historičar, publicista
glavna i odgovorna urednica Oslobođenja
Vildana Selimbegović je trenutno glavna urednica ‘Oslobođenja’ i naravno jedan od sinonima novinarstva u Bosni i Hercegovini, a bojim se po mojoj procjeni, jedna od posljednjih pripadnica generacije koja će stići doživjeti mirovinu u novinarstvu, s obzirom na egzistencijalne uslove i opće stanje novinarstva, ne samo kod nas, nego i u svijetu, ali posebno kod nas. Nema smisla da započnemo razgovor, a da se ne dotaknemo prvo 75. godišnjice novina čiji je glavni urednik. To je jedna od rijetkih novinarskih institucija, ako ne jedina u Bosni i Hercegovini, koja je preživjela toliko godina, jedina koja ima antifašistički utemeljiteljski identitet i na neki način jedina koja do tog naslijeđa socijalističke Bosne i Hercegovine ipak drži. Kako ste doživjeli činjenicu da ste preživjeli 75 godina i kako vidite ‘Oslobođenje’ u budućnosti?
Neko večer, kad se sve dešavalo u seriji obilježavanja tih 75 godina, ja sam svoje obraćanje završila podsjećanjem na prvu ideju na prvom broju ‘Oslobođenja’, misleći da je danas potrebnija i aktuelnija no ikada, a govorimo o onome ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’. ‘Oslobođenje’ je uspjelo da preživi tih 75 godina i vjerovatno bi moje kolege više mogle govoriti o onome što je bilo prije. Ali ovih posljednjih, postdejtonskih godina mislim da je bilo vrlo, vrlo teško, s obzirom na to da je ‘Oslobođenje’ tek 2006. zapravo vraćeno Bosni i Hercegovini i njenim ljudima i da smo na taj način nakon toga uspjeli vlastitim redakcijskim snagama i podrškom izdavača, kada su izmjereni ti ogromni akumulirani dugovi koji su bili napravljeni u tom periodu, da ne kažem da smo plaćali telefonske račune iz ratnog perioda, da se borimo za opstanak novine koja i danas na naše veliko zadovoljstvo postoji. Ja mnogo više vjerujem da će ‘Oslobođenje’ preživjeti nego da ću ja dočekati penziju.
Prije nego krenemo na medijsko stanje u Bosni i Hercegovini - u sadržajnom smislu - vratio bih se još malo na to - ne upoređujem uopće uređivačke politike, nemojte me krivo shvatiti - da li svi ti listovi na Balkanu ili bivšoj Jugoslaviji koju imaju višedesetljetnu tradiciju, od Beogradske ‘Politike’, splitske ‘Slobodne Dalmacije’, do ‘Oslobođenja’, kad govorimo o dnevnim novinama, ne samo da nisu više najutjecajniji medij nego su daleko manje čitani, prodavani i utjecajni, nego što su neki novonastali koji puno više sliče tabloidima i na loš način komuniciraju sa duhom današnjeg vremena? Kako to tumačite?
Pa, i u svijetu su tabloidi daleko tiražniji od objektivnih, analitičkih, dobrih, ako hoćete i odličnih novina. To je tako u Velikoj Britaniji i u SAD-u, zašto bi u Bosni i Hercegovini bilo drugačije s obzirom na to da mi uz to imamo i tri tržišta, podijeljenu zemlju. Ono što ja mislim da je važno za ‘Oslobođenje’ jeste ta naša tvrdoglavost. Mi smo i dalje novina koja se prodaje na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Priznaju nam da za sugovornike imamo i jedne i druge i treće, a sa zadovoljstvom naglašavam i one četvrte, građane, ostale, jer mi smo svi onda podvedeni pod tu imenicu, ali mislim da nije više problem u priči o uređivačkim politikama. Cijeli svijet je otišao u populizam. Svi rezultati izbora posljednjih godina, ne samo kod nas, govore o desnim zaokretima, govore o tom podilaženju publici kojoj se to jako sviđa. Mislim da i dalje treba da postoje novine koje neće podilaziti publici i koje će se baviti svojim poslom i ja se opet nadam da će doći vrijeme kada će to ponovo biti na cijeni.
Ali, nije li to zanimljivo da se podilazi publici u nekim masovnim medijima, a rezultat tog podilaženja je dalji pad naklada i čitanja tih medija. Zašto se niko ne zapita: na koji način mi to podilazimo kad gubimo publiku? Hajmo probati možda sve suprotno.
Evo mi probavamo sve suprotno. Opstali smo, živi smo. ‘Oslobođenje’ je jedina novina koja se sustavno bavi kulturom u Bosni i Hercegovini. Mi zaista insistiramo na našem KUN-u. Mi se bavimo obrazovanjem. Mi insistiramo na temama koje se tiču upisa u škole, odnosa prema djeci, promjene učiteljica, odnosa prema našim diplomama odnosno prema agencijama koje bi trebale da certificiraju diplome naših studenata, problemima na univerzitetima, problemima koje imamo u zdravstvu. Dobar dio dokumentarnog programa je uvijek pripadao javnim servisima. Kod nas se čak i to očekuje od privatnih medija ili od ‘Oslobođenja’.
