×
Time is Up!

Damir Ovčina

pisac
razgovara: Dragan Markovina - historičar, publicista

TRANSKRIPT

Dragan Markovina

Damir Ovčina ukazao se u književnom svijetu, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego širom jugoslovenskog prostora, sa romanom ‘Kad sam bio hodža’ o ratnim strahotama Grbavice relativno kasno u odnosu na momenat u kojem su književnost i filmovi posvećeni ratu imali neki svoj zenit i vrhunac. Ukazao se meteorski. Dobio je salve pohvale za svoj roman. Dobio je i nagradu ‘Mirko Kovač’ u Rovinju i to mi daje šlagvort za prvo pitanje. Mirko je iz Beograda u strahu za goli život pobjegao u Rovinj i tamo je skončao život ne vrativši se nikada u Beograd. Vi ste napisali roman o strahotama Grbavice koji evidentno, bez obzira ne njegovu romanesknu formu, zaista pledira na društvenu angažiranost, pa ću postaviti ono klasično pitanje o odnosu književnosti i društvenog angažmana. Šta Vi mislite o tome? Drugo pitanje je, naravno, u vezi s tim: Da li je danas moguće, primarno u Bosni i Hercegovini i u Sarajevu, uopće postići takav utjecaj pisca ili javnog intelektualca kakav je onda imao Mirko Kovač u Beogradu i brojni drugi, da uopće bude opasan nekome i da ima potrebu bježati?

Damir Ovčina

Ovo što ste prvo pitali - šta je književnost: kad to zna ili ne zna onaj koji piše - ona je u svojoj srži propovijed slobode. Društvo je pitanje slobode koja nije mahanje nekom zastavom, nego mogućnost čovjeka da živi slobodno, da misli svojom glavom i radi oni što misli bez toga da strahuje da ćemu neko doći na vrata i tražiti radni sto visine 70 cm ili će platiti kaznu od hiljadu maraka. U tom smisli, sve što pišemo i što mislimo ide prema tome da, pomažući sebi, pomognemo i drugima. Ako hoćeš da pomogneš drugome, to je glupo - pišemo za sebe, zbog osjećaja da je to dobro za nas i iz tih duboko sebičnih razloga nastaje književnost.

Drugo pitanje - značaj pisca Mirka Kovača. Mislim da je svaka druga uloga u društvu naivna - možda je prepotentno ovo što kažem i ne mislim tu na sebe, nego na svakog pisca. Sve je to kratkotrajno, naivno i neuvjerljivo. Politika je mogućnost uvjeravanja. Nema uvjeravanja mimo forme priče. Drugo je powerpoint prezentacija gdje izlažemo činjenice koje smo odabrali da govore u našu korist, statistiku koja odgovara nama. Ali, onaj koji gleda, ima svoju statistiku, ima svoje iskustvo i zna da lažemo. Priča je svojom totalnošću neodoljiva, a svaki drugi oblik govora u javnosti je u osnovi neuvjerljiv. To je sva ova priča o politici koja se ponavlja. Šta je tu suštinski problem? Problem je neuvjerljivost.

Dragan Markovina

Mi ćemo se oko toga lako složiti. Međutim, ono što me dalje zanima, gledajući iz perspektive Bosne i Hercegovine, jeste da li ovdje uopće postoji zajedničko kulturno sjećanje? Postoji li uopće zajednički kulturni prostor? A kad smo pomenuli Mirka Kovača, možemo ići i dalje sa pitanjima: Postoji li uopće svijest među dobrim dijelom stanovnika Bosne i Hercegovine da je Mirko Kovač bazično pisac Bosne i Hercegovine? Dakle, ima li uopće ovdje ikakvog međuutjecaja između ovih mikrodruštava, etnonacionalno podijeljenih unutar kulturnog prostora?

