historičar, publicista
teolog, publicista
Drago Bojić je, uz to što mi je iznimno drag čovjek i mogu reći prijatelj, neko ko je pokušao pomicati granice mogućeg i zamislivog u Bosni i Hercegovini i to, naravno, i danas radi sa puno marginaliziranije pozicije na koju je natjeran. Drago Bojić je bio glavni urednik ‘Svjetla riječi’, jednog franjevačkog časopisa koji je u doba kada ga je on uređivao doista počeo razbijati neke barijere i granice i postavljati pitanja koja se u tim krugovima do tada nisu postavljala. Od tada do danas javno je prisutan na brojne načine, što u medijima, što kroz svoje knjige, što kroz propovijedi u Jajcu gdje je na kraju krajeva nekako i sklonjen iz Sarajeva, ako mogu to tako reći. Drago Bojić je istovremeno čovjek kojemu nije dato da do maksimuma razvija intelektualne, pa i etičko-moralne kapacitete koje on ima u sebi i koje mislim da bi bile vrlo korisne i za cijelu zemlju i društvo, ali i za zajednicu koju predstavlja i koje je dio. Mislim da je Drago Bojić jedan od malobrojnih i gotovo marginaliziranih sljedbenika idealizma franjevaca Bosne Srebrene kakvi su u kolektivnoj memoriji ostali. Drago, nakon svih tih iskustava, koja su bila i dobra i loša, sigurno imaš i neka dobra iskustva iz cijelog tog razdoblja, pa na kraju krajeva i prijatelja koje si stekao vremenom i na neki način svojim istupima, ali i nakon loših iskustava sa kojim si se suočio, što misliš da li je uopće moguće pomicati barijere u Bosni i Hercegovini i suočavati etnonacionalne narative sa onim na čemu su nastali.
Unatoč i vlastitom negativnom iskustvu i pogotovo mnogim negativnim iskustvima drugih ljudi ja sam opet optimističan da je to moguće i da to treba pokušavati. Ova cijela priča koja se veže uz moj život, sad kad gledam to unatrag posljednjih pet-šest godina, naravno kad se sve to skupa čovjeku dogodi, ponekad možda i dođe ta pomisao da naprosto odustane od svega toga. Međutim, ja mislim da bi to bilo pogrešno. Postoji uvijek drugi neki način na koji se može dalje djelovati i ako se u nešto vjeruje i ako se pri tome ima dovoljno strpljenja i truda da se radi na tome, mislim da to opet može donijeti neke rezultate. Smatram da će takvi neki pokušaji barem kod nekog dijela ljudi naići na odobravanje, da će se neko uhvatiti za neku misao, možda će neko shvatiti ozbiljnost kritike ili da će neko u nekim kompliciranim stvarima dobiti bolji uvid u neke analize. Mislim da to ima smisla i vjerujem da je to moguće unatoč jednoj vrlo lošoj atmosferi u svim našim društvima na ovim prostorima, u postkomunističkim društvima - i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Srbiji. To nam pokazuju ponekad nevjerovatne privatne inicijative ili inicijative malog broja ljudi koji kada se udruže u organizaicije, od mladih pa do starijih, mogu učiniti velike stvari.
Ti si ne samo vjernik nego neko ko je aktivni pripadnik jedne od vodećih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, a svi znamo da sveti tekstovi - ako ih možemo tako zvati, tako se zapravo nominalno zovu - ne propovijedaju ni nasilje, ni dijeljenje ljudi po etničkim, vjerskim ili bilo kojim drugim kriterijima. U knjizi Vjekoslava Perice, splitskog historičara, ‘Balkanski idoli’ koja je jedna sjajna studija o ulozi vjerskih zajednica u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, on vrlo argumentirano istječe da su zapravo jedine dvije zajednice koje su se aktivno i punim moralnim kapacitetom opirale svom tom zlu bili derviši iz Prizrena i franjevci u Bosni Srebrenoj. Slažeš li se s tom ocjenom? Kako tumačiš da je to tako, ako se slažeš?
