novinar, diplomata, publicista
profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu
Zdravko Grebo je sagovornik danas. Dovoljno je da kažem da je nakon pravnog fakulteta, koji je u Sarajevu u rekordnom roku završio, doktorirao u Beogradu i da su se tada prvi i koliko ja znam jedinstven put u okviru Beogradskog univerziteta papiri fakulteta prilagođavali da bi se magistarski rad priznao kao doktorska disertacija. Dakle, Zdravko je tada bio čudo te vrste. Bio je nakon toga jedan od najistaknutijih predstavnika bh. raje u svjetskoj 68. godini. Postao je veoma blizak sa onima koji su u to vrijeme bili lideri jednog velikog svjetskog pokreta kakav se danas očigledno više ne može zamisliti. I da taj dio biografije, koji može da se priča danima, skratim: dobio je za dio toga što je uradio nagradu Evropskog kluba za mir i protiv rasizma i ksenofobije 1994. godine, dobio je 1994. godine Ruzveltovu medalju koju je malo ko sa ovih prostora dobio. Dobio je nešto što je još manje njih dobilo, a to je Francusku legiju časti 2003. godine. Ima naravno više objavljenih knjiga, bavio se na fakultetu posebno teorijom države i prava. Ono što je naša tema i zbog čega smo pozvali Zdravka je vezano prije svega za njegov aktivitet u jednoj epohi u kojoj se svjetska mlada generacija na drugačiji način borila za svoja prava i iskazivala jedan entuzijazam koji danas očigledno takav kakav je ili ne postoji ili je zarobljen ili je okrenut u nekom sasvim drugom pravcu. Imaš li utisak da su se generacije promijenile u odnosu na 68. godinu ili je sila nadvladala opšti razum i entuzijazam?
Sjećanja na te godine koje ti spominješ - pričat ćemo o tome ukoliko bude vremena - su mogla završiti na dva načina. Ljudi koje ja znam, koje sam poznavao lično, uključujući kasnije i Vaclava Havela i druge, imali su sudbinu Rudija Dučkea i Danijela Kon Bendita. Rudi Dučke je ubijen, što ja očigledno nisam. Danijel Kon Bendit (Crveni Dani) je postao evropski parlamentarac - ni to nisam. To sam što jesam. Dakle, jesam bio dio 68. godine. Tad sam bio student druge godine Pravnog fakulteta u Sarajevu. Imao sam 21 godinu. Da bih odgovorio na tvoje pitanje, moram praviti ove digresije i preduge uvode i trebao bih potrošiti mnogo vremena da bi to uopšte imalo nekog smisla i krenuti nekim meandrima, jer je svjetska situacija, evropska situacija, pa i jugoslovenska situacija varirala od mjesta do mjesta, od univerziteta do univerziteta. Nije isto bilo u Beogradu, nije isto bilo u Zagrebu i naravno nije isto bilo u Sarajevu. U Skoplju i Ljubljani teško da je ičega i bilo. To jeste bio značajan događaj svjetskih razmjera. Postoje ozbiljne knjige koje su o tome napisane, koga to ikada bude interesovalo, kao npr. knjiga Mirka Arsića, knjiga Nebojše Popova koja se bavi Beogradskim univerzitetom i najbolja knjiga koja je o tome napisana jeste knjiga Hrvoja Klasića. Tu imate sve ovo što ja preskačem, a nije baš najbolje jer ljudi neće shvatiti. Tu možete dobiti historijski, sociološki, politički, kulturološki i naravno ideološki kontekst. U jednoj rečenici kazano, 68. godina je uz sve varijacije bila lijevi pokret. Ja sam negdje upotrijebio sintagmu koja nije baš dobro odjeknula sada u javnosti: Lijevo od ljevljeg. Savez komunista je bio lijeva partija prema samorazumijevanju ili definiciji i to što se desilo 68. godine bilo je ‘ljevlje od lijevog’. Kritika ljevice, mada je vladajuća, koja je izdala te ideale ili nešto što je Jasna Šamić u jednom svom tekstu napisala povodom 40. godišnjice, naravno ironijski i pomalo kritički, praveći serijal o 68. godini ‘Quo vadis 68 Paris Sarajevo’. Ona je nas tada nazvala socijalističkim, odnosno crvenim mudžahedinima. Dakle, iz današnje perspektive fundamentalistima, što ne mora imati smo negativan kontekst, već povratak izvornim vrijednostima i kritika tog sistema. Zašto je to značajno? Uz sve reflekse koji su nezaobilazni u Poljskoj, u Berlinu, pa Parizu itd., pokret je bio autentičan. Bio je i jugoslovenski. Pobjegoh ja od tvog pitanja šta se promijenilo u generacijskom odnosu prema svijetu, prema javnosti, prema javnim debatama. Promijenilo se mnogo.
Kada kažeš da se promijenilo mnogo, hajde da to usmjerimo na ono što je kontekstualizacija i zašto je to bitno za nas danas. Postavimo onda ovo pitanje: zašto je onda moglo ono što danas ne može? Ili obrnuto: Zašto danas ne može ono što je moglo onda?
Shvatam pitanje, ali bih htio još samo dvije rečenice da kažem, upravo zbog kontekstualizacije. Taj pokret - na tome insistiram - bio je lijevi pokret, mada je bio na tragu modernih ideja. Kulturološke promjene koje su se tada desile su mnogo značajnije od političkih i ekonomskih. Ali i pored svega toga, ja bih želio da izbjegnem bilo kakvu mitologizaciju. U Sarajevu je bilo 50.000 ljudi na ulicama. Nije ih bilo toliko ni u Zagrebu ni u Beogradu.
