novinar
političarka, ministrica odbrane Bosne i Hercegovine 2014-2019.
Od bosanskohercegovačkih političara i dužnosnika uglavnom očekujemo djela, a ne samo riječi. Kada je riječ o našoj narednoj sugovornici o procesu NATO integracija, ona slobodno može reći da iza sebe ima brojna djela. Mnogi kažu da je ona, zapravo, predvodnica tog procesa u našoj zemlji. To je gospođa Marina Pendeš. Hvala Vam što govorite za naš serijal 'Vrijeme ističe'. Kada govorimo o procesu NATO integracija, je li vrijeme ističe?
Svaki minut koji nije potrošen na pravi način je pogrešno iskorišten. U tom smisli smatram da je potrebno poduzeti sve kako vrijeme ne bi isteklo.
Kazao sam već u uvodu: Vi ste kroz svoj dugogodišnji rad i djelovanje pokazali da jeste za to da Bosna i Hercegovina postane NATO članica. Da Vam recimo, na ulici, ako može od ovih brojnih tjelohranitelja, priđe jedna starija gospođa i kaže Vam: Ministrice Pendeš, govorite da Bosna i Hercegovina treba u NATO. Što biste joj odgovorili - zašto?
Prvo, nemam ja toliki broj tjelohranitelja, nego jednog i šetam ulicom bez tjelohranitelja, znači da mi ljudi mogu prići i to nije problem. S druge strane, kazali bih da, kada govorimo o NATO-u, ja to vidim kao sustav koji garantira sigurnost i stabilnost. A sigurnost i stabilnost svake zemlje su osnov za njen gospodarski razvitak. Gospodarski razvitak treba Bosni i Hercegovini. To znamo i iz jednostavnog razloga što veliki broj mladih obitelji napušta Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu smatram da za Bosnu i Hercegovinu nema alternative osim našeg euroatlantskog i europskog puta.
Najmanje tri prednosti - koje biste naveli?
Sigurnost i stabilnost. Osjećaj sigurnosti, razumijete. Ova zemlja, njeni stanovnici i konstitutivni narodi, bez obzira kojem narodu neko pripadao, osjećaju nekada bojazan. Mislim da nismo dovoljno vremena - a maloprije ste kazali da vrijeme ističe - uložili u vraćanje povjerenja. Jako je bitno povjerenje među ljudima, među narodima u Bosni i Hercegovini i u tom smislu smatram da je NATO, na neki način, garant kolektivne sigurnosti, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego za cijelu Europu, a mi smo dio Europe.
Ima li NATO ijednu manu?
Ja sa svoje točke gledišta, i kao ministrica i kao osoba koja može to komentirati, smatram da je to jedan oblik organiziranja koji je potreban i nužan, između ostalog i Bosni i Hercegovini. Vjerojatno ima nekih internih nama nedokučivih problema ili izazova s kojima se susreću članice NATO-a, ali analizirajući ono što se dešavalo s našim susjedima, prvenstveno mislim na Republiku Hrvatsku, Crnu Goru, uskoro Sjevernu Makedoniju ili zemlje Istočne Europe, vidim da je članstvo u NATO-u omogućilo tim zemljama da povećaju svoj GDP, investicije, razvoj i za mene je to nešto čemu trebamo težiti svi u Bosni i Hercegovini.
Kada pričamo o percepciji, znaju li građani Bosne i Hercegovine dovoljno o NATO-u.
Ne mislim.
Tko je tu kriv? Tko je zakazao?
Mislim da možda nema dovoljno spremnosti ni u pojedinim predstavnicima i vaše sedme sile da na adekvatan način prezentiraju koje su to prednosti NATO-a, benefiti članstva u NATO-u.
Ali, ova emisija Vas demantira.
