b-2Prvo, osnovna pitanja: ekonomski razvoj i konkurentnost
b-2-2Procjena u smislu kriterija iz Kopenhagena
b-2-2-4Sposobnost suočavanja s konkurentskim pritiskom i tržišnim silama unutar unije
b-2-2-4-1
Obrazovanje i inovacije
Nivo ljudskog kapitala u Bosni i Hercegovini sputavaju loši ishodi obrazovanja, te trpi usljed značajnog odljeva mozgova. Obrazovni sistem zemlje je vrlo složen i vrlo rascjepkan, budući da su pravne nadležnosti uglavnom raspoređene na nivou entiteta i kantona. To za posljedicu ima nedostatak jedinstvenih standarda za različite nivoe obrazovanja, za obuke nastavnika i ocjenjivanja rada. Nastavni planovi i programi su često zastarjeli i nedovoljno usklađeni s potrebama zemlje. To dovodi do velikog nepodudaranja vještina, što je ogromna prepreka, koja onemogućava ulazak studenata na tržište rada. Broj upisanih učenika u predškolsko obrazovanje neznatno raste, ali je vrlo nizak u poređenju s prosjekom EU (u 2017/18. oko 18% naspram 95,3% u EU za djecu od 4 godine do početka obveznog osnovnog obrazovanja). U osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju broj upisane djece posljednjih je godina počeo opadati. To u određenoj mjeri odražava demografska kretanja, kao što je opadanje neto stope rađanja, ali i emigracija mladih porodica. Udio osoba s visokim stepenom obrazovanja iznosio je 10% u 2018. godini, u poređenju sa 7% u 2009. godini. Podaci o cjelodržavnom izdvajanju javnog sektora za obrazovanje trenutno nisu dostupni. Bosna i Hercegovina je 2018. godine prvi put učestvovala u OECD-ovoj studiji PISA. Rezultati se očekuju tek krajem 2019. godine. Stopa nepismenosti u zemlji iznosila je 2,8% među populacijom starijom od 10 godina, prema popisu stanovništva iz 2013. godine. Ovo je jedna od najviših stopa u regiji, uglavnom zbog relativno visoke stope nepismenosti među ženama (od 4,8%).
Zalihe fizičkog kapitala u zemlji trpe posljedice višedecenijskog nedovoljnog ulaganja. Javna i privatna ulaganja su u proteklih 10 godina ostala na niskom nivou, dok se potrošnja na privatne bruto investicije u fiksni kapital smanjila sa 19,7% u 2009. godini na oko 17% u posljednje tri godine. Ovaj pad privatnih ulaganja vjerovatno odražava loše poslovno okruženje i nizak nivo izvjesnosti uzrokovan čestim političkim zastojima. U periodu 2009-2018 javna ulaganja su činila samo oko 3% BDP-a u prosjeku, što je znatno manje nego u uporedivim ekonomijama, koje nastoje uhvatiti korak sa tržištem. Međutim, 2018. godine vlasti su se složile da povećaju akcize na gorivo, što je otkočilo zvanično strano finansiranje, prvenstveno za infrastrukturne projekte. S obzirom na potrebu zemlje da modernizuje svoju infrastrukturu, te stope ulaganja se doimaju niskim. To je uglavnom rezultat politike javne potrošnje, koja prednost daje isplati plata u javnom sektoru i transferima, što često dovodi do odgađanja ulaganja u infrastrukturu. Ovakav pristup odgađa napore za poboljšanje potencijala rasta zemlje i produktivnosti rada, što zauzvrat otežava napore zemlje da poboljša nivo prihoda i životni standard. Nivo digitalizacije u zemlji je nizak u poređenju s usporedivim zemljama. To se općenito odnosi na pristup informacijskim i komunikacijskim tehnologijama (IKT) i njihovu upotrebu, ali i na nedostatak nacionalne strategije širokopojasnog pristupa. E-potpisi još uvijek nisu dostupni u cijeloj zemlji.
Godišnji priliv direktnih stranih investicija je ostao ograničen tokom posljednjih 10 godina, u prosjeku oko 2,25% BDP-a. Međutim, tokom većeg dijela tog perioda, priliv DSI je ostao ograničen, a prilivi u posljednje vrijeme se sve više sastoje od reinvestirane dobiti. Skoro dvije trećine direktnih stranih investicija potiče iz zemalja EU i koncentrisana su u proizvodnji, finansijskom sektoru, maloprodaji i turizmu.
Saobraćajna i energetska infrastruktura je rascjepkana i zastarjela. U poređenju sa drugim sličnim zemljama, BiH stoji veoma loše u smislu adekvatne saobraćajne i energetske infrastrukture, što koči potencijal zemlje za rast i konkurentnost. Ova slabost odražava kratkoročno usmjereni pristup zemlje ekonomskom upravljanju, koji daje prednost održavanju statusa quo u odnosu na dugoročne politike. Zbog toga se neophodna ulaganja u saobraćajnu i energetsku infrastrukturu često odlažu, jer se raspoloživa sredstva usmjeravaju na plate zaposlenih u javnom sektoru ili za održavanje neefikasnog sistema socijalnog osiguranja. Nadalje, nepostojanje jedinstvenog ili dovoljno usklađenog regulatornog okvira i neadekvatna saradnja i koordinacija među različitim akterima uzrokuju česta odgađanja planiranih investicijskih projekata. Tržišta energije i saobraćaja su i dalje fragmentirana i na njima često dominiraju ključna postojeća preduzeća. Sektor prirodnog gasa je još jedan primjer gdje fragmentirana regulativa (na nivou entiteta) spriječava razvoj adekvatnog cjelodržavnog pravnog okvira i zajedničkog tržišta, što koči konkurenciju.