Zajedno smo dobili batine iza trafike na raskrsnici između Titove i Ulice Đure Đakovića.
Ja sam se penjao po tramvajima. Bio sam proglašeni lider, ali ni dan danas ne osjećam nikakvo herojstvo, mada u to vrijeme to nije bila naivna stvar. Nisam bio sasvim svjestan toga. Tadašnja ‘Titina’ policija je bila vrlo profesionalna i vrlo dobro i efikasno je tukla i tom silom je i razbila tu cijelu stvar. I još da kažem da je taj pokret, odnosno prvi ozbiljan bunt, bio prvi ozbiljan napad na vladajuću partiju, a nije bio usmjeren protiv socijalizma. To nije bio pokret za višepartijski sistem, za liberalnu demokratiju i ljudska prava. Apsolutno ne. Znam da je bilo popularno reći da smo mi bili prvoborci itd. Konačno da odgovorim na pitanje zašto je to bilo moguće tada, a nije moguće sada. Kao što sam rekao, a i ti si poprilično dobro opisao, kontekst je apsolutno drugačiji. Za pola vijeka se sve promijenilo u svijetu. Promijenio se odnos naroda - populusa prema javnom angažmanu i naravno odnos mlade generacije. Tada je to bilo moguće jer je to bio i generacijski bunt. To je bio bunt - ponovo o sebi govorim, a vjerovatno i o tebi - ne sa motivom tiranocida ili frojdovski oceubistva, ali jeste bio pobuna, između ostalog, protiv naših očeva. Ili kao što je Sonja Liht rekla: Svaka generacija zaslužuje svoju revoluciju. Tada je to bilo moguće, ne samo u Jugoslaviji i ne samo u Sarajevu nego i u svijetu, jer je to bio opšti trend: pobune u Kaliforniji protiv rata u Vijetnamu, protiv zabrana pozorišnih predstava Mickijevića u Poljskoj. To je bio jedan opšti trend. U Jugoslaviji, a to znam kao direktni sudionik, su se ljudi pobunili protiv socijalnih nejednakosti, tj. protiv klasnih razlika.
Danas ih imamo deset puta više nego što smo ih tada imali, a nemamo pubune.
O tome se i radi. Pedeset godina je mnogo. Od pada Berlinskog zida je prošlo koliko jeste. Jer smo mi - ja nisam, ali narod jeste, neki ovdje isto tako nisu. ali nažalost živimo u takvom ambijentu - zaiskali liberalni kapitalizam. Prvenstveno mislim na ekonomski. I ako si to zaiskao, izvoli trpjeti. Drugi razlog - senzibilitet današnje omladine, ako uopšte imam pravo da govorim u njihovo ime…
Imaš, profesor si, četrdeset godina si s njima u kontaktu.
Govorim generacijski. Mate Maras, najznačajniji prevodilac Šekspira kod nas, je u jednoj emisiji na Zagrebačkoj televiziji rekao da postoje historijske sekvence, govoreći o generaciji. Vozovi odlaze i naš voz je otišao. Neki novi voz koji voze ovi novi ljudi je došao. Ja teško, slažem se s Matom, mogu to da razumijem. I nemam ni pravo da razumijem. Generalno, odnos mladih ljudi prema svijetu je drugačiji. Djelimično kao konsekvenca tog napuhanog i lažnog liberalizma, plus globalizacija, jeste atomizacija društva, jedan loše shvaćen individualizam, što podrazumijeva krvavu borbu na tržištu svega i svačega, uključujući i ideologiju. Ti mladi ljudi, pretpostavljam, jednostavno tako misle. Svugdje u svijetu, ne samo kod nas gdje je region - ne gadi mi se reći - Balkana, bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, primjer za sve najgore što se moglo desiti u svijetu, ne isključujući i rat, ratne zločine i pljačkašku tranziciju. Sljedeći bitan faktor, na tome valja poraditi, otkad je svijeta i vijeka a sada pogotovo, u Bosni i Hercegovini pogotovo, jedna od osnovnih poluga vladanja, osim klasne opresije i eksploatacije, jeste strah. Ljudi koji su sada na vlasti vladaju pomoću straha. Straha jednih od drugih, etničke razlike, religijske razlike, a nikako socijalne razlike.
To znači da smo zaslužili to što imamo, odnosno nova mlada generacija je zaslužila to što ima.
Meni je to teško izgovoriti, ali da. Narod ima takvu vlast kakvu zaslužuje. Nema bunta ni omladine ni ljevice, koja je u dobranom propadanju svugdje u svijetu. Ljudi jednostavno neće, teško ih je motivisati. Dvije su bitne stvari koju bih ja kao ‘starac Fočo od hiljadu ljeta’ mogao poručiti tim ljudima. Bitna je stvar da glasaju. Zadnjih godina sam ja dobivao vrlo frivolan odgovor da je cool ne glasati. Ovo što sam rekao nije moj stav nego odgovor studenata koje smatram, uvreda je, debilnim. Moja poruka, a o tome nismo ni pričali, jeste da naravno treba glasati, to je jedini način. Volio bih ja i revoluciju, ali ne ide. Ljudi, glasajte onako kako živite. Ako si siromašan, onda si siromašan i kao Srbin i kao Hrvat i kao Bošnjak. Ako si bogat, onda si tajkun - to je jedna vrsta horizontalnog povezivanja, jer se tajkuni i lopovi povezuju svakako. Razmišljajte da glasate onako kako živite. Živite bijedno i pokušajte da to promijenite.
