glavna i odgovorna urednica Oslobođenja
suosnivačica radio-stanice Studio N u Livnu
Nije lako biti novinar, ali je mnogo teže biti novinar izvan velikih gradskih centara. Željka Mihaljević je uspjela u ovoj teškoj zadaći, radeći u brojnim medijima, a zapravo praveći svako malo velike iskorake za svoje Livno. Među osnivačima je nezavisne radiostanice 'Studio N' koja još od davne 1998. godine, da ne kažem od prošlog stoljeća, uspješno surađuje sa radiom 'Slobodna Evropa'. Mi u ovom serijalu 'Vrijeme ističe' najviše vremena provodimo analizirajući dokle smo mi to u slobodnoj Evropi, dokle smo došli na našem putu, kako prolaze naše reforme i šta mi činimo ili ne činimo da bismo postali članica NATO-a i, naravno, Evropske unije. Teško pitanje za naš razgovor je pitanje ljudskih prava. Željka, dobro došla.
Hvala lijepa i bolje Vas našla.
Da te pitam - ja smijem ovako, mi smo kolegice, ne bi ni bilo uredu da bude drugačije - kakvi su to novinarski problemi s kojima se mi suočavamo kada uopće krenemo da se bavimo pitanjem ljudskih prava? Ima li iko u ovoj zemlji da nema problem sa ljudskim pravima?
Mislim da nema nikoga u našoj zemlji da nema problema sa ljudskim pravima, a kada počnete pitati i čačkati, onda obično pomalo i smetate. Imamo institucije koje vam daju s vremena na vrijeme informacije o stanju ljudskih prava, međutim kada hodate na terenu, onda bolje vidite na šta su se svela ta naša ljudska prava. Ljudi ne mogu ni egzistirati ni živjeti ni prehranjivati se. Naša županija je stvarno jedna od najsiromašnijih u Federaciji. I najveća. Kada krenete od Livna, već u samom Livnu vidite kako to izgleda, koliko su ljudi isključeni iz zajednice, koliko su ljudi zapravo gladni, ali kada maknete u Glamoč ili Bosansko Grahovo, onda kažete da je u Livnu dobro.
Ugrožena su nam sva prava. Kako onda da objasnimo otkuda ta tolika provala, izljev govora mržnje kojem smo izloženi na svim stranama? Na portalima, u komentarima, sigurna sam da se i u radio-program javljaju, da nerijetko budete svi iznenađeni u studiju kako to izgleda, jer se i kolege sa televizija žale na to. Otkud ta mržnja?
Ja se to uvijek pitam. Prvo sam se, kao i svi Bosanci i Hercegovci u ono doba kada se ljuljalo u Hrvatskoj, kad je počeo rat, zaklinjala i govorila da rata kod nas neće biti. Zaboga, ne može biti, pa mi smo svi pomiješani. Ne možete jednu zgradu razdvojiti, stan prekoputa stana, a kamoli da bude neke mržnje. Međutim, poslije je to eskaliralo i onda je čovjek vidio da je ta mržnja negdje čučala. Dan danas se pitam otkud tolika mržnja. Pa, onda kada malo analiziramo ovu sadašnju situaciju i kada vidimo da mi u Bosni i Hercegovini imamo svake dvije godine izbore i da mi konstantno živimo u predizborno i postizborno vrijeme, onda nas i ne čudi i ne treba čuditi otkud ovoliko mržnje.
Da li su političari ti koji nas kljukaju tim govorom mržnje?
Naravno da jesu.
Šta da učinimo? Mogu li novinari nešto promijeniti i šta?
Hajmo prvo sada poći od onoga koliko je novinar slobodan u obavljanju svoga posla kada je u pitanju redakcija, kada je u pitanju uređivački kolegij i kada je u pitanju neko iz sjene ko možda nadgleda, ko možda dirigira određene stvari. Ja uvijek kažem da nisam primjer za ugroženo novinarstvo, jer smo naš radio osnovali dvojica kolega i ja i onda kad sjednem za onaj mikrofon ja kažem šta god hoću i šta mi god padne na pamet. To je sloboda koja se ne može platiti. Ne može se platiti taj užitak da vi kažete da ste na putu od kuće do posla vidjeli to i to, ono što ljude zanima, komunalne stvari od prljavog potočića, do razbacanog smeća. Prokomentirate kao u svojoj kući i to je fenomenalno. To je predivan osjećaj.
