Građanski aktivizam

Svjetlana Nedimović

emitirano 08.02.2020.

Aida Jokanović

novinarka

Svjetlana Nedimović

doktorka političkih nauka, politička aktivistkinja

Aida Jokanović

Davanjem svog glasa na izborima građani ostvaruju demokratsko pravo da učestvuju u društvenim procesima i biraju političare i stranke koji će biti na vlasti. U studiji slučaja Bosne i Hercegovine vidimo da uprkos izborima imamo blokadu vlasti, destrukciju institucija i manipulaciju javnim mnijenjem, a posljedica toga je da živimo u nenormalnosti što dovodi i do toga da imamo masovno iseljavanje. O svemu ovome, o političkom i građanskom aktivizmu razgovaramo sa Svjetlanom Nedimović, doktorkom političkih nauka i političkom aktivistkinjom. Hvala što ste sa nama.

Svjetlana Nedimović

Hvala Vam na pozivu.

Aida Jokanović

Zašto nema masovnog protesta u Bosni i Hercegovini i da li smo mi postali toliko apatično društvo, potpuno nenaviknuto da se buni?

Svjetlana Nedimović

Na tu konstataciju koja se često čuje od društvenih analitičara i komentatora da smo apatični i da smo pasivni, ja se što bi u Dalmaciji rekli, malo najidim. Prvo zato što se referira na našu prošlost da smo predodređeni u socijalističkom poretku da budemo pasivni, što apsolutno nije tačno. Između ostalog, demantuju nas ne hiljade, nego desetine hiljada ljudi koji su u Sarajevu i u Mostaru u martu i aprilu 1992. godine izašli, dajući glas za jednu drugačiju Bosnu i Hercegovinu i protiv rata, samo što tada nije bilo političke snage koja bi to iznijela na pravi način. Drugi razlog zbog kojeg se ljutim na tu konstataciju je to što otpora u Bosni i Hercegovini ima itekako, samo što je on lokalizovan. U nekakvim manjim zajednicama, u manjim skupinama ljudi se okupljaju oko nekih neposrednih problema koji ih ometaju u njihovom svakodnevnom životu i na koje osjećaju da mogu imati utjecaja, jer su ljudi, prije svega, vrlo racionalni. Teško možete utjecati na visoku politiku, ali možda možete, recimo blokiranjem deponije Uborak u Mostaru utjecati na to da se promijeni sistem odlaganja otpada. Vidjeli smo da su ljudi u Smiljevićima kod Sarajeva protestovali, tražili da se taj problem konačno riješi. To vidimo u nekim izuzetno, čak čudesno hrabrim grupama koje brane rijeke od malih hidrocentrala širom Bosne i Hercegovine i u tome se ujedinjuju, ne gledajući ko je ko i odakle je. Mislim na ljude koji su branili Bunu, mislim na ljude koji su branili Ljutu ili Krušćicu kao najpoznatiji primjer, ljude u Fojnici i nevjerovatno hrabru malu skupinu Jablaničana koji brane svoju Doljanku već drugu-treću godinu od lokalnog moćnika. Ono što možda ne vidimo jesu masovni protesti, ono čemu ovih sedmica svjedočimo u Čileu, u Ekvadoru, mjesecima već u Hong Kongu, u Libanu, Iraku ili na ulicama Barselone svakodnevno. Tu vrstu energije, taj masovni protest koji pokreće najčešće banalan povod. U Čileu je to bilo poskupljenje karte za metro. U Ekvadoru zbog ukidanja subvencija za gorivo. Vrlo brzo - a to je nevjerovatno kojom brzinom ljudi uče nakon što se nađu na ulici - se udari u samu srž problema. Znači, kreće banalno, a onda udara u taj sistem koji je napravljen za bogaćenje manjine sa grbače većine. Uništavanjem ljudi i uništavanjem njihovog prirodnog okruženja. Kako tu energiju, međutim, prevesti sa ulice u nešto trajnije. Kako da ona vodi u nekakvu korjenitu transformaciju poretka koji izrabljuje i porobljuje ljude? Za to je potrebna politička organizacija i minuli politički rad. Mi smo nešto slično doživjeli u februaru 2014. godine i tada smo shvatili da nam nedostaje političke organizacije, minulog političkog rada na nekakvom kolektivnom organizovanju i djelovanju.

Aida Jokanović

A, zar ne mislite da su ljudi ovdje zasićeni politikom i da ne izlaze na proteste u mjeri u kojoj bi inače izlazili da oni nemaju veze sa politikom ili oni barem vide da imaju veze sa politikom pa ih to odbije?