Rekli ste da se ‘Oslobođenje’ kao jedan od rijetkih medija prodaje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, ali ste konstatirali i činjenicu da imamo de facto tri paralelna društva i možda donekle i to četvrto koje je možda najslabije izraženo, ali ipak egzistira na neki način. Prije par godina radio sam na nekom projektu analize televizijskih dnevnika u Bosni i Hercegovini i moram priznati da sam ostao duboko indigniran, iscrpljen, bez želje da se ikada tim bavim i da uopće pratim medije u Bosni i Hercegovini, vrlo brzo, nakon dva tri mjeseca. Temeljni razlog je - to je možda bio glavni motiv današnjeg razgovora nas dvoje - što tu kao da je vrijeme stalo. Mi 23 godine pričamo o istim stvarima, ratnom naslijeđu, ratnim odgovornostima. Naravno da o tome treba pričati, ali što se tiče suočavanja s prošlošću tu se ništa nije desilo. Vijesti, iako sam ih prestao gledati, od prije pet godina i danas su de facto iste i to izrazito zamara, posebno nekoga ko se izmaknuo nedaleko od mjesta u kojem je odrastao - ja živim u Splitu, i dalje u istom jeziku i to me bazično zanima, ali svejedno je zamorno. Ima li šanse da se izađe, barem u medijskom i kulturnom smislu ako ne u političkom, iz tog kruga vječnog prožvakavanja istih tema?
Nema. Ne mogu mediji biti puno bolji od društva u kojem živimo. Dok se ne postigne efekat drugačijih odnosa političkih snaga, dok ne dođemo do takvih vlasti u cijeloj zemlji koje će biti spremne da historiju ostave historičarima, ako ne mogu da se dogovore baš ni oko čega, mi zaista nemamo šansi. Svake dvije godine imamo izbore i svake dvije godine se sa lokalnih teritorija izvlače potrebni historijski podaci da bi bili zloupotrebljeni. To je naša surova istina i nju svakodnevno živimo. Mi imamo žestoke rasprave, a to je posebno pojačano u vrijeme izbora, ne samo o ratu, nego o ratu koji bi mogao izazvati sljedeći rat. Ove sezone to je promjena granica. Uz svu priču o naslijeđu, uz svu svađu o onome šta je ko kome učinio i šta će tek da učini, mi smo došli do priče o promjenama granica. Ne direktno u Bosni i Hercegovini, ali indirektno u Bosni i Hercegovini onoga časa kada je gospodin Dodik otvorio temu, rekavši da će, ukoliko dođe do promjene granica između Srbije i Kosova, tražiti stolicu u UN-u.
Ali, nije li to uzročno-posljedično povezano ako imamo situaciju u kojoj opća vladajuća politika, nacionalistička manje-više - naravo, ne želim iskoračiti iz tog diskursa - upravlja javnim institucijama, od sveučilišta do srednjoškolskih obrazovnih institucija itd.? Koja je to institucija u zemlji, osim medija, koja će moći utjecati na stanje svijesti? Evidentno ljudi biraju manje-više iste politike, te iste politike biraju u svim javnim institucijama. Na koji način će se i hoće li ikako, ako mediji ne mogu i ako su samo odraz društva, moći uopće išta mijenjati?
Može. Imamo savršeno rješenje za tu situaciju, ali nam treba pravosuđe koje će početi da radi. U ovoj zemlji, zapravo - nedavno sam pisala o tome - 863 slučaja optužnica za ratne zločine stoje u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Ti slučajevi će ovih dana sigurno postati aktuelni ili će postati aktuelni neposredno poslije izbora kada se budu trebale sklapati koalicije. Kod nas je i pravosuđe metoda ucjene i reketa između partija, tužitelja, između pravosudnih dužnosnika i ostalih. Onog časa kada dobijemo mogućnost da naše pravosuđe počne da radi, imamo šanse da krenemo naprijed. Između ostalog i sa onom pričom o pravnoj državi, pa makar od narednog ponedjeljka.
U ranijim emisijama su drugi sagovrnici razgovarali o apatičnosti ili nezainteresiranosti mlađih generacija da uopće izađu na izbore, da se politički aktiviraju, možda i zbog nedostatka interesa za to područje života koje presudno određuje način življenja. Tim generacijama je, a ja sam nešto stariji od njih i vjerujem iskreno u to, tih priča o ratu, o naslijeđu, o funkcioniranju pravosuđa dosta. Njima je sve to vrlo apstraktno i iscrpilo ih je i oni su se jednostavno isključili iz medija i iz bilo kakvog sudjelovanja unutar društvenog života zemlje. Da li je moguće, a to je neka utopija u koju ja vjerujem, graditi neko paralelno društvo, neovisno od javnih institucija, nego naprosto prestati pričati o tome? Paralelno društvo jazz festivala, paralelno društvo otvorenih univerziteta kao prvi startup koji se otvorio u Sarajevu. Da li je možda izlaz u tome i koliko bi masovni mediji mogli pripomoći tom procesu?
Ja sam maločas rekla da smo mi jedini fokusirani na kulturu. Nedavno je završen Omladinski Film Festival za koji sam ja uvjerena da će iz godine u godinu postajati sve ozbiljnija konkurencija Sarajevo Film Festivalu. Ta naša djeca koja iz inata odluče da ostanu ovdje, dok se ne predomisle, kad su ovdje oni su u stanju raditi dobre stvari. Ne znam koliko je alternativa moguća, s obzirom na to da sam ja nedavno doživjela da me je kolega kojeg sam pozvala na razgovor nakon intervjua za posao, kad sam mu rekla da je dobio posao, pitao: Je li ovo skrivena kamera? Mi živimo u društvu u kojem nema povjerenja ni u jedan sistem vrijednosti koji postoji. To se mora početi mijenjati, inače nemamo šansi.