Ja sam rekla neki, nisam rekla svi, oprostite. Kada su u pitanju N1, Večernjak, Oslobođenje vidim da se sa jednog ozbiljnog analitičkog aspekta analizira koji su to benefiti NATO-a, što bi Bosna i Hercegovina time dobila, što dobivaju građani. Mislim i sa aspekta onoga što smo mogli iskoristiti. Naravno da trebaju finansijska sredstva. Možda ta finansijska sredstva nisu dostatna. Možda. Ali nitko nije analizirao. Mislim da smo mi prije desetak godina radili sa NATO stožerom jednu kampanju u cijeloj Bosni i Hercegovini i tada smo ispitivali javno mnijenje. Naravno da u jednom entitetu, u ovom slučaju Republici Srpskoj, nije bio visok stepen opredijeljenosti stanovnika za NATO, ali kada analiziramo određene ankete nakon poplava 2014. godine, kada govorimo o Oružanim snagama BiH, onda vidimo da opredijeljenost za Ministarstvo odbrane BiH i Oružane snage BiH, opredijeljenost za NATO varira u zavisnosti od toga na koji način se nešto prezentira, koji su to benefiti i da li ima koristi.
Pomenuli ste već Oružane snage. Možda su oni najbolji primjer, na neki, način, da Bosna i Hercegovina već jeste u NATO-u. Mnogi kažu da, iako želimo postati članica vojnopolitičkog pakta, da je NATO itekako prisutan u Bosni i Hercegovini. Da li se slažete s ovim tvrdnjama?
Odluka iz prosinca 2004., kada je bio NATO samit u Istanbulu, donesena je da se utemelji NATO HQ u Sarajevu. I od tada imamo u sjedištu Ministarstva obrane NATO HQ. To je institucija koja pomaže i Ministarstvu obrane i Oružanim snagama da poduzmemo sve kako bismo se pripremili, usvojili dokumenta, poduzeli sve kako bismo dovoljno educirali pripadnike Oružanih snaga, postigli visok stupanj interoperabilnosti i mi smo to postigli. Oružane snage su izvrstan primjer na koji način je potrebno voditi reformu, kada govorimo o obrambenom sustavu, u ovom slučaju o Oružanim snagama. Nužan je kosenzus svih. Na neki način, svi su, vodeći računa, ispunjavajući preuzete obveze ili odluke Predsjedništva kojima se opredjeljujemo za Partnerstvo za mir, kada govorimo o NATO-u i o prvom stupnju suradnje, na sebe preuzeli obvezu da provedu reformu obrambenog sustava u cilju da postoji civilni, parlamentarni nadzor nad Oružanim snagama. I mi smo to postigli. I to je jedan primjer kako bi i ostale reforme u Bosni i Hercegovini, po mom mišljenju, trebalo voditi.
Zakon o obrani Bosne i Hercegovine je donesen 2005. godine. Tu je jasno i glasno propisano da Bosna i Hercegovina želi da postane NATO članica. Međutim, u posljednje vrijeme smo stali pred jedan zid. Kada napravimo kratku retrospektivu - je li sam početak od 2005. na ovamo bio bolji u odnosu na situaciju u kojoj se sada nalazimo kada riječ o NATO integracijama.
Sami ste na početku rekli da su rezultati bitni. Mi smo u Tallinnu 2010. godine pozvani u MAP, pod uvjetom da izvršimo knjižene imovine i da dostavimo prvi Nacionalni godišnji program. Razlika je između 2010. i 2019. godine. Ali, u međuvremenu smo značajan broj lokacija koje koriste Oružane snage i Ministarstvo obrane registrirali.
Jesmo li taj proces doveli do kraja? U javnom prostoru se pojavljuje informacija da nismo završili taj proces i da nam je službeni Brisel progledao kroz prste i ipak odustao od tog zahtjeva koji je dugo godina bio na čekanju. Pokušavala se popisati sva imovina, stalo se i onda, najednom, dobivamo aktivaciju MAP-a i traži se od nas dostavljanje Prvog nacionalnog programa. Je li nam Brisel u tom procesu progledao kroz prste?
