akademska glumica
direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, teatrolog
Strajo Krsmanović. Direktor Umjetničke galerije BiH. Teatrolog sa izvjesnim političkim iskustvom. Možete li nam za početak reći šta je kultura i kome ona uopšte treba?
Dugo smo živjeli definiciju kulture kao društvene nadgradnje što je konotiralo pomisao da je to djelatnost drugog reda. Naprotiv, kultura je sama bit života, rekao bih. Kultura je nešto što nas orijentiše u onoj Fromovoj dihotomiji ‘imati ili biti’. Kultura nas vodi prema mišljenju, inteligenciji i osjećanjima i sve to usmjerava čovjeka od onoga što danas, nažalost, u ovim vremenima jako dominira, a to je potreba za posjedovanjem. Potreba za posjedovanjem je sekundarna potreba u odnosu na potrebu za življenjem. Kultura je ta koja nas orijentiše i usmjerava u tom pravcu. Zato nam treba.
Možete li povući paralelu kakvo je stanje bilo u kulturi osamdesetih, devedesetih godina, a kakvo poslije, tj. danas. Što smo tada imali i šta smo sve izgubili?
Mislim da neću pretjerati ako kažem da smo živjeli belle epoquekada je kultura u pitanju. Daleko bi nas odvelo nabrajanje samo imena književnika ranga Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića i drugih koji su tada djelovali u Sarajevu. Daleko bi nas odvelo nabrajanje grafičara koji su činili sarajevsku grafičku školu, nadaleko poznatu i čuvenu. O muzičkoj sceni i da ne govorimo. Likovna scena, savremena scena, pozorišna scena. Tada je Narodno pozorište produciralo predstavu ‘Carmina Burana’ i sva pozorišta u bivšoj Jugoslaviji ne bi mogla iznijeti tu produkciju. Ne pretjerujem kada to kažem. Kad o tome govorim kao o belle epoque, naravno ne govorim o političkom sistemu. To je neka druga tema i neka druga priča. Govorim samo o činjenici da smo imali kulturu podržanu i stimulisanu od države. Imali smo televiziju koja je bila baza ne samo informativnoj, već i igranoj, obrazovnoj i dječijoj produkciji. Sve to je bila baza iz koje se razvijala kinematografija koja je danas možda najvrednije što posjedujemo u oblasti kulture. To je prosto bilo neko drugo vrijeme. Mi ga pamtimo, ali to ne znači da iz njega ne treba da vučemo ono što je bilo dobro.
Da li možemo reći šta smo to danas dobili? Da li imamo išta čime se možemo pohvaliti?
Imamo, kako da ne. Dobili smo neke druge oblike institucija, npr. instituciju koja se zove Sarajevo Film Festival. Dobili smo kinematografiju u kojoj mladi ljudi nerijetko snimaju svoje ideje za tuđe pare. To nikada nismo imali. Dobili smo sve te autore koji su ovjenčani svim tim silnim svjetskim nagradama. Dobili smo i u oblasti savremene umjetnosti dosta dobre autore. Ali, sve ono što danas imamo, imamo kao plod individualnih napora - ako hoćete i suprotstavljenih društvenim okolnostima - nego što je to plod društvenog sistema i to je ono što zabrinjava.
Šta smo u posljednjih dvadeset godina, tj. poslije rata, dobro uradili kad je kultura u pitanju? Mislim na građane. Vi, također, možete reći šta je sistem dobro napravio.
Kultura je nasušna potreba i ne može je, srećom, ne biti. Ona mijenja svoje oblike. Danas su individualni oblici, individualni istupi umjetnika ono što je vrednije. Naveo sam nekoliko festivala kao što su Sarajevo Film Festival, Jazz Festival, Doku Fest i neki drugi. Budi se rock scena. Budi se dosta toga. Nije to tako crno kako bi možda na prvi pogled moglo sve izgledati. Ali, naš problem je što su institucije kulture ubijene. Ubijene su i ubijane, rekao bih, ideološki. S jedne strane gase se Zemaljski muzej BiH, Umjetnička galerija BiH itd. S druge strane osniva se Muzej Alije Izetbegovića, Muzej ratnog djetinjstva itd. Mijenjaju se stvari. U kom smislu - to možete sami zaključiti.
Nedavno smo pričali pa smo došli do zaključka da je upitno da li je zadnjih dvadeset godina izgrađena ijedna institucija kulture?
Na način kakve smo ranije imali - ne, ali one se transformišu na neki način. One postoje i perspektiva ipak postoji.
Kako mi čuvamo naslijeđe i historiju?
Možda bi najbolje bilo otići na Vraca, pa vidjeti u kakvom je stanju spomenik sarajevskim antifašistima. Onim ljudima svih vjera i nacija, kako se to običavalo reći, koji su Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju stavili na mapu antifašizma, stavili je u red civilizovanog svijeta naspram onog drugog. Ko nije bio neka ode i neka vidi u kakvom je stanju taj spomenik, pa će znati dosta o tome kako vodimo računa o svom naslijeđu.
Ja sam vidjela kakav je spomenik u Mostaru.
Mostarski također.
Umjetnička galerija BiH opstaje - zahvaljujući čemu? Da li su alternativni modeli u pitanju?