Ostat ću na području onoga što se veže za moju zajednicu Bosna Srebrena. Oni su u tom vremenu devedesetih godina, nakon što je prethodno i većina bosanskih franjevaca prilično nekritički podržala HDZ kao stranku u Bosni i Hercegovini i kao jednu stranačku organizaciju koja je trebala voditi tadašnje Hrvate, vrlo brzo i prije rata, početkom devedesetih, shvatili da to neće biti dobro, da to neće voditi dobrom. Onda su se pojavili ljudi koji su javnim angažmanima javno o tome govorili, javno pisali, između ostalog i u tadašnjem ‘Svjetlu riječi’ i mislim da ta konstatacija Vjekoslava Perice stoji za Bosnu Srebrenu. Ja bih je malo i proširio zato što je bilo pojedinaca i u drugim vjerskim zajednicama, da li je riječ općenito o Katoličkoj crkvi, Pravoslavnoj ili Islamskoj ili Jevrejskoj zajednici. Moglo bi se kazati da su u tom vremenu bosanski franjevci - naravno i među njima je bilo tih razlika kao što ih ima i danas - uspijevali da pokažu otpor prema politici koja ljude, narod koji oni vode, vodi u propast. Znali su se postaviti u ratu, u onim kritičnim situacijama gdje su se u doslovnom smislu našli unutar rata. Mislim da su pogotovo dobro reagovali što se tiče socijalnog i karitativnog rada po mnogim mjestima. Čak i ondje gdje su bili posve u manjini koristili su načine, veze i kontakte da bi svim ljudima u tom vremenu pomagali. Ono što je došlo kasnije, što se danas ponekad događa sa Bosnom Srebrenom, ono što ja izgovaram sa određenim razočarenjem i žalošću, je da imamo taj silni simbolički kapital koji postoji iz historije, evo iz najbliže historije, kojeg se tako lako posljednjih godina odriče i plašim se zapravo da je unutar Bosne Srebrene sve manje onih ljudi koji će nastaviti taj put, ono što bi u određenom smislu trebalo i pripadati opisu biti te zajednice, koja bi trebala, ako se vratimo na početke i Franju Asiškog i duh franjevaštva, pokazivati otvorenost za druge, spremnost na dijalog, poštovanje razlika, odustajanje od nasilja koje si spomenuo. Malo bih se još na to referirao. U svetim knjigama, nažalost, ima jako puno priča o nasilju, ali u svim svetim knjigama, a to je ono što baštine i monoteističke i uopće svjetske religije. Postoje etički postulati na kojima se izgrađuju te zajednice i stalno se govori o odustajanju od nasilja, od mržnje. Nešto što je zapravo svima zajedničko. Onda je naprosto neshvatljivo kad ovdje kod nas, a to uopće nije rijedak slučaj, ljudi koji vode vjerske zajednice koji u javnosti šire govor mržnje, ponekad govore vrlo ružno o drugima, pri tome vrlo često i netačno govore o drugima, pogrešno interpretiraju svoje vlastite historije i historije drugih ljudi. Onda taj govor, koji je s jedne strane pozitivan i koji poziva te ljudi na susretanje, lako padne u vodu kad se s druge strane proizvode takvi narativi. Ja stvarno mislim da uopće u svijetu, tako i kod nas, ne može biti mira ako se taj mir ne postigne i među religijama. To je misao vrhunskog katoličkog teologa Hansa Kinga. Mi ovdje imamo Dejtonski sporazum koji je jedna vrsta političkog, svjetovnog mira sa mnogo svojih slabosti. Pri tome je u mnogim svojim segmentima i nepravedan. To je mir koji postoji i koji je dobio svoj pravni okvir, ali on je nedovoljan ukoliko se ne bude daleko više radilo s ljudima na pomirenju različitih konfesija, religijskih zajednica i tek onda to može stvoriti preduvjete da dođe do mira među ljudima. Nije lako izgovoriti te riječi, nije lako oprostiti ponekada ni neke sitne uvrede, a pogotovo je teško kad ste sve izgubili, kad ste izgubili tako puno dragih ljudi, taj proces dugo traje. Ali mislim da vjera u sebi ima te potencijale iz tih narativa vjerskih zajednica. Ostat ćemo na području monoteističkih religija - židovstva, kršćanstva i islama. Utemeljujući događaji tih zajednica su događaji koji dolaze od oslobađanja od nepravdi, od izlaska iz jedne teške situacije i iz toga što to prati, te od zahvale bogu za ta dobročinstva. Mislim da bi se i danas u tim zajednicama trebalo daleko više govoriti upravo o tom oslobađajućem potencijalu vjere, o onome što je negdje utkano u temelje, a to je da se u očima i na licu svakog čovjeka, ako se smijem teološki izraziti, gledaju božije oči i božije lice, koji se onda ne smiju ni povrijediti, koji se ne smiju ni ožalostiti, ni rasplakati.