Svjetlana Nedimović

Barem krugovima vanparlamentarne ljevice u regionu i kod nas koji su meni bliski neću reći ništa novo ako kažem da je nas ova nazovi demokratska tranzicija koštala ne samo društvene svojine, ne samo jednog nevjerovatnog, revolucionarnog projekta društvene emancipacije, ne samo fabrika i privrede koja je bila zasnovana na jednom drugačijem modelu razvoja društva, nego nas je koštala i smisla i svrhe politike. Nama je politika, bukvalno, oteta tranzicijom u nekakvom potpunom obesmišljavanju. Ako se odlučite na stranačko organizovanje, pa uđete u taj cirkus kao outsider, onda ili bivate iskorišteni kao mamac za glasove ili vas jednostavno proguta taj sistem u kojem vlada i između izbora trgovina i tokom izbora trgovina. Trguje se predizbornim reklamama, trguje se kampanjama, glasovima, a onda između se trguje nama i našim zajedničkim dobrima. Naravno da su ljudi onda potpuno zasićeni politikom i ne vide nikakvog smisla. Naravno da ne vide razlike među onima koji se bave politikom. Stranačke elite koje su privatizovale politiku se upravo slažu oko svega onoga ono što nas direktno dodiruje u našim svakidašnjim životima, dakle kako živimo, kako se vozimo, kakav zrak udišemo, kakvu vodu pijemo. Oni se oko svega toga slažu. Vi kada pogledate u najcrnje vrijeme birokratizovanog Saveza komunista Jugoslavije, imali ste žešće rasprave o ekonomskom modelu, o modelu društvenog i ekonomskog razvoja u Jugoslaviji, nego što sada imate među ovim političkim i ekonomskim analitičarima i konsultantima. Oni su se svi dogovorili da nama treba još privatizacije, bez obzira što nam je ova slavno propala, bar s naše tačke gledišta, da nam trebaju javno-privatna partnerstva, da nam treba još svetog biznisa i koncesija. A ljudi odlaze. Naravno da oni sebi mogu dopustiti da nama politiku predstavljaju kao ovo što sada gledamo: put u NATO - da ili ne, pa svake večeri drugi nastavak sapunice. Uspjeli su u tome da nam ogade politiku i da obrnu još barem deset izbornih ciklusa i u međuvremenu pokradu od nas sve ono što nam je ostalo, pa rasprodaju čak i nas same. Šta je lijek? Nažalost, nema boljeg lijeka za politiku od politike same.

Aida Jokanović

Možemo li da se malo vratimo i da razjasnimo šta političko, zapravo, jeste. Ako bismo trebali dati objašnjenje političkog vs. građanskog aktivizma, kakvo bi objašnjenje bilo? Da li tu ima razlike, odnosno, da li ovaj građanski mora da povuče politički za sobom?

Svjetlana Nedimović

Onako kako ja vidim politiku, dakle, s jedne strane to jeste zajedničko djelovanje za zajedničke, opšte ciljeve, ako hoćete. S druge strane, to jeste borba. Građanski aktivizam koji su nama u tranziciji prodali je pripitomljen. Vi tu prihvatate da igrate po nekim obrascima koji je sam sistem uspostavio da bi se očuvao. Dat ću Vam primjer kako teku te građanske kampanje inače kod nas. Nisu ljudi krivi za to. To su obrasci koji su im nametnuti. Pojavi se problem, ljudi izraze nezadovoljstvo. Naravno, obavezno traže saglasnost od policije da izađu na ulicu da kažu 'nemamo vode' ili 'nemamo penzija'. Ali, prvo policija mora da Vam odobri da kažete da nema vode i da nema penzija. Onda naprave neku peticiju, eventualno se oglase na društvenim mrežama, zakažu se neki sastanci, čak ima i ta ideja da zovete one dobre i poštene, jer, zaboga, nisu svi u strankama isti. Zovite dobre i poštene ljude da ih urazumimo jer oni ne znaju šta rade. Oni jako dobro znaju šta rade, a ako ne znaju, onda će im se kazati šta da rade. I na kraju se vrlo često osniva neko udruženje koje će zapravo iscrpiti svu energiju tog bunta zato što će vas podvrgnuti birokratskim procedurama, zato što će od vas tražiti da pišete dopise koji trunu u ladicama i prijave koje nikad niko neće odgovoriti iz tih inspekcija. Nije to štetno, ali hrani određenu iluziju i sasvim sigurno održava ovaj poredak na vlasti. Eh, sad, šta je alternativa? Alternativa je da prihvatite da nećete dobiti bitku ako je ne započnete. Dakle, morate se konfrontirati. Morate se organizovati i ne smijete igrati po pravilima. Darko Suvin, kojem jako puno dugujemo za kritičke refleksije i analize, kako tadašnje tako i sadašnje ljevice, kaže: da biste se izborili s onim što je trenutno oko nas, nije sve do organizacije i rada. Ima nešto i do dosjetljivosti, do domišljatosti, do lukavosti, do hrabrosti i do humora. Vi morate biti subverzivni. Morate im zagorčati život. Ne bi se odbranila Krušćica i ne bi sud vratio Krušćicu njenim ljudima da žene nisu stale na most pred bagere i bile spremne sebe i svoja tijela žrtvovati za tu rijeku. Ne bi se donijela Privremena uredba o jedinstvenom matičnom broju da nije blokiran Parlament. Iseljena bi bila bolnica da smo čekali da nama neko da odobrenje da izrazimo nezadovoljstvo. Ono što se radi u tom slučaju jeste da stanete pred bolnicu i branite je. Kako su je oni uzurpirali, tako je vi otmete natrag. I to je poenta te političke borbe. To vas neće niko naučiti na seminarima, tribinama i radionicama. O participaciji. To se uči tako što se uđe u bitku i što ne pravite unaprijed od sebe lak plijen. Čak i kad je izgubljena bitka, vi je bijete.

