Kultura i stanje društva

Dino Mustafić

emitirano 29.02.2020.

Aida Jokanović

novinarka

Dino Mustafić

reditelj

Aida Jokanović

Za serijal 'Time is up' ili 'Vrijeme ističe' razgovaramo sa rediteljem Dinom Mustafićem na temu različite nijanse kulture. Dino, hvala što ste se odazvali našem pozivu.

Dino Mustafić

Hvala Vama na pozivu.

Aida Jokanović

Prvo pitanje. Kultura je, čini se, ekonomski zavisna od politike. Kultura treba da radi i radi na povezivanju, a naša politika radi sve suprotno tome. Kako se onda baviti kulturom u Bosni i Hercegovini?

Dino Mustafić

Kulturom u Bosni i Hercegovini možete da se bavite na dva načina. Možete da upadnete u taj mainstream etničko-folklorne kulture, dodao bih i vjerske kulture, za koju se izdašno izdvajaju sredstva na više nivoa, jer se kod nas kultura finansira na nekoliko nivoa, s obzirom na dejtonski Ustav koji je takav da kultura nije bila predmet tog ustava. Tako mi ni nemamo državnu strategiju kulture. Bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja. I možete, s druge strane, biti u opoziciji ili ono što bismo mi u umjetničkoj sceni zvali nezavisna produkcija koja je dobrim dijelom bila, nakon rata i nakon opsade posebno, u jednom zamajcu zato što je bilo novaca, bilo je fondacija, bilo je prisustva stranih donatora. Međutim, polako je to sve iscurilo zato što neki od tih događaja nisu bili prepoznati u svojoj lokalnoj zajednici i naprosto su pušteni niz vodu. Dakle, kultura, prava, kritička kultura - a sad, nonsens je da je to takozvana visoka kultura - dakle nekomercijalna kultura - je ovdje subverzivna, zato što je kultura - sami ste rekli u svom pitanju - po svom karakteru integrirajuća. Ona okuplja. Posebno kada to posmatramo iz bh. perspektive. Ona je oduvijek bila, onako sufijski da kažem, jedinstvo različitosti. Dakle, ta kultura je ovdje dočekana neprijateljski i svi oni koji su u sukobu sa ovakvim državnim konceptom etničke demokratije iz koje se izvodi finansiranje etničkih događaja, neće se iznenaditi kada vide da jedan festival koji postoji 60 godina, kao što je to festival 'MESS', dobije manje nego guslarske večeri ili dani kosidbe. To nije nekompetencija ministara, mada su se često tu našli kao kadrovski višak jer su im stranačke centrale bile zahvalne zbog njihovog aktivizma, dakle uglavnom su to bili ljudi posebno na razinama entiteta i države koji nemaju mnogo veze sa kulturom, nego je to naprosto distribucija novca. U Federaciji na H i B komponentu, a na državnom nivou na B, H i S komponentu. Samo da kažem da ja nisam sagovornik koji samo laprda i koji to kritikuje već godinama, nego sam sve poduzeo, od otpora, do projekata, do suda. Mi smo tužili ministricu na jednom nivou, dakle federalnu ministricu Dujmović i izgubili smo tu presudu na sudu. To je bila jedinstvena tužba za diskriminaciju internacionalne kulture koju su vodili divni advokati Nedim Ademović i Senka Nožica. Dakle, sve sam Vam rekao. Nažalost, sve što dolazi iz Sarajeva tumači se kao bošnjačka adresa, a sve što dolazi iz Banja Luke i Mostara kao srpska ili hrvatska.

Aida Jokanović

Hajde da pričamo o kulturi sadašnjosti. Kultura sadašnjosti je, čini se, obojena reality show programima gdje nam je svakodnevnica okačiti post na instagramu i čini se da živimo u nekoj izmaglici, slobodno mogu reći, lažnog balkanskog glamura, a s druge strane smo suočeni sa stvarnošću koja uopšte nije niti tako glamurozna niti tako lijepa, sa siromaštvom, sa egzistencijalnim krizama. Koja od ove dvije stvarnosti prouzrokuje koju?

