akademska glumica
inžinjer elektrotehnike, osnivač Udruženja građana Eko akcija
Anes Podić. Inžinjer elektrotehnike, osnivač UG ‘Eko akcija’. Anese, za početak nam recite zašto ste osnovali UG ‘Eko akcija’ i čime se tačno bavi ‘Eko akcija’?
Mi smo se osnovali 2009. godine sa namjerom da se brinemo o našim zaštićenim područjima. Bosna i Hercegovina je zemlja predivne prirode, pogotovo predivnih rijeka. Međutim, mi smo uspjeli da zaštitimo svega 2%, a i ta 2% su jedva zaštićena. Stoga je namjera bila da pomognemo da se taj procenat poveća, međutim Bosna i Hercegovina sa svojih tri miliona stanovnika ima toliko okolišnih problema da smo se prvo počeli baviti našim zagađenim zrakom, pa onda snabdijevanjem vodom, sad se moramo baviti čak i otpadom jer, nažalost, pravimo zagađenje kao da nas je deset puta više, a poličke elite apsolutno ništa ne rade da riješe ove probleme.
Na šta smo već i navikli. Za šta je sve zaslužna “Eko akcija”?
Teško je pričati o zaslugama. Stanje je iz godine u godinu sve gore. Ovo su bitke iz dana u dan. Kada je zagađenje zraka u pitanju, po nekim procjenama Svjestke zdravstvene organizacije Bosna i Hercegovina je po broju umrlih od zagađenja zraka na 100.000 stanovnika druga najgora u svijetu nakon Sjeverne Koreje. Mi nemamo puno industrije, nama je ostalo pregršt termoelektrana, jedna željezara, još par fabrika koje zagađuju. Imamo gradova koji se griju na ugalj i drvo i imamo jako puno automobila, a to je sve neuređeno. Tip zagađenja zraka koji mi imamo je više primjeren zemljama trećeg svijeta koje su potpuno neuređene ili nekakvoj industrijskoj sili koja se razvija. Nažalost, nemamo adekvatan odgovor vlasti. U 2013. godini kad smo se počeli baviti zagađenjem zraka, zvanični savjet od institucije koja se treba baviti zdravljem građana bio je da stave šal preko usta. Druge nadležne institucije su govorile da to i nije tako opasno po život, to je danak urbanog življenja i, nažalost, takav je pristup prisutan do danas. Apsolutno se ništa nije promijenilo. Imamo gomilu ministarstava koja kao brinu o okolišu. Međutim, njihova konkretna djela apsolutno ne postoje. Okoliš je izvanredan parametar u vezi sa našim eventualnim učlananjenjem u Evropsku uniju. Sad smo u procesu pridruživanja, pa zatim idu izbori i sad će svima biti puna usta Evropske unije pod geslom ‘Mi ćemo Vas uvesti u Evropu’. Međutim, okoliš je odličan parametar. Naprimjer, Češkoj, koja je bila potpuno posvećana ulasku u Evropsku uniju, je bilo potrebno deset godina i milijarde eura godišnje da dođu u stanje da mogu postati članica Evropske unije. Mi smo donijeli okolišne zakone 2003. godine, a stanje je gore nego tada, jer imamo više zagađujućih elemenata, a institucionalni dio se nije ni pomjerio. Hrvatska ima šezdeset inspektora za zaštitu okoliša, a mi imamo petnaest.
Da li rade ti inspektori?
Ma, ne rade, naravno. Mi imamo zakone koji su pravljeni po mjeri zagađivača. Zakoni zvuče kao poziv: Dođite ovdje, napravite svoju industriju, možete raditi bez problema. Najveća kazna koju zagađivač može da plati je 10.000 KM - ako plati. I to stoji tako petnaest godina. Sad smo imali novi zakon u Federaciji BiH gdje su kazne trebale da se povećaju deset puta, ali ništa se nije promijenilo, premda su imali zakonsku obavezu da to promijene.
Jesmo li mi građani nesvjesni, kako se često čuje u medijima?