Ne mislim da su nam progledali kroz prste, nego su adekvatno sagledali situaciju, jer se mnogo toga uradilo. S početka 2015. godine mi smo imali samo dvije lokacije koje su bile registrirane na državu, odnosno na Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine. Sad ih imamo značajan broj, to su 33 lokacije. Naravno da je u međuvremenu Predsjedništvo donijelo odluku o smanjenju lokacija Oružanih snaga, ali to nas ne zaustavlja, kada govorimo o Ministarstvu obrane BiH. Brisel je sagledavajući specifičnosti koje nisu političke naravi, nego su više institucionalne naravni, ustanovio da u zemljišnoknjižnim izvacima i gruntovnici nisu harmonizirani podaci i da je to veliki problem. Nevezano za ovo političko djelovanje i stav iz Republike Srpske koja smatra da knjiženje na državu, odnosno na Ministarstvo obrane BiH može biti nakon usvajanja zakona o državnoj imovini, a ne prije. Mi smo puno toga uradili. NATO je jasno pokazao da aktiviranjem MAP-a ili odlukom koja je bila u prosincu 2018. godine da je Bosna i Hercegovina napravila značajan pomak. Nastavak knjiženja ostalih lokacija koje nisu još uknjižene će biti u Nacionalnim godišnjim planovima. Mi već i sada radimo pripreme za određenim broj lokacija u Federaciji BiH koje još nismo knjižili, pripremamo dokumentaciju, upućujemo prema Pravobraniteljstvu BiH.
A što je sa bh. entitetom Republika Srpska?
Sve lokacije koje su na području Republike Srpske mi smo uputili prema Pravobraniteljstvu BiH. Pravobraniteljstvo BiH je institucija koja za potrebe Ministarstva obrane BiH, odnosno države Bosne i Hercegovine, vodi računa o knjiženju i dalje nastavlja taj proces.
Kazali smo u uvodu da ste Vi netko tko predvodi NATO integracije. Postoji li netko u našoj zemlji tko opstruira NATO integracije Bosne i Hercegovine?
Pa, svatko tko ne želi na adekvatan način prezentirati pozitivne iskorake, pomake i vidjeti polupraznu čašu, a ne polupunu, smatram da na neki način opstruira.
A, da li ih ima?
Naravno da ima.
Imaju li ime i prezime?
Pa, ne bih sad o tome. To lako možete analizirati.
Zapadni Balkan je važan, kažu, zbog strateškog prostora, Evropskoj uniji i NATO-u. Mislite li da će to biti dovoljan razlog da nam možda malo i progledaju kroz prste?
Ne bih ja koristila taj izraz 'progledati kroz prste'. Svaki put kad sam imala priliku razgovarati sa predstavnicima NATO-a, bilo u Bosni i Hercegovini ili u sjedištu NATO-a, ja sam kazala da, koliko god Bosni i Hercegovini treba NATO, tako i Bosna i Hercegovina treba NATO-u. To je zajednički interes Bosne i Hercegovine i jednako toliko interes NATO-a. Ipak je jako bitno da imate u srcu Evrope državu koja možda nije članica NATO-a. Za mene bi to bio problem. To bi bio izazov. Možda ne bi bio problem, ali bi bio izazov. Zbog toga smatram da je jako bitno i za NATO da pomogne nama da što prije otklonimo sve nedostatke, odnosno da vremenom i mi postanemo članica NATO-a. To neće biti sutra jer reforme koje su pred Bosnom i Hercegovinom, kada govorimo o prvom Nacionalnom godišnjem programu i programima koji slijede, nisu beznačajne. To su reforme koje se tiču i političkih i gospodarskih i sigurnosnih i obrambenih i pitanja resursa.
Imamo li mi i volje i administrativnih kapaciteta da ispunimo uvjete koji su pred nama?
Administrativnih kapaciteta smatram da imamo. Da li postoji politička volja, tu nisam u potpunosti sigurna.
Da li Bosna i Hercegovina ima neovisnu politiku prema NATO-u. Vi ste naveli primjer Hrvatske gdje bi nam oni mogli biti vodilja, pa i Crna Gora, dok s druge strane ima i onih koji se vode politikom koju ima Srbija. Da li se ovdje na domaćem teritoriju vodi ta rasprava ili smo mi, tako reći, pijuni nekih drugih.