Koliko znam, radio je u stečaju. Ima li to veze sa tom slobodom?
Ima veze sa tom slobodom. Znate šta, gospodarstvo je inače u Livnu i u cijeloj županiji otišlo prema dolje, malo što živi, vi ne možete osigurati normalan marketing, a s obzirom i da niste na liniji...
A marketing je obično na liniji?
Marketing je pogotovo kod većih gospodarstvenika na liniji i onda ne odgovarate. Onda imate jednu čudnu situaciju da, naprimjer, iz tvrđe Hercegovine, da to tako kažemo, imate više marketinga nego iz lokalnih općina u kojima vi gravitirate i koje pokrivate svojim signalom.
A onda pričamo o evropskim zahtjevima i idejama vodiljama ka tome da budemo svi jednaki pred zakonom, da na tržištu opstajemo kvalitetom, da se svi možemo uključiti u ravnopravnu utakmicu. Kad će to biti?
Lijepe priče. U ovoj našoj zemlji ako nastavimo ovako - nikada.
Šta trebamo uraditi da tako ne bude? Da li je građanski aktivizam jedan od načina? Da li su novinari krivi što malo više ne surađuju sa nevladinim udruženjima, građanskim aktivistima? Da li su novinari preovisni o politici?
Preovisni su o politici u svakom slučaju. Apsolutno sve što se u politici dogodi je bitno, a ono što radi nevladin sektor nije toliko važno. Često čujemo: 'Ma, neke se žene tamo okupile. Šta one hoće? Heklaju, pletu, pričaju - kao da je to interesantno.' Međutim, svi možemo doprinijeti, upravo kroz tak građanski aktivizam.
Kako?
Prvo, pomozimo organizacije za koje mislimo da vrijede i dajmo im potporu. I mi kao novinari odn. novinarke. Ja dajem svih dvadeset i kusur godina, otkako postoji nevladin sektor kod nas u Livnu, a to je od 1996. godine. Pratim sve i jednu akciju i Centra za građansku suradnju i Udruženja žena oboljelih od raka dojke i svih silnih krasnih udruženja. Ako ne može na viši medij, onaj malo važniji, ako ne može na Federalnu televiziju - mada ide i tu - onda može za Slobodnu Evropu. Ako ne može za Slobodnu Evropu, onda može za naš radio. Uglavnom, one su tu i oni su tu. Ja se sjećam, a mislim da se i ti Vildana sjećaš, nikada nisam bila ponosna što sam u Bosni i Hercegovini kao kad sam taj dan bila u Livnu i bila na čelu kolone za onaj prosvjed JMBG. Tada su me građani oduševili diljem Bosne i Hercegovine i pokazali da se može.
Pokazalo se u nekoliko navrata, međutim, to budu iskre koje bljesnu i onda dolazimo u ovu apatiju. Ne bi bilo ni potrebe da se žene oboljele od raka udružuju, da se pravi mreža ugroženih novinarki, da se prave udruženja koja će se baviti transplantacijom organa da ova zemlja, odnosno njene institucije rade svoj posao. Taj apsurdni krug - kako izaći iz njega? Zašto mi zaboravimo da smo jučer bili aktivni? Je li to opet povlačenje u etničke granice, u etničke partije? Da li se partijski lideri umiješaju u naša ljudska prava, pa postanu opet važnija njihova partijska?
Itekako se umiješaju i itekako su se umiješali u nevladin sektor. Imate pravi, istinski nevladin sektor i imate kvazinevladin sektor koji je skrivena produžena ruka ljudi koji drže vlast u ovoj zemlji.
Sjećam se jednog političara koji je rekao: 'Od 107 bošnjačkih nevladinih udruga, 103 su pod mojom kontrolom'. Vjerovatno je slično i u drugim grupama. Kako prepoznati ovaj realni, pravi nevladin sektor? Može li se udruživati? Kako im pomoći da ojačaju na način da se prođe ona kritična tačka, da postanu važni faktori u odlučivanju i pokretanju akcija?
Može im se pomoći, ali naši ljudi, pa nažalost i nevladin sektor, sve gledaju kroz financije. Ja razumijem da se bez financija ne može, ali živjeli smo mi i u drugim sistemima, bili smo mi aktivisti i prije 40 godina i niko od nas za svoj aktivizam nije dobivao novac. Bili su ljudi i zastupnici u skupštinama. Ako su dolazili iz drugih sredina izvan Sarajeva, onda su dobivali dnevnicu i putne troškove, ali nisu imali profesionalne plaće. Danas imamo zastupnike koji primaju plaće za nerad.