To je veoma često izlika koju koriste vlasti, ali i dio nevladinog sektora, da je gomila problema uzrokovana nesviješću. Građani su takvi, pa se s nama ništa ne može napraviti. Međutim, nije do svijeti. Ti isti građani, čim pređu granicu, postaju savršeno integrisani članovi sredina u kojima žive. Ali i obratno, imamo primjere kada ljudi dođu u ovako neuređenu zemlju, oni se počnu ponašati kao da ovdje žive oduvijek. Turisti koji bacaju smeće svugdje. Građani uređenih zemalja se potpuno drugačije ponašaju kada dođu kod nas, jer je država ta koja pravi okvir. Najbolji primjer je otpad. U Bosni i Hercegovini trećina stanovništva uopšte nije pokrivena odvozom otpada. Kakvu onu imaju mogućnost? Vi možete bit svjesni svojih obaveza, a niko Vam ne odvozi smeće. Vi ćete prve godine iskopati rupu za svoj otpad. Za četveročlanu porodicu je to preko jedne tone godišnje. Pa druge godine rupa. Pa treće. Nakon deset godina ponestat će Vam rupa i onda ćete početi da ostavljate svoje smeće na prvu divlju deponiju. Zatim imamo prekograničnih problema neuređenih zemalja. Slike sa Drinskog jezera koje često vidimo, pa su svi u šoku: ‘Jao, vidite ove građane BiH šta rade sa smećem!’ Većina smeća koje dolazi u Višegradsko jezero dolazi rijekom Lim čak iz Crne Gore. Smeće krene iz Crne Gore, zatim imate divlju deponiju u Srbiji i onda sve završi pred branom Višegradskog jezera. Drugi problem je kod Bihaća. Kanalizacija sa Plitvičkih jezera završava u jednoj vrtači, a vode iz te vrtače završe u vodama rijeke Klokot odakle se Bihać uglavnom snabdijeva vodom. Političari su uvijek zabavljeni etnonacionalnim temama, ali nećete čuti od njih prijedlog kako da se riješi pitanje smeća koje donosi Lim ili pitanje kanalizacije sa Plitvičkih jezera. Za njih to nisu teme.
Gomilaju se problemi, a rješenja nema. Ili? Ja vjerujem da rješenja ima, ali probleme i dalje ne rješavamo.
Naravno, rješenja u oblasti okoliša su ponekada skupa, međutim, nije da mi nemamo novca. Primjer je gradnja autoputa. Moramo ovdje pomenuti i ulogu Evropske unije. Imali smo angažman cjelokupne međunarodne zajednice 2006. godine kada je bio pokušaj usvajanja ustavnih promjena kada su digli ruke od nas. Prvi sljedeći entuzijazam pojavio se kada je trebalo uvesti akcize na gorivo kako bismo imali novca da otplaćujemo kredite za autoputeve koji su nam, navodno, prijeko potrebni. Što se tiče ekonomskih studija o koristi autoputeva postoji samo jedna jedina koju je radila Japanska agencija za razvoj, a koja je radila sa procjenama sa puno većim brojem stanovništva, pa i puno većeg GDP-a nego što zapravo imamo. Njihova preporuka je bila da se gradi samo autoput od Sarajeva do Zenice, a da je sve ostalo bacanje novca. Međutim, kod nas postoji konsenzus političara i onih koji nam daju kredite da bez autoputa nećemo moći živjeti.
S druge strane je rješavanje okolišnih problema, kao što je naša prljava, zaostala privreda - poput termoelektrana. Mi imamo jedan Ugljevik koji je najveći zagađivač sumpor-dioksidom u Evropi. Termoelektrana Ugljevik zagađuje više Evropu nego nas jer imaju dimnjak od 310 m visine pa onda to vjetar raspuše. Da bi se riješile emisije Ugljevika, termoelektrana u Tuzli i Kaknju, procjena je da je potrebno 750 miliona KM. Toliko je koštao autoput od Vlakova do Tarčina. Tih 20 km je koštako 750 miliona KM i za taj novac smo mogli potpuno riješiti emisije naših termoelektrana.
Ista stvar je i sa drugim problemima. Rješavanje deponija košta nekoliko stotina miliona KM kako bi cijela Bosna i Hercegovina bila sređena što se tiče odvoza smeća i deponija. Jedan od problema u nizu je i vodosnabdijevanje. Međutim, i tu se čekaju decenije za nekakve kredite, a novca ima, ali mi se čini da ga trošimo na potpuno pogrešan način.
Dakle, zemlja prirodnih ljepota, kako nas uvjeravaju turistički vodići. Evo sad smo čuli kakvo je stanje u raju.