Dino Mustafić

Naravno, ako tretiramo kulturu u tom najširem pojmu, kultura kao način života, onda ćemo primijetiti da je tzv. komercijalna, zabavljačka i populistička kultura zauzela prime time, posebno u masovnim medijima. Međutim, mislim da postoji i ona kultura koja pokušava da izađe u javnost, koja je možda manje primjetna i koja je dobrim dijelom i marginalizirana, ali koja je itekako značajna. Ona se hvata ukoštac sa problemima svakodnevnice. Ja ne mislim da sva kultura mora po definiciji mora biti angažirana da bi bila zanimljiva, ali sam vaš akt da izađete sa nekim umjetničkim djelom pred gledaoce mora da podrazumijeva kome se obraćate, u kojem kontekstu i u kojoj korelaciji. Naravno da to ovu zabavljačku kulturu uopće ne zanima i ona i jeste namjerno producirana dobrim dijelom iz tog jednog neoliberalnog koncepta kulture u kojoj treba odvojiti ljude od njihove svakodnevnice. Meni se generalno utroba preokreće od tog termina kreativna industrija koji je sad ušao u upotrebu i vidim da se političari vole šicati time, pa tako naš gradonačelnik mrtav hladan izjavi, kao da se radi o narudžbi namještaja, kako treba snimiti film o opsadi Sarajeva. Onda na to nalegnu premijer Vlade Kantona, pa predsjednik Skupštine, sve sami stručnjaci i eksperti koji kada to kažu ne znaju šta, zapravo, promoviraju. Dakle, oni promoviraju kulturu za elitu. Ta elita nije mnogo zainteresirana da siđe sa crvenog tepiha i vidi šta je to u njihovom komšiluku, da prepozna nekog penzionera koji rovi po kontejnerima, da vidi neko dijete koje je završilo fakultet, a nema ovdje posla godinama, da pokuša da se uhvati ukoštac sa svim problemima. Znate, ja vjerujem u umjetnost i kulturu koja mora poput sonde da duboko uđe u unutrašnjost našeg bića i da nam to oslika i to iz različitih perspektiva. Da upali svjetlo u onim komorama za koje mislimo da su tamne i trajno izgubljene. Onda ta djela pamtimo. Ta djela onda postaju naše kulturno-historijsko naslijeđe, postaju naše identitarne tačke. U tom smislu, mislim da je ta kultura sadašnjosti, kako ste je nazvali, dobrim dijelom komercijalizirana, poduprijeta ovom novostvorenom elitom u našem društvu koja prije toga nikada nije bila gledalac nijednog događaja visoke kritičke kulture. Onda Vam je jasno šta se, zapravo, konzumira, šta se događa i kada bih to prenio u sferu arhitekture - za arhitekturu kažu da je okamenjena muzika, Gaudi je to rekao - onda bi to ovako izgledalo: mi više od pola stoljeća nismo napravili ciglu za kulturu, ali smo zato u međuvremenu od kulturnih objekata napravili šoping centre, kozmetičke salone i pivnice. To je politika u urbanističkom smislu ove vlasti, a tako je, nažalost, i u ovom duhovnom smislu.

Aida Jokanović

Politiku i dalje ne smijemo potcjenjivati, bez obzira što je kod nas - kad kažem kod nas, mislim na Bosnu i Hercegovinu, mislim na region, a možda čak i šire - više banalizovana. Vi ste jednom izjavili da bi politika demokratskog kompromisa i dijaloga dovela do dogovora koji bi ovu zemlju vratio sopstvenom smislu, kulturnom i historijskom biću, što bi ukinulo etničke partije koje nas drže u blokadi bez projekcije budućnosti. Kako se to radi?

Dino Mustafić

Kako doći do dijaloga? Mislim da bih dobio neku svjetsku nagradu kad bih uspio u Bosni naći recept kako doći do tog dijaloga. Ja mislim da se treba vratiti odgoju. Našem odgoju. Ono kako smo mi učeni, prije svega, da živimo skupa i zajedno. Tu nema neke velike mudrosti. Morate biti obzirni, morate biti civilizovani i, na neki način, zaista morate biti kulturni, a to znači uvažavati mišljenje koje je suprotno od vašega i ne stvarati od tih ljudi svoje političke protivnike koje mrzite na nivou krvnog delikta. Eto u tom smislu mislim da je Bosna i Hercegovina, prije svega, jako daleko od demokratije koja uvažava taj glas manjine, koja registruje taj glas manjine, koja mu poklanja pažnju i koja pokušava voditi korektivnu politiku. Mislim da je ova politika treniranje mišića. To bi se prevelo u neku vrstu partokratije. Uvijek se na nivou anegdote sjetim jednog sjajnog intendanta iz Hrvatske koji je otišao u mirovinu kada je došao pluralni sistem i koji je rekao: 'Prije sam znao kome se moram udvarati, koga moram šarmirati, bila je jedna adresa, a sada nemam glave za toliko adresa kojima vi morate objašnjavati i stvarati atmosferu da uopće sjednu za sto i razgovaraju'. To je jako teško i u jednom ideološkom spektru, a kamoli kada pokušavate na makroplanu pomiriti neke političke pozicije, uslovno rečeno, lijevo i desno, ako to više i postoji u Bosni i Hercegovini. Dakle, ja vjerujem da je ideja bh. društva u koegzistenciji, a to znači u dijalogu koji je intenzivan, koji je interaktivan, koji podrazumijeva da slušate drugog. Jasno Vam je koliko ovo sve što sam rekao iz bh. perspektive izgleda utopistički. Ja često i dobijem tu etiketu, to je utopizam ili to su bivša prošla vremena. Odgovor na to je da bez utopizma nema humanizma. Cijela evropska civilizacija počiva na humanizmu, na suosjećanju za drugoga, na učenju empatije. Bez Blocha i Fromma teško je zamisliti i evropsku civilizaciju. Mi iz ove perspektive možda i jesmo živjeli bh. utopiju, ali mislim da se ona da reafirmisati, rehabilitirati, naposljetku i rekonstruisati, ako stvari počnemo da gledamo iz jedne druge perspektive, a to je da izađemo iz ovih okova etničke demokratije, jer ova zemlja nikada nije mogla opstati na tim premisama.

