novinar, diplomata, publicista
ljekar u penziji, predsjednik SABNOR-a BiH
Bakir Nakaš. Rođen u Sarajevu gdje je završio školovanje, diplomirao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1973. godine. Od tada pa do nedavno vezan je za profesiju medicine, uglavnom u bolnici koja je nekada bila vojna, poslije je dobila drugo ime. Bilo je tu problema i oko bolnice i oko imena i oko vlasništva, međutim Bakir je izdržao puno toga i uradio puno toga. Od 1992. godine, odnosno nakon što je JNA napustila prostore tadašnje Vojne bolnice, imenovan je na mjesto direktora Državne bolnice, kako se zove danas, kao sljedbenice nekadašnje Vojne bolnice. Međutim, za građane naših godina to je i danas bivša Vojna bolnica. Osnivač je nekoliko nevladinih organizacija, među kojima je i ‘Partnerstvo za javno zdravlje’ u okviru koje je započet projekat izgradnje Centra za zdravo starenje. Lijepo zvuči to ‘zdravo starenje’.
Brinem se za našu budućnost, to je najvažnije.
Danas smo ovdje povodom jedne teme za koju je Bakir vezan isto tako, reklo bi se, životno, a kasnije i na način koji je, kobajagi, profesionalan, ali je više stvar opredjeljenja, uvjerenja i angažmana kojih je, nažalost, sve manje, a ovoga što je nasrnulo protiv toga je sve više. Član je Upravnog odbora Saveza antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata BiH od 2012. godine. Od 2014. godine sve do danas je predsjednik Saveza. U ovoj funkciji predsjednika Saveza izbačen je na ulicu prije nekoliko dana.
Po drugi put.
Prvi put je to moglo ličiti na incident, a sve što se dešava po drugi put nije više incident. Ono što je za mene mnogo dramatičnije od činjenice da je Udruženje Saveza boraca i antifašista izbačeno na ulicu iz neke kancelarije u kojoj je bilo podstanar, je što u javnosti nije bilo nikakvog odjeka. Pojavio se jedan tekst ili dva, koliko sam vidio. Prošlo je šutke. Prošlo je onako kako bi i prije pet-šest godina izgledalo da je nemoguće i da je dramatično, a danas je sve moguće. Ja tim povodom moram da počnem sa pitanjem koje može biti protumačeno ovako ili onako, a ja ga postavljam vrlo ciljano, iako prilično cinično. Jesmo li doista u Sarajevu pobijedili antifašizam?
Nažalost, ne samo u Sarajevu, nego i u Bosni i Hercegovini, a također i u regiji. Nisu u ništa ljepšoj situaciji naše komšije koji nas okružuju. I oni su odavno pobijedili antifašizam i antifašizam se nalazi na jednom dijelu odluke u kojem smjeru da krene dalje: ili lijevo ili desno ili zadržati svoj put. Oni koji se opredijele za desno i priklone se vladajućim klasama, mogu njegovati tradiciju antifašističke borbe na način kako im se diktira. Nažalost, to je nešto što nije pravi antifašizam i to nije njegovanje tradicije narodno-oslobodilačke borbe. Mi smo ostali vjerni tom konceptu da njegujemo tradiciju narodno-oslobodilačke borbe i zalažemo se za to da antifašizam bude način življenja, ne da bude samo neko opredjeljenje koje se javlja povremeno sa momenta sjećanja na neke događaje koji su se odvijali, recimo Neretva, Sutjeska, Mrkonjić Grad, Jajce ili neki drugi značajniji datumi, nego da to bude nešto što bi na određeni način ljudi u svakodnevnom životu proživljavali. Ako bismo to uradili, onda bismo sigurno bili svjesni da bi sadašnja troglava aždaha, montirana od ljudi koji su konstitutivni, odnosno konstitutivnih naroda, na određeni način trebala da bude potisnuta tamo gdje joj je mjesto, a to je u prošlost, a da ona građanska opcija sa antifašističkom idejom i konceptom brige o ljudima, socijalnoj pravdi i svemu onome što je taj antifašizam nama i donio - i danas veliki broj nas to baštini - bude linija vodilja. Ja se bojim da ponovo nećemo biti svjesni da nam je ono zaokruživanje na izborima u suštini budućnost naše države i budućnost opstanka. Ljudi moraju shvatiti da trebaju zaokružiti one koji su na liniji antifašizma, a nisam siguran da je veliki broj onih koji se deklarišu da su za Bosnu i Hercegovinu, nego su na liniji zaštite vlastitih interesa i pokrivanja vlastitog kriminala koji je bio i ostao neki proces voljenja svoje države kroz bogaćenje sebe i svojih.