To je način na koji je politika postala najunosnija privreda u Bosni i Hercegovini. Voljela bih da se dotaknemo onih uistinu najranjivijih grupa. Prije nekog vremena, prije nekoliko mjeseci u Sarajevu je organizirana Povorka ponosa. Bili smo zadnji glavni grad u regiji koji je organizirao Povorku ponosa i za divno čudo bilo je tako dobro organizirano da je prošla bez incidenta. Kad će biti sljedeća? Šta misliš?
Neće tako brzo.
Ovo je vrlo česta novinarska reakcija zato sam i pitala. Zašto?
Očigledno je da su protivnici zakasnili da se samoorganiziraju. Nekako ih je iznenadilo, prvo: da će povorke uopće biti, drugo: osiguranje je bilo jako, treće: ambasadori koji su Bosni i Hercegovini su isto tako bili tu i stali su na stranu organiziranja tako nečega. Ali, nakon ovog prvog iskustva ne znam da će je biti. Ne znam da će tako skoro biti. Nekako smo mi specifična sredina, patrijarhalna. Ja kažem, ljudi moji, hajmo u povijest unazad, pa toga je bilo i u staro doba Rima i u vrijeme Grka, isto kao što je ateizma bilo i u vrijeme Grka i u doba Rima. Zašto ga danas ne bi bilo?
Ne smije se reći da je neko ateista, a kamoli šta dalje.
Nije svijet počeo s nama.
Spomenula si jedan zanimljiv trenutak: angažman stranih diplomata koji su tu u Bosni i Hercegovini i koji su pomogli. Ambasade zaista pomažu nevladin sektor. Je li onda do njihovog nedovoljnog pomaganja ili je do nevladinog sektora? Ili oni nisu u stanju da razgraniče koji je taj stvarni nevladin sektor?
Opet je tu novac u igri. Naš nevladin sektor je doveden u situaciju, odnosno sam je sebe doveo u tu situaciju radi opstanka, radi pokrivanja rente, ostalih režijskih troškova, nekakvih nadoknada plaćica i putnih troškova, da pravi projekte za donatore. Dakle, ono što donatorima treba, što donatori raspišu...
Ono što je 'moderno'?
Jeste. Ne radi se na projektima koji bi više odgovarali ovom trenutku ili našem narodu.
Na suštinskim promjenama ovog društva.
Ja moram pohvaliti Udruženje građanki 'Grahovo' iz Bosanskog Grahova i gospođu Danku Zelić. Sad pripremaju jedan vrlo značajan projekt, za nekoga će izgledati da je beznačajan, a to je zagovaranje za otvaranje i konstituiranje centra za socijalni rad. Bosansko Grahovo nema centar za socijalni rad.
Tu mi živimo. Bosansko Grahovo nema centar za socijalni rad, a Bosna i Hercegovina ima ambiciju da uđe u NATO i Evropsku uniju. Hoćemo li i kada će se to dogoditi? Novinari imaju obavezu da se malo igraju i prognozera.
Ja ću reći nikada. Dobro, možda nas Evropa i primi. Ustvari prije će nas primiti NATO jer smo na dobrom geopolitičkom i geostrateškom položaju i uvijek je bilo to okapanje oko nas, između Istoka i Zapada, tako da bi to moglo i biti, međutim ne znam koliko će nam to koristi donijeti. Možda bi netko rekao da će nas možda zaustaviti, nas Balkance, kakvi jesmo, zapaljivi. Možda nam ne bude više rata.
Možda neće više imati glavne predizborne argumente. Recimo sa NATO-om niti će ko imati da se hvali razbijanjem Bosne, niti će moći da se hvali čuvanjem Bosne. A Evropa? Zar nam nisu ideal evropski standardi?
Ideal nam jesu evropski standardi. Međutim, malo i Evropa - neću upotrijebiti ružnu riječ - podiže tu ljestvicu, podiže te kriterije. Zemlje koje su sa ovih prostora ušle prije nas u Evropsku uniju imali su snižene kriterije koje su morali dostići. Pa, kakva smo zemlja ako nemamo jednog predsjednika, neka oproste druga dvojica ili sva trojica, ali zemlja sa tri predsjednika za mene ne može imati atribute prave države.
Hvala lijepa.
Hvala tebi.