Aida Jokanović

To bi ujedno mogao biti i savjet građanskim aktivistima: neodustajanje i borba kako bi se vratila njihova snaga i politički kapaciteti.

Svjetlana Nedimović

Prvo pravilo o kojem nam govore i Čile i Ekvador i Liban: ulica će uvijek biti naša. Kad vas istjeraju iz mjesnih zajednica, institucija, parlamenata i skupština, nemojte voditi konstruktivne dijaloge. Vratite se na ulicu. Tu se uči. Tu je politička škola danas.

Aida Jokanović

I šta onda da radimo na ulici?

Svjetlana Nedimović

Pa, biti imaginativan. Recimo, kad je Sarajevo ostalo be vode, mi smo ovo radili na ulici - govorili smo 'voda narodu' i lijepili smo letke 'voda narodu' po cijelom gradu. Mi tek treba da naučimo šta znači 'voda narodu'. To ne znači samo prestanak redukcija. To znači i park narodu, bolnica narodu, škola narodu, a ne bi bila prva velika promjena koja je počela od nečega usputnog u tajnosti napisanog grafita na zgradi.

Aida Jokanović

Kakva su Vam iskustva sa mladima? Da li ste zadovoljni aktivnošću i aktivizmom mladih u Bosni i Hercegovini?

Svjetlana Nedimović

Ljudi obično ospu drvlje i kamenje na mlade. Kakvi su nam stari, mladi su nam super. Oni su izuzetno racionalni i pragmatični. Njima je jasno da se ne možete ulagati u kolektivno djelovanje, ako vas bukvalno tjeraju iz zemlje. Tjeraju vas da se školujete da biste otišli. Tako da mislim da je i ono, što vidimo od aktivizma među mladima, jedna malo čudo.

Aida Jokanović

Šta Vi predviđate: da li će Bosna i Hercegovina ući u Evropsku uniju i NATO i ako da, šta bi to značilo za građanski, odnosno za aktivizam uopšte?

Svjetlana Nedimović

I tu imamo dosta iluzija. Recimo, priča o Evropskoj uniji kao nekom fantastičnom evropskom projektu zasnovanom na ujedinjenju u različitosti, toleranciji i pluralizmu. Da se razumijemo, Evropska unija je produkt hladnog rata. Evropska unija je napravljena da bi se jedan dio Evrope odbranio od alternativnog društveno-političkog projekta, odnosno od socijalizma. E, sad kad je hladni rat završio - tako su nam bar rekli, pa su počeli neki topliji ratovi - 1989. godine taj projekat je bio trijumfalan. Trideset godina kasnije taj projekat više nije siguran kakvu ulogu igra u ovom svijetu i u potrazi je za svojim novim mjestom, za svojim sferama uticaja. U tim sferama uticaja mi smo opet došli da igramo ulogu periferije. Poruka koju nama šalje, recimo, strategija Evropske unije za Zapadni Balkan jeste da ne treba više da pucamo jedni na druge, nego da pucamo na izbjeglice i migrante i da ih ne propuštamo u velikom broju u Evropsku uniju, da treba da uzimamo još više kredita za autoputeve za koje nismo sigurni ni čemu služe, da moramo da čuvamo evropske privatne banke koje ovdje haraju po Bosni i Hercegovini i da trebamo da školujemo svoje mlade da bi oni školovani odlazili u nekakve njemačke. Recimo, ta ista Njemačka zna da je potpisnica dokumenta Svjetske zdravstvene organizacije koji garantuje zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama da njihovo zdravstvo neće iscrpiti bogate zemlje koje odvlače njihovo zdravstveno osoblje. Znači, neka kompenzacija će biti ponuđena. Ja još uvijek gledam okolo da vidim ima li kakve kompenzacije za naš iscrpljeni zdravstveni sistem odlaskom medicinskih radnika. Oni to znaju i ipak to rade. Šta se nama, zapravo, dešava. Nama se kaže da je Evropska unije budućnost. Ja se bojim da je Evropska unija naša povampirena prošlost, nas kao jedne siromašne kolonije na periferiji. Nekada davno je Oskar Davičo mogao reći 'Mi nismo više ničiji siromašni rođaci'. A bojim se da ja mogu da zaključim da smo mi opet nečiji siromašni rođaci.

Aida Jokanović

Mnogo Vam hvala, Svjetlana.

Svjetlana Nedimović

Nema na čemu. Hvala i Vama.