Misliš li da je ova pobjeda - moramo je tako nazvati - linije protiv antifašizma rezultat činjenice da su nadvladali, naravno generacijski, oni koji su zaostali iza generacije poraženih u Drugom svjetskom ratu, ne samo u Jugoslaviji nego i na svjetskoj sceni. Dakle, da je to rezultat njihovih aktivnosti i njihovih familijarnih, porodičnih i ideoloških sljedbenika. Ili je riječ o novim snagama koje su generalno na desnici i koje su uhvatile kopču sa filozofijom života sazdanom u stjecanju i uzimanju, a ne u životu onakvom kakav treba da bude? Gdje smo mi ovdje u tom kontekstu? Da li su ovo ostaci starih poraženih snaga - da tako kažem starinskom terminologijom - ili je u pitanju rezultat potpuno novog koncepta života u kojem živimo.
Pa, ja bih rekao da je to nešto kao udruženi zločinački poduhvat, a radi se o sljedećem. Ti ostaci su sigurno ojačali kroz svoje aktivnosti dok su bili u trećim zemljama i pripremali su sve ovo što se desilo. Nažalost, veliko razočarenje je što su mnogi, koji su bili na liniji antifašizma i koji su bili poznati i priznati komunisti i baštinili od tog komunizma sve ono što su dobili, danas glavni zagovornici vraćanja ovih koji su bili poraženi. Iz tog razloga imamo situaciju u kojoj su se dojučerašnji komunisti, koji su suvereno vladali u našoj bivšoj domovini i diktirali određene razvojne procese, danas okrenuli i opredijelili da podržavaju one koji su došli iz izgnanstva i koji imaju sasvim druge ciljeve, a ti ciljevi su da dovedu te ideje u zemlju, u regiju, u Balkan - ja posmatram Balkan, a Bosna i Hercegovina je tako mala kao jedinica kada govorimo o antifašizmu i fašizmu, jer sve što se dešava u našem neposrednom okruženju: u Srbiji, u Crnoj Gori, u Hrvatskoj, pa i u Sloveniji koja je malo dalje od nas, te u Makedoniji, se odražava na nas, htjeli mi to ili ne. Imate situaciju da pripadnici jedne vojske iz našeg komšiluka, iz Srbije, odlaze i poklanjaju se nekom spomeniku Draži Mihajloviću. Imate druge koji dolaze na Sutjesku, na Tjentište da grade crkvu i da je posvete svim onima koji baštine tradiciju odbrane pravoslavlja. Imate situaciju u Mrkonjić Gradu gdje je porodilište u kojem je rođena Bosna i Hercegovina, zgradu koja je jedna ruina, a pored nje imate zgrada koje su jako razvijene, koje su velelepne, koje odražavaju bogatstvo, a ono što je bilo okosnica stvaranja Bosne i Hercegovine danas je u potpunosti zanemareno. Ljudi moraju shvatiti da su ovi koji su nekada bili komunisti sada na vlasti i da su oni koji su došli zapravo bili priznati fašisti. Oni su se sakrivali, pa su sada došli i prijavili se. Na taj način mi dolazimo u situaciju da sigurno ne možemo izaći na zelenu granu dok ovakvi vladaju u Bosni i Hercegovini i u komšiluku.
Kako tumačite činjenicu da u Bosni i Hercegovini u čijim parlamentima na raznim nivoima ipak postoje ljudi ljevice. Možda nije ni najbitnije da li su u većini ili nisu - bili su u većini. Bio je poslije rata period kada je SDP bio praktično na vlasti. Kako je bilo moguće da u takvoj situaciji kada su imali utjecaj na parlamente, na odluke i na zakone, da se do te mjere operu naši udžbenici, naše školstvo, naša nastava u školama, pa ako hoćete i mediji? Kako je moguće da se do te mjere operu od toga što je bila historija i kako je moguće da danas ti isti ne reaguju barem minimalno onoliko koliko treba kada se počnu pojavljivati otvorene i transparentne propagande nečega što je, ne možemo reći na antifašističkoj, već na fašističkoj liniji.
