akademska glumica
osnivač i umjetnički direktor Jazz Festa Sarajevo; umjetnički direktor Jazz festivala Ljubljana; muzički producent
Edin Zubčević. Osnivač i umjetnički direktor muzičkog festivala Jazz Fest Sarajevo. Umjetnički direktor Jazz Festivala Ljubljana, najstarijeg evropskog jazz festivala. Osnivač i producent izdavačke kuće ‘Gramofon’. Sljedeće godine Jazz Festival Ljubljana slavi svoj 60. rođendan. Da li ćemo mi slaviti 23. Jazz Fest Sarajevo?
S obzirom da je to punoljetnost u mnogim zemljama, mislim da bi bio red da se slavi, ali na to pitanje ne mogu odmah odgovoriti. Ono što je bitno je da ćemo obilježiti i imati 22. festival i pošto u ovoj zemlji ljudi vole pričati o svakom mogućem vremenu osim o sadašnjem, najviše o prošlosti, a kada pričaju o budućnosti, pričaju o nekoj hipotetičkoj budućnosti koja se možda desi, možda ne desi, tako da smo mi ove dvije godine imali situaciju da pričamo hoće li biti 23. festivala, a mi smo se borili da napravimo 21. i borimo se da napravimo taj 22. festival. Što se tiče Ljubljane, u Ljubljani je sve uredu, oni će slaviti svoj 60. festival. Ja se radujem da sam dio tog velikog tima koji radi u toj ustanovi. U Cankarjevom domu radi preko 150 ljudi i organiziraju na stotine evenata. Ako kažem hiljadu, morat ću objasniti kako u 365 dana organiziraju hiljadu događaja. Veliki je sistem u pitanju u poređenju sa onim što imamo u Bosni i Hercegovini koja je u svakom svom segmentu odsustvo sistema. Velika je razlika između Ljubljane i Sarajeva, tako da su i odgovori različiti. Nas u Bosni i Hercegovini čeka neizvjesna budućnost, a Slovence čeka izvjesna sadašnjost i izvjesna budućnost.
Uopšteno govoreći, ali govoreći i o Jazz Festivalu?
Da.
Koji su to problemi sa kojima se Jazz Fest Sarajevo ovih godina susretao?
Osim problema koji imaju svi u zemlji, ovih uobičajenih problema, mi smo imali neke specifične, zato što radimo vrlo specifičnu stvar. Radimo jedan festival izvođačkih umjetnosti, dakle moramo dovesti žive ljude. Nažalost, dolaze sa drugih kontinenata, tako da se radi o jednom skupom pothvatu koji je umjetničke prirode prvenstveno, pa tek onda sve ostalo i trebalo nam je dosta vremena da izgradimo sve ono što smo napravili. Zapravo smo sve to relativno brzo napravili s obzirom na okolnosti, a ono što je najvažnije jeste da se u 20 godina neke stvari nisu promijenile nabolje - ono što smo očekivali da bi se za dvadesetak godina trebalo promijeniti samo po sebi, bez da neko pravi posebne projekte u vezi s tim. To se nije desilo, jer se stvari u ovom društvu mijenjaju nagore. Tako isto i u kulturi, tako isto i kada je muzička scena u pitanju i ono što je zapravo konstanta ovih dvadeset i nešto godina. To su problemi infrastrukture. Sva se pitanja u oblasti kulture iscrpljuju kada je novac u pitanju - ko je dobio, ko nije dobio, ko je kome dao i zbog čega i po kojoj liniji. Međutim, ono što sve vrijeme jeste prava tema kada je kultura, tj. kada je muzička scena u pitanju, bez obzira o kojoj muzici govorim - ovdje se ne radi smo o jazzu, o improviziranoj muzici ili o nekim eksperimantalnim muzikama, jer i klasična muzika ima isti problem - to su prvenstveno infrastrukturna pitanja. U Bosni i Hercegovini je situacija takva kakva jeste generalno, ali u jednom Sarajevu gdje se većina toga dešava, kao centru, kao najvećem gradu, situacija je takva da nijedan prostor za muziku nije otvoren nakon rata. Vi nemate nijednu koncertnu dvoranu. Adaptiran je Dom mladih na način da su napravljene sve greške koje se teoretski mogu napraviti prilikom jednog takvog projekta. Uz sve te milionske investicije i sve te diletantske zahvate koji su se tamo desili inače nijedan prostor nije napravljen za bilo koju vrstu muzike. Da je neki kamerni prostor otvoren za ove 22 godine, za kamernu muziku, za neki klasični kvartet, to bi bilo zaista nešto što ne bi dalo nikome argument da kaže da stvari idu nagore. Ali stvari idu nagore, jer imate prostore za koje država ima monopol u smislu da