Damir Ovčina

Mislim da ima. Vraćam se na ono što ja radim i što ja mislim da je važno. Mislim da je utjecaj književnosti i inače javno izgovorene riječi, ako je ona vješto izgovorena, veliki. Sjećam se jednog davnog priloga, ne znam koja je bila godina, riječ je o anketi u zapadnom Mostaru o tome koja se knjiga najviše čita. Odgovor je bio ‘Derviš i smrt’ - slučajno ili ne. Mislim da je snaga književnog djela, ako je ono dobro napisano, velika, a sve drugo je naiva. Niko nije tolika budala. I kad je čovjek zao, on nije budala. Ne mora značiti da je budala ako je zao, na bilo kojoj strani, u bilo kojem kontekstu. Ako je ignorant prema svemu, ako ipak čita tekst to je neodoljivo. Tako da je ono što čini Bosnu i Hercegovinu, što čini svako društvo, svaku naciju u osnovi - priča. Ona se bazira na jednoj priči, na jednoj ideji o svijetu, na jednom razumijevanju svijeta. To je ono što nas povezuje, pa i ovdje u Bosni i Hercegovini. Htio to neko priznati ili ne - postoji jedna vrsta priče koja koristi povijesno iskustvo i djeluje. Ne kao propaganda, ne kao ideologija, ne kao politika, nego kao priča.

Dragan Markovina

To je plemenit odgovor u koji bih ja volio vjerovati, ali kad uđemo na teren brojki, stvari stoje drugačije. Ti vjerovatno znaš u koliko primjeraka se prodao tvoj roman, a tvoj roman je bio prilično uspješan i čitan i dobro recenziran, a ja imam znanje o brojkama prodanih knjiga u Bosni i Hercegovini koja možda ima pet kvalitetnih knjižara na prostoru cijele zemlje.

Damir Ovčina

Jednu.

Dragan Markovina

Eto. Buybook u Mostaru, ima Mutevelić i u Banja Luci jedna ipo. Ali, u svakom slučaju, to su brojke - hiljadu, dvije, tri hiljade ljudi koji će pročitati u maskimalnoj varijanti nečiju knjigu u zemlji u kojoj živi tri miliona ljudi - to je ništa.

Damir Ovčina

Gledano u brojevima - jeste. Ali, problemi sa svim idejama su iracionalni. Ako su privlačne, one se šire mimo brojeva. Šire se nepredvidivo. Književnost nastaje kao jedan potpuno naizgled luzerski pokušaj mijenjanja sebe i svijeta. To je proizvod za koji će svi, apsolutno svi anketirani odgovoriti da nam to ne treba, da to niko ne čita i da to nema nikakvog utjecaja. A stvari su upravo suprotne. Je li to hiljadu, dvije, tri hiljade ljudi, pet ili deset hiljada - faktor koji se ne vidi je to da dobro napisana knjiga mora izdržati barem petsto godina. Ona djeluje petsto godina. Bilo kakva druga forma ne djeluje ni godinu ni dvije ni pet. Ako ima hiljadu ljudi koji su pročitali moj rad, a mislim da ih ima više, zamislimo da je tri hiljade ljudi - to je ogromna masa ljudi. Pretpostavljamo da onaj koji čita može nešto i promijeniti, može utjecati svojim razumijevanjem svijeta na svijet koji ne čita. Onaj koji ne čita, on je - da tako kažem - bezopasan u političkom smislu.