Javnost zna da je Umjetnička galerija BiH bila zatvorena za posjetioce. Uposlenici tačno godinu dana nisu primali ni plate ni doprinose. Nisu djecu mogli odvesti ljekaru jer nisu mogli ovjeriti knjižicu. Ja sam došao tamo i naravno da nisam imao nikakav čarobni štapić. Nisam ni sam znao odakle krenuti. Onda sam izgovorio jednu rečenicu za koju mislim da je djelovala. Okupio sam uposlenike i rekao: Ovo je naša kuća i nosimo njenu sudbinu kakva jeste. Nevjerovatno je koliko su mi ljudi vjerovali, koliko mi dan danas vjeruju. I danas kada uđem u tu zgradu, od portira i čistačice do kustosa, svi imaju bar po jednu novu ideju taj dan šta bi moglo da se uradi. To je ono što je, siguran sam, spasilo Umjetničku galeriju BiH. Ona za sada opstaje. Ne duguje nikome ni feninga. Nema riješen status i veliko je pitanje kakvu ima perspektivu. Ali stoji na entuzijazmu njenih uposlenika i mislim da je to ključ onoga kako kultura, pa ako hoćete i ovo društvo uopšte, opstaje.
Znači, vrlo nam je bitno da nas entuzijazam dugo drži?
Nema nam druge. Moramo biti bolji ljudi. Moramo vjerovati jedni drugima. Moramo graditi budućnost. Ne možemo biti opsjednuti opskurnim političkim vlastodržačkim potrebama i porukama. Ne možemo biti opsjednuti potrebom za materijalnim dobrima u tolikoj mjeri. Moramo mijenjati sebe da bismo mijenjali ovu našu kuću. A ova kuća je naša kuća i nema nam druge.
Nekako smo već došli do odgovora na pitanje. Pošto sistem ništa ne rješava, šta mi kao građani možemo učiniti?
S jedne strane građani na to daju odgovor. Oni, a naročito mladi, kažu da se ova država i ova kultura najbolje grade ako živite u Njemačkoj, Francuskoj ili negdje drugo. To je, nažalost, istina. Takvo je stanje. Međutim, mi ne možemo na tome opstati. Ja sam uvjeren da će se stvari ovdje mijenjati kada građani na nekim izborima prepoznaju neku ličnost ili neku političku snagu koja će im reći: ‘Ova Bosna i Hercegovina je naša kuća. Uredimo je prema našim potrebama.’ Hvala svima koji nas podržavaju i pomažu, odakle god da dolaze, ali mi moramo da uredimo Bosnu i Hercegovinu kao našu kuću. Da bismo to uradili, mi moramo promijeniti moralnu paradigmu društva. Moramo se sami mijenjati. Ne možemo robovati svim tim silnim materijalnim bogatstvima. Ona su prolazna. Ličnost je ta koja opstaje. Život je taj koji opstaje. Mora neko reći da je to naša kuća. Moramo je urediti kao našu kuću, a iz te činjenice ćemo ići prije svega prema gradnji institucija. Nema društva bez institucija: od kulturnih do državnih. Danas su sve ili narušene ili poremećene, svjesno i namjerno najčešće i to nas vodi u degradaciju i dekadenciju. To nas vodi u silne podjele koje ti koji upravljaju nama žele. Na kraju, šta će ovdje ostati? Ostat će zgarište. Mi moramo vjerovati da je ovo naša kuća, mi moramo ovu našu kuću uređivati onako kako pristoji svakom dobrom domaćinu. Takvo političko rukovodstvo ovoj zemlji treba. Takvo političko rukovodstvo treba prepoznavati na svim narednim izborima, mada ja nisam čovjek koji vjeruje u promjene putem izbora u ovakvom političkom i pravnom sistemu. Ali bez pritiska, bez pobuna, bez kritičkog mišljenja koje je najbolji antibiotik za ovakvo društveno stanje, mi ovo stanje nećemo moći mijenjati. Zašto je ubijena kritika? Kada hoćete ubiti jedno društvo, kao što je ubijano jugoslavensko, prvo mu ubijete kritiku. I umjetničku i društvenu. Poslije toga su vrijednosti samo obrnule svoje pozicije i onda je svako mogao da nam radi sve ovo što nam rade posljednjih tridesetak godina. Kritičko razmišljanje moramo razvijati, pomoću njega možemo filtrirati sve odluke, sva ponašanja i dovoditi vrijednosti na ono mjesto koje im pripada. Tu obrazovanje dolazi kao temeljna paradigma, temeljna kategorija, nije slučajno da su oni koji nam sve ovo rade i obrazovanje doveli na ove grane, da imamo tu sramotnu podjelu dvije škole pod jednim krovom, što nije ništa drugo nego jedna vrsta aparthejda, diskriminacije. Zatim smo devalvirali znanje kako bismo mogli birati njih, one koje vidite na plakatima. Neki stavljaju ono IN, a obraćaju se glasačima koji zasigurno ne znaju šta znači to IN. Valja im naučiti to u školi.
Ja sam, nažalost, čula jednog ministra kako govori da ne vidi da je riječ o diskriminaciji kada je u pitanju pojava dvije škole pod jednim krovom.
Naravno da ne vidi. To mu je bio uslov da postane ministar. To je kad nemate kritiku onda imate obrnute vrijednosti. Onda ne morate imati školu, ne morate imati završen fakultet, ali možete biti ministar. U državi u kojoj ima preko sto ministarstava, 14 vlada, 14 parlamenata. Valjda ćemo svi biti ministri, dovoljno je da stanemo u red. Ne moramo ni ići na izbore, nema nas toliko. Kad odu svi ovi koji su namjerili ili koji su već otišli, ostat će samo ministri u ovoj zemlji. Kome će biti ministri, ne znam.