su sve javne ustanove pod kontrolom ministara. Dakle, vi ako želite raditi, vi morate raditi sa državom. Ne možete biti aktivisti da kažete ja neću da radim u ustanovi iz ovog ili onog razloga, zato što predstavlja određene programe koji ne bi trebali biti tu predstavljeni. Vi dođete u situaciju da su danas promjene menadžmenta onakve kako se mijenjaju oni koji ih postavljaju. Čim dođe novi ministar, on će sigurno promijeniti nekoga u nekoj javnoj ustanovi. To neće ići po liniji stručnosti. Ne govorim to sada imajući u vidu bilo kojeg ministra, nego sve ministre, ovo odgovorno tvrdim. Uvijek se tu pojave neki direktori, neki ljudi koji su menadžeri bez ikakvog iskustva, bez poznavanja stvari, a sa apsolutnom uvjerenošću. Obično kada govorimo o tim ljudima koji su menadžeri javnih ustanova, vrlo često vidimo taj odnos nevjerovatne ambicije, odustva iskustva i odsustva elementarnih stvari koje bi trebale da se znaju prilikom vođenja jedne takve ustanove. Tako da je ono što je najveći problem i konstantan problem za nas lično, ali i za sve one koji su na muzičkoj sceni, jeste nedostatak infrastrukture, da ne govorim sada o putevima, da niko od ovih velikih ansambala koji dolaze sa sleeping bus vozilima i sa velikim trailerima i kamionima, ne dolazi ovamo. Oni kad pogledaju na mapi koliko je to udaljeno od Zagreba, ne učini im se baš to previše daleko, ali kad sračunaju koliko im treba vremena, onda obično od toga odustanu. U Bosnu i Hercegovinu, odnosno u Sarajevo ne dolazite usput. Morate doći, što bi rekli, maksuz. Morate doći tu i onda se vratiti odakle ste došli. Dakle, putevi ne vode nigdje dalje kada je ova muzika u pitanju. Vi nećete sada svirati u Sarajevu i otići u neki drugi grad.
U Mostar?
Može se desiti, ali u pravilu ne. Tako da Sarajevo nikome nije usput i to je dodatna stvar. Koliko je napravljeno puta za ovih dvadeset i nešto godina? Malo je bolje od koncertnih dvorana, ali još uvijek nedovoljno dobro, naravno.
Ja mislim da, kada je pitanju gradnja kulturnih institucija, sada govorim generalno, zadnjih dvadeset godina nije nijedna nova kulturna institucija izgrađena.
Mnoge su renovirane, vjerovatno. Ars Aevi je ustanova koja sada dobija svoju insitucionalnu dimenziju, da ne kažemo na niko nije. Ali odgovorno tvrdim da nijedan prostor za muziku nije otvoren osim ako neki gazda nije otvorio kafanu pa muzičari mogu da sviraju. Što se tiče sistema, nije otvoren prostor za bilo koju vrstu muzike. Kada govorite o visokokvalitetnoj produkciji, ona nije moguća u svakoj dvorani, tako da se mi dovijamo na način da obično radimo u teatarskim kućama. Radimo u prostorima koji nisu koncertnog tipa, ali odgovaraju toj muzici, tako da mi nemamo koncertnu dvoranu u pravom smislu. Jednog dana kada je budu pravili, to će vjerovatno biti najveći skandal jer će vjerovatno biti neka budalaština koju samo mi možemo zamisliti. Postoje određeni projekti koji govore o koncertnim dvoranama nekog kapaciteta koji je potpuno nemoguć. Svako ko bilo šta zna o tome, zna da dvorana od hiljadu ipo sjedećih mjesta za klasičnu muziku u Sarajevu nema nikakvu budućnost. Niti ima budućnost, niti nam treba, niti imamo ikakve potrebe da je gradimo, jer ne možemo napuniti dvoranu koja ima 440 mjesta, a to je Narodno pozorište, u smislu redovne produkcije. Mi se uvijek bavimo nekim suludim projektima, velikim investicijama, valjda zato što u velikim investicijama postoje velike marže i veliki manevarski prostor za lopovluk, što je osvnovni fokus i akcija u ovoj zemlji. Tako da uvijek imamo neke projekte koji su suludi i vjerujem da će, kad se bude pravila koncertna dvorana, to opet biti sajam diletanata koji će napraviti dvoranu, onda neće imati budžet za programe, neće imati osoblje da to radi, jer to moraju biti iskusni ljudi. Ne mogu ljudi u koncertnoj dvorani tog tipa da uče da rade, da budu volonteri. Kod nas u pravilu tako rade. Kad se sve to sabere, ja nisam neki veliki optimista, ali to ne znači da vjerujem da ne može biti bolje.