Aida Jokanović

Kako onda da izađemo iz tih, tako da kažemo, pervertiranih vrijednosti? Da li nam tu može pomoći kultura lične kreacije?

Dino Mustafić

Sigurno. Zato što takvih primjera imamo mnogo. Ali, Vi dobro znate koliko nam je trebalo da priznamo herojstvo Srđana Aleksića. Da ga institucionaliziramo. Takvih primjera ima jako mnogo. Neki vrijedni novinari otkriju takve priče, ne samo iz ovog rata, nego iz Drugog svjetskog rata, a za koje ni ja, naprimjer, nisam znao, nisam čuo, a držim za sebe da sam poprilično informisan čovjek zato što me to i zanima. To očigledno govori - kada kažete lični odnos, lična kreacija, ne samo u smislu moje vokacije umjetničkog akta - koliko jedna odgovorna umjetnost može da mijenja stvarnost. Mi to jako dobro znamo. Mi smo sada svjedoci jednog pravog literarnog buma kojeg je napravila, uslovno rečeno, naša emigrantska književnost, od Saše Stanišića, do Alena Meškovića, Saše Hemona i Semezdina Mehmedinovića, koji su na nematernjem jeziku napisali djela koja su zaintrigirala svjetsku književnu scenu. Svjedočili smo pravoj renesansi bh. filma - u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope. Te priče koje su zaintrigirale svjetske festivale, koje su nama donijele nagrade, su bile priče o običnim malim ljudima gdje se pokazalo da, nažalost, ovdje historijska nepogoda nije oluja koja dođe jer su se nadvili ti tamni oblaci. Ona je ovdje dolazi kao sistem, kao promišljeni zločin. Kao promišljeno zlo. I zato mislim da se ne smije amnestirati ne samo ovo o čemu ste govorili, individualni i kolektivni akt, to znači kako živite svoj život, ne samo kao umjetnik, nego kako ga živite kao građanin, koliko ste u tom smisli civilni aktivista, koliko držite do ljudskih prava, koliko ste spremni da štitite ljudska prava svojih komšija koji su postali manjina na sopstvenoj, matičnoj adresi.

Aida Jokanović

Da li ih pozdravite kada ih vidite ujutro i da li im kažete dobar dan.

Dino Mustafić

Svi ovi gradovi su se drastično promijenili. Uvijek krenete, zapravo, od sebe. Mislim da je to početak ovoga o čemu govorite, nekog preporoda. Da možete pogledati prvo svoju djecu u oči i reći svojoj djeci za šta ste se zalagali devedesetih, za šta se zalažete u 2000. i za šta sad u prvoj, evo već drugoj dekadi 21. stoljeća, koje su to vrijednosti koje branite, koje su to vrijednosti za koje ste spremni da izađete iz anonimnosti ili ugodne zone komfora i konfrontirate se sa većinom. Očigledno je da su nam takvi pojedinci potrebni, koji su pojedinci građanske hrabrosti, intelektualne konzistentnosti, oni koji su spremni da kažu stvari koje danas nisu nimalo milozvučne. Ovo kako je ovaj sistem napravljen, on je eutanazirao posebno mlade ljude, naučio ih oportunizmu, konformizmu zato što su stranke postale korporativna preduzeća u kojima, ako niste podatni, ako niste poslušni, ako ste iole nezavisni, vi ste, zapravo, u jednom teškom problemu.

Aida Jokanović

I za kraj, gospodine Mustafiću, Vaša prognoza: da li će Bosna i Hercegovina ući u Evropsku uniju i postati članica NATO-a i ako se to desi, šta to znači za sve ove nijanse kulture o kojima smo pričali?

Dino Mustafić

Užasno je to sad moderno i vidim da euroskepticizam strašno raste, pogotovo poslije Macronovih uvjeta. Mnogi predviđaju raspad Evropske unije. Svjedočimo jednoj krizi Evropske unije. Međutim, ja zaista ne znam šta je alternativa. Ja mislim da Bosna kulturološki, civilizacijski, politički, identitarno pripada evropskim državama, evropskoj porodici i treba sve činiti da se ti naši putevi evropskih integracija ne dovode u pitanje. Oni koji nam već danas nude neke alternative tipa azijske integracije, okretanje Kini, Rusiji, Turskoj, su oni koji vole prvo autoritativni oblik vladavine, koji nam kažu da će i dalje trajati neoliberalni kapitalizam i bogatit će se oni koji svakako već sve imaju i dalje ćemo biti u problemu sa ljudskim pravima. Takva država je pakao. Ja mislim da je Evropa za nas put ka zemljama u kojima postoje civilizacijske vrednote, a to su vladavina zakona i red.

Aida Jokanović

Mnogo Vam hvala.

Dino Mustafić

Hvala Vama.