Kroz ova poglavlja o kojim sam govorila, postoji unutarnja i vanjska politika. Jako je bitna suradnja sa susjedima. Mi smo kroz zakon definirali koji su naši ciljevi. Na nama je da omogućimo ili koristimo alate kako doći do tih ciljeva. Ne može samo jedan entitet, recimo Federacija, biti članica NATO-a ili Republika Srpska biti članica neke druge asocijacije. Znači, cijela država Bosna i Hercegovina mora biti spremna preuzeti odgovornosti i voditi procese kako bi se sutra opredijelili za euroatlantske ili europske integracije. Smatram da sve ono što trebamo provesti, kada govorimo o pristupanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, je na neki način sadržano u našim ANP-ovima, kada govorimo o pristupanju NATO-u.
Stali smo u mjestu kada je riječ o usvajanju prvog Godišnjeg nacionalnog programa. Međutim, htio bih da pojasnimo bh. javnosti da usvajanje prvog ANP-a nije ulazna karta i da odmah dobivamo članstvo. To je samo jedan od koraka, a bit će ih još mnogo, da bismo bili primljeni u NATO. Mnogo se špekulira u javnosti što je IPAP, što je ANP, pa evo prilike da pojasnimo.
Pa, IPAP je individualni partnerski plan. To je najviši oblik suradnje države sa NATO-m. Te oblasti suradnje su kroz ANP prepoznate, odnosno kroz MAP, odnosno ANP kao još intenzivniji vid suradnje. U nekoliko navrata sam govorila da nekoliko zemalja koje su u okruženju, a članice su NATO-a, i Republika Hrvatska i Crna Gore, pa i Sjeverna Makedonija, nisu imale samo jedan MAP, nego više MAP-ova. Znači, treba postići određeni stupanj. Mi smo ANP na Vijeće ministara uputili još u prosincu prošle godine i to je na nekoj stand-by poziciji.
Zahvaljujući kome?
Zahvaljujući nespremnosti dijela ministara koji dolaze iz Republike Srpske da daju tu potporu i koji su na početku mandata. Kada govorimo o mandatnom periodu ovog Vijeća ministara, postojala je spremnost svih sudionika u vlasti da se intenzivno radi na aktiviranju MAP-a za Bosnu i Hercegovinu, odnosno prvog Godišnjeg nacionalnog plana. Što se promijenilo u stavovima i mišljenjima tih ministara...
Jeste li ikada imali priliku pitati ih na sjednicama?
Jesam ih pitala.
Što ste dobili kao odgovor?
Pa, između ostalog, Dragan Mektić je rekao: Nisam ja baš siguran da bi trebali raditi reformu policije. Pazite, taj ANP je dokument Bosne i Hercegovine. Taj dokument nije dokument NATO-a. Taj dokument mi sami kreiramo. Treba kazati, nismo u ovoj godini spremni krenuti u reformu policije, policijskog sustava. Mi ćemo se dogovoriti. Nećemo ove godine. Vidjet ćemo kada bude vrijeme za reformu, kada govorimo o oblasti policije. Kada govorimo o oblasti resursa, jako je bitno i sami znate da NATO zemlje, posebno Sjedinjene Američke Države inzistiraju na 2% izdvajanja GDP-a kada govorimo o svakoj članici NATO-a. Proračun Ministarstva obrane je 0,96% GDP-a Bosne i Hercegovine. Znači, to je nedostatno. Moramo raditi na tome da se steknu uvjeti i da Fiskalno vijeće, kada govorimo o raspodjeli finansijskih sredstava sa jedinstvenog računa bude spremno podržati zahtjeve Ministarstva obrane BiH, odnosno dokumenata koje je Predsjedništvo već 2016. usvojilo, a tiču se plana modernizacije i opremanja Oružanih snaga BiH, jer Oružane snage BiH trenutno sa proračunom koji je predviđen, a na bazi Odluke o privremenom finansiranju, ne mogu u potpunosti ispoštovati sve ono što smo planirali ni za 2019. godinu.
Svaka minuta je važna, a vrijeme ističe. U jednoj rečenici: kada očekujete da Bosna i Hercegovina postane NATO članica?
Mislim da se svi trebamo maksimalno potruditi da vidimo šta su to benefiti članstva u NATO-u, a da ne pokušavamo, zbog toga što je netko više uradio na euroatlantskom ili europskom putu, da ga optužimo i tražimo razloge da ne podržimo njegove ideje.
Hvala Vam.