Ima li solidarnosti u kulturi? Drugim riječima, da li je iko išta poduzeo da spriječi gašenje Jazz Festa? Kad kažem iko išta, mislim i na obične građane.
Reagovala je publika. Oni kojima festival znači više nego drugima. Što se tiče same solidarnosti, nje u ovom društvu nema. Nema je u većini segmenata društva, a naravno nema je ni na kulturnoj sceni. Ono što je bitno jeste da su ono vrijeme u kojem smo živjeli prije nekih dvadesetak godina i ovo današnje vrijeme kada je solidarnost u pitanju, potpuno različiti. U ono vrijeme smo živjeli u velikoj nevolji i velikoj solidarnosti. Danas te solidarnosti zapravo nema. Nema je u smislu da smo zaista zainteresirani jedni za druge nego jedni druge doživljavamo kao konkurenciju i u konačnici kao neprijatelje. Ono što je bitno je da smo mi sad ovdje imali jednu vrlo konkretnu situaciju. To vam je isto kao da imate samoubicu na prozoru koji hoće da skoči i ljudi prolaze i niko ga ne shvata ozbiljno dok ne skoči. Onda kad skoči, onda će svi imati komentar o skoku, o umjetničkom dojmu i sl. Prvo, radi se o najstarijem muzičkom festivalu sa kontinuitetom u ovoj zemlji. Radi se, po općoj ocjeni, o jednom od najvažnijih internacionalnih kulturnih događaja u ovoj zemlji i po svim mogućim pravilima i po svemu onome što znamo o Bosni i Hercegovini, to se nikada nije trebalo desiti. To je stjecajem okolnosti nastalo i opstalo i razvijalo se dvadeset i nešto godina i svi naši pokušaji da razgovaramo s bilo kim na tu temu su bili potpuno jalovi. To je s jedne strane potpuno razumljivo jer smo mi festival koji nikome ne daje niti nudi političku platformu bilo koje vrste. Kod nas nijedan političar nije bio na sceni i neće biti nikad, jer to nije mjesto za politiku. To je mjesto za muziku. Dovoljno je govora i zvaničnih obraćanja. Mislimo da na scenama Jazz Festa - to će ostati pravilo dok postojimo - jedino muzika govori i nema potrebe da bilo ko promovira sebe ili bilo šta drugo osim same muzike. U tom smislu je potpuno jasno zašto nismo zanimljivi za političku promociju bilo kome. Pošto imamo problem s infrastrukturom, mi ne nudimo političku infrastrukturu, političku platformu za bilo šta, tako da smo mi jedan nezavisni kulturni događaj koji plaća cijenu te nezavisnosti. Toga smo svjesni od početka i to je stvar našeg izbora. Zbog tog izbora smo spremni da preuzmemo svu dogovornost, za razliku od političara koji dobijaju platu za to što jesu, a nemaju nikakvu odgovornost. Mi ne dobijamo platu za to, ali smo odgovorni prema našem izboru, a taj izbor je da ostanemo nezavisni. Ostat ćemo nezavisni dok možemo, a kad ne budemo mogli biti nezavisni, onda nećemo postati zavisni.