Dragan Markovina

Kad sve prevedemo u brojke i posmatrajući važnost književnosti u Bosni i Hercegovini, čitav niz je sjajnih knjiga napisano, nažalost, jer su napisane povodom ratnih tragedija, pa su te tragedije izrodile jednu vrhunsku književnost u Bosni i Hercegovini, ponajviše vezanu za Sarajevo i za rat u Sarajevu. Međutim, kako tumačiš da sva ta književnost, koje ima vrhunske - i ovo što si ti zadnje napisao i Jergovića i Kebe i Hemona, pa i Zlatkova knjiga isto tako - kako tumačiš da je i dalje ključni prijepor u nekom književno-političkom smislu u Bosni i hercegovini, čiji je Ivo Andrić i da li je on imao negativan ili pozitivan odnos prema Bošnjacima. Sad je upravo izašla knjiga u Beogradu koja reagira na Mahmutčehajića. Dakle, kako tumačiš da je ovdje uvijek bitnije nešto što je davno prošlo i neka imena, simboli, ljudi koji već dugo nisu s nama, a potpuno se, iz nekog drugog konteksta, puno manje bitnim gleda nešto što je aktuelno i kvalitetno na kraju krajeva.

Damir Ovčina

Ima više stvari o kojima bih ja mogao govoriti u vezi s tim što ste rekli u svom pitanju. Prvo, to pitanje razumijevanja književnosti je kod nas, a svugdje u svijetu na različite načine i slično, opterećno tom klasičnom književnošću koja je u našem slučaju Andrić i da je to mjera stvari koja se ne može prevazići. To smo, biva, mi. To je naše iskustvo. To je Andrić. Dobar pisac, na trenutke odličan, veliki pisac, na trenutke ‘onako’ pisac, ali nije nepobjediv, da tako kažem. Safet Sušić je dobro igrao. Kad sam bilo mali, činilo mi se da ga niko ne može stići, ali ima sada boljih igrača. Naprimjer, Ibrahimović je, čini mi se, bolji igrač od Sušića, više je napravio. Šta god mi mislili, to je činjenica. Tako gledano, Andrićev značaj je to što onaj ko se bavi tom vrstom čitanja, ne može shvatiti da i danas nastaje književnost, nego se samo divi onome što je bilo. U trenutku kad je nastao Andrićev roman to je isto bila marginalna stvar. Njen se značaj nije vidio u tom trenutku. Ali u pokušaju razumijevanja svijeta će svaki onaj koji čita čitajući o nama doći do Andrića. Čini se da je to historijska i svaka druga istina, da je to neka vrsta povijesne presude o ovim prostorima. Što nije tako. Ali ukazuje na ogromnu moć književnosti. To potvrđuje ono što smo na početku govorili da su svi drugi oblici tumačenja stvarnosti potpuna naiva u odnosu na književnost. Zato je tolika pompa oko Andrića i oko toga kome on pripada. Za šta drugo da se narod uhvati? On se mora hvatati za nešto što vrijedi. Svi koji su bili, prošli i govorili o Andriću ili nekom drugom, tumačili, pokušali ga iskoristiti za nešto svoje su nestali. Ali to nije nestalo. Dakle, jedini način da se doskoči njegovoj i drugim knjigama.

Dragan Markovina

Ja se s tobom slažem da je književnost ta koja definitivno duže traje. Duže traje i iz moje neke perspektive ima neku puno bitniju vrijednost nego što se naizgled čini u nekom aktuelnom trenutku. Međutim, sad kad smo već kod Andrića, imaš li dojam da kad se ta književnost prebaci u drugi medij - kod Andrića konkretno mislim na medij Frljićeve predstave ‘Pismo iz 1920.’ koja je izazvala, kao i svaka Frljićeva predstava, puno prijepora - ili kad se strahote Grbavice prebace u drugi medij, medij filma - iz moje perspektive divni film “Remake” Dine Mustafića - da puno prije, brže i bombastičnije, sa svim pozitivnim i negativnim stranama toga, izađu pred širu javnost i budu, na neki način, prihvaćene, nego kad to ide kroz književnost koja je u pravilu intimna i do puno manje ljudi dopre.