Mislim da je odgovor u Daytonu. Dayton je taj koji je postavio okvir, koji nas je doveo do toga da imamo trinaest država, trinaest ministarstava, trinaest vlada, trinaest odlučujućih faktora koji mogu u svakom trenutku da urade onako kako oni žele. Ja ne zagovaram centralističku i unitarističku Bosnu i Hercegovinu u kojoj bi bila dominacija nekoga ili nečega, ali zagovaram Bosnu i Hercegovini u kojoj bi bila dominacija ideje borbe protiv fašizma, ideje antifašizma, jednakosti svih naroda, jednakosti svih bogatih i siromašnih koji će doći u jednu ravan u kojoj će imati uvjete da žive, koji će imati mogućnost da se obrazuju na način da imaju informacije o svojoj historiji, a ne da to bude diktirano, ne da to bude programirano na način kako je danas urađeno. Sigurno je razlog zašto je naša historija izbačena iz naših udžbenika i škole taj što smo mi to isparcelisali na trinaest jedinica. Vi imate trinaest jedinica i svaka vodi svoju politiku. Iz tog razloga, dok god imamo Ustav, konstitutivne narode kao subjekte koji čine Bosnu i Hercegovinu, mi nećemo moći izaći na zelenu granu. Mogli su SDP-ovci da se bore i da predlažu i da rade, ali ta struktura, taj montirani troglavi sistem odlučivanja nas je praktično doveo do toga da i sutra ako pobijedi ljevica vrlo teško će išta moći uraditi ukoliko ne promijenimo Ustav, ne promijenimo nazive koji su apsolutno fašistički, jer ne možete reći da se jedan entitet u Bosni i Hercegovini zove Republika Srpska, kad tamo žive i Hrvati i Jevreji i Bošnjaci, tamo žive i Nijemci, Romi i svi drugi. Mi moramo imati Bosnu i Hercegovinu koja je jednakopravna za sve, a taj izraz konstitutivnost trebamo baciti u prošlost jer nam je to kamen spoticanja, od troglavog predsjedništva do kombinacija u jednom parlamentu, u drugom parlamentu, mogućnosti negiranja i veta u bilo kojem momentu. Mi smo dovedeni u jednu situaciju u kojoj ćemo se - dok god se ne demontira ono što je u Daytonu bilo rješenje, tj. zaustavljanje sukoba i dok se ne stvore uvjeti za stvaranje prave države koja može da živi i funkcioniše - nalaziti na istom ovom mjestu.
Mogu se složiti s tim da ovo objašnjenje o usitnjenosti, parcijalizaciji kroz koju se onda mogu provlačiti raznorazne ideje desno i lijevo, utječe na situaciju u kojoj smo, dakle na situaciju u kojoj nas pobjeđuje fašizam, u kojoj nas pobjeđuje nacizam itd. Ali ostaje jedno vrlo zanimljivo pitanje. Imamo Ameriku, imamo Veliku Britaniju, imamo Francusku, imamo zemlje koje su imanentno kapitalističke, koje su bile imperijalističke ili su i danas neoimperijalističke, u kojima buja i desnica i ljevica, ali oni ne dozvoljavaju da se dirne antifašizam. Oni ga drže bez obzira da li je Trump na vlasti ili je Kennedy na vlasti ili neko drugi. Nije važno da li je u Francuskoj na vlasti Macron ili De Gaulle. Fašizam i antifašizam nisu lokalne kategorije. To su planetarne kategorije. I zemlje u kojima ima mnogo više i nacističkih i desničarskih manifestacija, ne dozvoljavaju da se to desi. Mi smo došli u situaciju da će, ovako kako ja to vidim, za nekoliko godina biti opasno reći da si antifašista.
Pa već je opasno. U komšiluku je opasno. Ljudi iz Hrvatske i iz Srbije već potiho govore da su antifašisti, jer ako kažu da su antifašisti onda je pitanje opstanka, posla, školovanja, mogućnosti daljeg napredovanja. To je isto i u Bosni i Hercegovini. To je nešto što će sigurno dovesti do toga da će i u budućnosti u našim parlamentima tako biti. Mi nemamo zakon o zabrani djelovanja fašističkih i neofašističkih organizacija. Predlagano je nekoliko puta da se taj zakon usvoji, a oni koji su na vlasti nisu ga usvojili. To je odgovor. Tako će biti dok god su na vlasti oni koji njeguju fašizam, a ne antifašizam, jer da njeguju antifašizam oni bi donijeli zakon i oni bi rekli da su u ovoj državi zabranjene sve fašističke i neofašističke i sve one institucije i organizacije koje baštine tradiciju fašizma ili uvode neke nove podjele koje su na bazi fašizma.