Okoliš je zaista naša šansa. Volim i ja reći - najljepši smo. Drugdje ima i ljepših planina i ljepših šuma, međutim naše kraške rijeke su zaista jedinstvene, pogotovo Una. Međutim, mi smo vrlo malo toga zaštitili. Zaštićena područja su velika razvojna šansa. Evropska unija je radila studiju zaštićenih područja u okviru “Natura 2000” i njihova procjena je bila da bi se na nekakvih 6 milijardi eura dobit kretala oko 200-300 milijardi eura. A naši političari ih predstavljaju kao babaroge. Plaše narod da, ako se neko područje proglasi nacionalnim parkom, neće smjeti kravu napasati, što je potpuno suprotno od istine. Ljudi se u Evropi natječu ko će uči u sastav zaštićenih područja, jer onda pored toga što živi na lijepom i čistom mjestu, on onda može svoje proizvode reklamirati kao nešto proizvedeno u nacionanom parku, može dobro zarađivati od turizma. Međutim, naši ljudi se iseljavaju iz ruralnih predjela, jer apsolutno nikakve alternative nemaju.
Da imate sedam dana neograničene ovlasti da učinite nešto za okoliš, šta biste učinili?
Prije svega bismo zaštitili resurse koje imamo. Uradili bismo ono što je Slovenija već uradila. Promjenom ustava je Slovenija dodala pravo na pitku vodu. To je sada dio slovenačkog ustava. Slično bi se moglo uraditi i kod nas, da zaštitimo naše vode koje su napadnute sa raznih strana, počevši od zagađivača pa do nekakvih mešetara koji bi da tu vodu rasrodaju. Bosna i Hercegovina je šesta zemlja po zalihama svježe vode. Ovo ostalo su uređene zemlje, pa ih niko ni ne namjerava zauzeti po tom osnovu, a oko nas se pletu već raznorazne sile.
Druga stvar, kada je otpad u pitanju, je ova silna plastika. Razlog zašto mi imamo ovoliko boca oko nas, po rijekama, po jezerima, po livadama, jeste zato što mi imamo potpuno pogrešan sistem razdvajanja ambalažnog otpada. Hrvatska je usvojila depozitni sistem gdje vi kada vratite bocu dobijete novac, znači za nekih devet boca vi dobijete jednu marku. Kod nas je lobi predvođen Coca Colom učinio sve da se to ne desi. Posljedica toga je da mi imamo sistem koji nigdje nije profunkcionisao kako treba, koji pogotovo kod nas neće profunkcionisati. Depozitni sistem bi preko noći očistio naš okoliš od plastike.
Kad je zagađenje zraka u pitanju, grijanje, tačnije mala kućna ložišta, zagađuju i velike i male gradove. Zamjenom peći bi se postigle dramatične promjene. Ovo ne bi puno koštalo. Dobra peć koja bi ljudima uštedjela gomilu ogrevnog drveta bi zaista bila mnogima spas što se tiče zagađenja i kućnog budžeta.
Postoji niz stvari koje bi se mogle uraditi, ali političke volje, nažalost, nedostaje.
Budući da nećete dobiti sedam dana ovlasti, šta nama kao građanima preostaje da činimo?
Pa, pošto ni vlast neće ništa učiniti za nas onda sudbinu moramo preuzeti u svoje ruke, koliko god je to moguće. Svjedoci smo da građani to i rade. Posljednjih godina imamo fantastične primjere, recimo u Fojnici gdje su godinu dana čuvali i uspjeli da odbrane svoju rijeku. Slično se dešava u Kruščici zadnjih godinu dana. Mi smo prošle godine u Sarajevu zbog vodosnabdijevanja morali praviti čitavu građansku bunu. ‘Eko akcija’ i ‘Jedan grad, jedna borba’ su proveli dane ispred Kantonalne vlade. Prvo smo skupljali potpise građana, onda smo zahvaljujući zaista velikoj podršci uspjeli da natjeramo vladu i skupštinu da rade ono što im je posao, za što apsolutno imaju sve resurse. Redukcije vode koje su trajale skoro cijelu deceniju su prestale jer su oni konačno počeli da troše novac na nešto tako nemoguće kao što je popravka jednog vodovoda. Tako da je građanima savjet: čuvajte svoju rijeku, svoju planinu, svoje drvo. Vi to najbolje možete uraditi.