Mi evidentno živimo u jednom društvu u Bosni i Hercegovini koje je temeljito obilježeno novom vrstom klerikalizacije, odnosno dominantnog društvenog utjecaja vodećih religijskih zajednica i kad su već u toj poziciji - za koju ja smatram da nije ni prirodna ni pametna ni dobra, ali to što ja smatram je manje bitno i nemam neki utjecaj - zašto onda ne postižu jednu vrstu približavanja, a očito ne postižu jer je već 20 godina prošlo od rata a društva se nisu previše približila jedna drugima. Nije li, na kraju krajeva, unutar svake monoteističke religije primarno ne biti sebičan i ne gledati sebe prvo nego nekoga drugog, zašto onda te vjerske zajednice uvijek i prvo gledaju isključivo svoj narod, njegove patnje, pričaju o tome šta je njima učinjeno, a nikada - ono što bi trebalo biti poslanje vjerskih zajednica - da primarno pričaju o tome šta smo mi učinili nekome drugome?
Slažem se s tom tezom da su naša društva jako klerikalizirana. Veliki sociolog Mirko Đorđević je o tome često pisao kada je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pa na jednom mjestu kaže: Opravdan je taj strah od države božije. To je jako prisutno u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini to imamo u trostrukom smislu. Dakle, jako puno je religije u javnom, društvenom i političkom prostoru. U posljednje vrijeme počinje ulaziti u kulturu i sport. Toliko je religije da se to prosto ne možete podnijeti. Ni neko ko je unutra, a zamislite sada nekoga ko je izvan toga svega. To je zastrašujuće, pogotovo u vrijeme vjerskih blagdana. Budući da smo u Sarajevu, kada je vrijeme posta onda imate jednu vrstu iftarizacije javnog prostora, javnih površina. Ja volim o svemu govoriti otvoreno i kritički. Jednako se to događa, naravno, kada su katolički i pravoslavni blagdani. U to vrijeme se dnevni listovi pretvaraju u nekakve katehetske priručnike, u katekizme. Imate silne najave na televiziji. Naravno da religija ima mjesto u javnosti. Mora naprosto imati mjesta u javnosti. Moraju postojati religijski običaji i manifestacije, ali jedna takva vrsta religije nije dobra ni za religiju, gledano iz te perspektive, ali ne čini dobro ni društvu. Generalno gledano, vođe religijskih zajednica od sadašnjeg povlaštenog položaja neće odustati zato što on donosi mnoge koristi. Devedesetih godina ta sprega sa nacionalnim strankama i sa politikom uvela je religijske zajednice u obrazovanje, u školstvo. Preko toga se došlo do mnogobrojnih koristi, pa i ličnih. Mnogi su ljudi zaposleni, postigli su se određeni ugovori sa različitim zajednicama. Teško će religijske zajednice same odustajati od toga. Neće se ni iz političkog sektora ni od nacionalnih stranaka nikada na tome insistirati, jer to dvoje savršeno funkcionira. Da se vratim na početak tvog pitanja. Ostaje ta žal i to da je trideset godina prošlo od zastrašujućeg rata i da su, generalno govoreći, vjerske zajednice propustile priliku da daleko više učine upravo na tom području. Mislim da bi vjerske zajednice i na našem području, ali i općenito u svijetu, trebale u javnom i društvenom prostoru, u društvu i javnosti preuzimati ulogu korektiva da reagiraju kritički i proročki ondje gdje se događaju nepravde i funkciju inspirativa da potiču dobre inicijative i akcije u određenoj društvenoj zajednici u kojoj djeluju.
