto što funkcioniše na njima i što uspješno funkcioniše, što vuče na ideju da mora postojati ‘pamet’ koja to artikuliše, mada nisam pristalica teorije zavjere. Pamet koja time vlada, jer je očigledno da to nije haotična glupost. Očigledno ta glupost proizvodi vrlo precizne posljedice koje omogućavaju nastavak cijelog tog procesa. Ko su naši masoni? Ovo pitam kako bi to sad ličilo na teoriju zavjere. Da li je u pitanju projekat?

Nerzuk Ćurak

Ne bih ja išao tako daleko. Radi se naprosto o proizvedenom stjecaju okolnosti o proizvodnji jedne neuspješne, hiperdecentralizirane države u kojoj svaki nivo vlasti de facto funkcionira sam za sebe. U takvoj organiziranoj anarhiji faktički imate zemlju u kojoj imamo, metaforički kazano, jedan mehanički zbir gradova – polisa gdje je svako sam sebi dovoljan. Kada vi imate takvu hiperdecentraliziranu političku zajednicu, u takvoj političkoj zajednici ljudi bez znanja i kompetencija i bez ikakvog etičkog imperativa u sebi mogu da uzmu i dobiju vlast.

Zlatko Dizdarević

Ali, zašto ljudi, preko čijih leđa sve ide, to ne prepoznaju?

Nerzuk Ćurak

Deficit demokratske političke kulture je trajna odrednica ovog prostora, jedno podaništvo koje je generirano iz povijesne ambijentalnosti da je Bosna i Hercegovina de facto od pada Bosanskog kraljevstva do danas uvijek bila dio neke veće strukture, neke veće imperije. Onda su ljudi navikli da po svoje mišljenje uvijek idu negdje drugdje ili da ga javno ne saopćavaju. Zato je ketmenstvo jedna od najvažnijih obilježja našeg čovjeka – da jedno misli, a da drugo govori, što je bilo indikativno na prvim ‘demokratskim’ izborima kada je većina građanstva govorila da će glasati za komuniste, za reformiste, a onda smo se probudili u zemlji apsolutne vlasti nacionalističkih stranaka. Ne bih išao u pravcu nekih zavjereničkih diskursa. Radi se o tome da vi imate strukture moći koje su koncentrisane u vladajućim nacionalnim strankama i onda se sa jednom logikom ovisnosti proizvodi veliki broj ljudi koji postaju odani sljedbenici te politike koja im je omogućila da bez ikakvih znanja dobiju moć. Ljudi koji nešto znaju, oni uvijek sumnjaju u svoje znanje i vrlo teško preuzimaju neki referat, neki ured. Puno je pitanja za i protiv. Uzmite kao primjer zgradu Vijeća ministara na Marindvoru. Tu imate masu ljudi koji su postali šefovi raznih odjela, organa, vode nešto š čim se nikada prije uopće nisu susretali, ali njima nije nikakav problem to preuzeti jer njih ne zanima znanje nego jedna sigurnost koja je proizvedena lojalnošću vođi.

Zlatko Dizdarević

Nije problem u tome što oni u tome ne vide ništa nenormalno. Problem je u tome što su se svi ostali navikli na to, što niko drugi ne misli da je to nenormalno.

Nerzuk Ćurak

Nažalost, u korporativističkoj zemlji udruženih nacionalističkih birokratija to je postao način života.

Zlatko Dizdarević

Znači da je potpuna nenormalnost postala normalna?

Nerzuk Ćurak

E, sad je svijet napokon počeo ličiti na Bosnu i Hercegovinu. Sad imamo i u svijetu situaciju da je nenormalnost normalizirana. Da je fašizam normaliziran. Vi vidite da je fašizam normaliziran samom činjenicom da ogroman broj ljudi glasa za takve ideologije. Bosna i Hercegovina se kao zemlja iza ogledala u mnogim stvarima navikla na tu reprodukciju političkog fatalizma gdje je jedino važno kako se zoveš. U zajednicama gdje je jedino važno kako se zoveš, progres nije moguć. Zbog mladih ljudi treba slati poruke da ne može nečiji život odrediti njegovo ime. Kada bi to bio jedini smisao života i kada bi to bila istina života, onda bi ljudi trebali uvijek ostati samo u svome mjestu, nikada nikoga ne upoznati, živjeti ono što mu je priroda i socijalni ambijent pružio i to je to.

Zlatko Dizdarević

Imamo to. Imate momka sa 17 godina iz zapadnog Mostara nije nikada prešao Stari most zato što je mislio da tamo žive vanzemaljci.

Nerzuk Ćurak

On je moj heroj. On je zapravo gruhnuo istinu u lice ljudima i pokazao šta je proizvedeno nečim što je s onu stranu života kao takvog, šta je proizvedeno negacijom jedne običajnosti koja je povijesno egzistirala u Bosni i Hercegovini. Volim napomenuti, da ljudi ne zaborave, da je prije proizvodnje nasilja samo 3% stanovnika Bosne i Hercegovine živjelo u monoetničkim zajednicama. Samo 3%. Mnogi su se za vrlo kratko vrijeme, za 25 godina postratnog doba navikli da to proglašavamo realnošću Bosne i Hercegovine. To što je proizvedeno nasiljem. To nije istina. Da je, kako nam nacionalistički trubaduri govore, Bosna i Hercegovina uvijek bila zemlja mržnje, etničkih podjela i da je to bio način života, tj. da je to istina, zašto se onda uopšte desio rat? Onda rat uopće nije bio potreban jer smo to već imali. Već smo imali to što su nacionalisti htjeli da dobiju. Otkud potreba za ratom kad je Bosna i Hercegovina stalno bila ono zbog čega je rat napravljen? Prema tome, nemojmo biti naivni i nemojmo olako se povlačiti pred nacionalistima. Da budem krajnje otvoren, kada demokratija proizvodi nasilje, ja mislim da je važnije da ne dođe do nasilja. Kada demokratija poprimi forme koje mogu voditi ka nasilju, pitanje je koliko je to ispravno sa stanovišta ljudske egzistencije, ubijenih života itd. Formiranje monoetničkih stranaka u Bosni i Hercegovini je politički zločin. Da se to nije desilo, historija naših života bi bila drugačija, upravo zbog toga što se većina ljudi naslanja na vodeću historijsku matricu i prati je. Ka čemu sve ovo vodi? Moja poenta je da nikada ne smijemo pristati na to da postoje neke snažne sile historije koje oblikuju usud i na koje ne možemo utjecati. Sve je do ljudi. Ljudi mogu čuda napraviti, ali mi smo nažalost već i kroz obrazovne sustave napravili zombije nacionalizma i čuda druge vrste. Nadat se da to možemo promijeniti. Naravno, puno ovisi od mnogih faktora, regionalnih, svjetskih i domaćih. Ne mogu reći da sam optimista. Nisam ni pesimista. Nego volim reći da sam optipesimista.

Facebook
YouTube
Instagram
Email