Damir Ovčina

Šta je film bez pisca? Film radi puno ljudi. Svi su zanatlije, svi su tehničko osoblje, osim onog koji piše priču. Srž filma je priča. Bez toga je to spot. Isto tako i u predstavi, nije to Andrićev naričito važan tekst. Predstava izazove nešto, može izazvati i film. Ako je u srži filma dobra priča, ona će trajati kao i književnost zauvijek. Ako je loša priča, to će se sve zaboraviti. U predstavi isto tako. Ako u njoj ima priče, traje. Ako nema priče, ima spektakla. Može biti kratkotrajan, dugotrajan, to je sve na kraju krajeva nevažno. Duboko vjerujem da je to važno za razumijevanje svijeta u bilo kojem segmentu, od ekonomije do svega što danas pričamo. Sve su te forme potpuno neuvjerljive za mene. Narod ne vjeruje onome ko mu iznosi statistiku. Da li je pao proizvod, da li se digao društveni proizvod, da li se otvorilo ovo ili zatvorilo ono, koliki je broj siromašnih - to je daleko. Ako ga priča privuče, onda više nije daleko. Onda je to naš život i naše iskustvo. To tjera ljude na mogućnost promjene. Nema promjene bez razumijevanja. Nema razumijevanja bez osvješćavanja.

Dragan Markovina

Ostala mi je zadnja tema koju bih htio s tobom otvoriti. Spomenuo si ranije moj rodni Mostar. Postoji li, evo baš u Sarajevu ili u Bosni i Hercegovini općenito, uopće svijest o Hercegovini, ne mislim o Hercegovini kao integralnom dijelu države, naravno da ta svijest postoji, nego o jednom prostoru koji je bitno drugačiji u smislu kulturološke usmjerenosti, prije svega mislim na mediteransku komponentu Bosne i Hercegovine. Spomenik mediteranstvu je napisao Predrag Matvejević u svom ‘Mediteranskom brevijaru’ iz kojeg se vidi jedna nevjerovatna čežnja Mostaraca koju sam osjećam iako živim na moru, prema tom beskrajnom mediteranu, koji ti je na dohvat ruke, osjećaš ga, ali ipak ti izmiče. Sličnu stvar napravio je Antionio Nuić, rođeni Sarajlija sa filmom ‘Kenjac’ koji opet govori o Drinovcima i toj čežnji za mediteranom i morem koje je tu, udaljeno pola sata vožnje autom. I na kraju krajeva Mirko Kovač je napisao ‘Grad u zrcalu’ kao jednu čežnju dječaka iz Trebinja prema Dubrovniku. Koliko je uopće sarajevska kulturna scena svjesna tog mediteranskog dijela Bosne i Hercegovine? Moj je dojam da nije.

Damir Ovčina

Pitanje je šta je sarajevska kulturna scena. Da li je svjesna Aerodromskog naselja o kojem ja pišem ili Grbavice ili da li je svjesna sebe same? Postoji li ona uopće? Postoji niz ljudi koji se vrti oko niza fondova. To je suština priče o toj kulturnoj sceni. Što se tiče mediterana, on je u meni duboko. Ja sam u životu bio dva puta u Bileći, nosim porijeklo odatle i to mi je važna tačka. Pominjali smo ‘Derviš i smrt’ maloprije. Meša je iz tog sela, ima porijeklo iz tog sela. Ispod teksta, nije toliko važno šta je u tekstu, nije važno šta čovjek priča, važno je šta je duboko u tekstu. A mislim da je to iskustvo duboko u ovom piscu - slavnom Meši. I Mirko Kovač je čovjek rođen u blizini Bileće. Kod njega se to eksplicitno vidi. Kad je u Beogradu, on nosi to iskustvo. Kulturna scena nije svjesna ničega. Ali pisac, jedan od najboljih, iz Drinovaca, Šimić, je duboko svjestan toga i u njegovom se tekstu to osjeti. Pisca ne možeš prevariti ako je dobar. On će od bilo kakvog iskustva, mediteranskog ili kontinentalnog, napraviti zlato. Kulturna scena neće napraviti ništa.

Facebook
YouTube
Instagram
Email