×

b-2-2-1-2

Makroekonomska stabilnost

Tokom posljednjih 10 godina, ekonomija je pretrpjela nekoliko vanjskih šokova, kao što su finansijska kriza 2008/2009. godine, usporenost međunarodnog rasta 2012. godine i elementarne nepogode 2014. godine. Sveukupno, ekonomija je pokazala izuzetan nivo otpornosti na šok. Unatoč tome, ekonomija pokazuje prilično sporu ukupnu dinamiku rasta, posebno ako se uzme u obzir relativno nizak nivo dohotka, s BDP-om po glavi stanovnika (izraženim u standardima kupovne moći) od 32% od prosjeka 28 zemalja EU u 2017. godini.

Uglavnom kao posljedica tih vanjskih šokova, prosječni godišnji rast proizvodnje u posljednjih 10 godina iznosio je samo oko 1,5%. Privatna potrošnja je bila ključni pokretač rasta prije finansijske krize i nakon 2014. godine. Ulaganja su u određenim trenucima igrala važnu ulogu, kao što je to bio slučaj 2014. godine, kada su značajna (uglavnom strana) sredstva iskorištena za sanaciju šteta od poplava. Međutim, snažna domaća potražnja je takođe uzrokovala visok rast uvoza i relativno visoke vanjske debalanse, uglavnom finansirane iz doznaka radnika. Izvoz je također igrao važnu ulogu kao pokretač rasta, posebno tokom posljednje tri godine, što je međutim djelomično i odraz povoljnog vanjskog okruženja.

Vanjski debalans je smanjen usljed jačanja vanjske i ublažavanja domaće potražnje. U periodu 2009- 2018, deficit tekućeg računa je postepeno smanjen na oko 4% BDP-a u 2018. godini. Nivo trgovinskog deficita je ostao prilično visok, te je sa 29,4% BDP-a u 2009. godini spao na oko 22% u 2018. godini. Ovaj značajan deficit se uglavnom finansira iz značajnih priliva tekućih transfera, većinom u vidu doznaka radnika, koje čine više od 10% BDP-a. Pored toga, Bosna i Hercegovina obično bilježi suficit u uslužnoj bilansi, zahvaljujući pružanju građevinskih usluga u inostranstvu, kao i značajnim neto prihodima od turizma. Neto direktna strana ulaganja su i dalje relativno niska, na ispod 3% BDP-a u proteklih 10 godina, vjerovatno usljed faktora kao što su loša poslovna klima u zemlji i rascjepkanost tržišta. Glavna područja ulaganja su bila proizvodni sektor, posebno industrija uglja i prehrambena industrija, finansijski sektor, trgovina i sektor električne energije. Dok su na početku posmatranog perioda, direktna strana ulaganja u velikoj mjeri bila potaknuta privatizacijom (jedan telekom operater i dvije rafinerije nafte), posljednjih godina prilivi po osnovu direktnih stranih ulaganja su se uglavnom sastojali od reinvestiranja dobiti, dok su greenfield ulaganja ostala na vrlo niskom nivou, uz izuzetak nekoliko projekata vezanih za turizam. Uglavnom zahvaljujući stabilnom prilivu doznaka radnika i rastu prihoda od turizma, neto devizne rezerve su nastavile rasti u proteklih 10 godina, da bi do kraja 2018. godine dosegle nivo od oko 35% BDP-a.

Režim monetarne politike je doprinio održavanje stabilnosti, na temelju aranžmana Valutnog odbora kao ključnog faktora stabilnosti. Centralna banka je osnovana 1997. godine. Njen mandat je usmjeren na očuvanje monetarne stabilnosti, posebno kroz stabilizaciju deviznog kursa. Centralna banka takođe koordinira aktivnosti usmjerene na finansijsku stabilnost, dok je njena uloga u nadzoru bankarskog sektora prilično ograničena. Općenito, analitički kapaciteti Centralne banke su ograničeni. Aranžman valutnog odbora je usvojen sa osnivanjem Centralne banke i od tada postoji. U početku, sidrena-valuta je bila njemačka marka, koju je od 01.01.1999. godine zamijenio euro. Ovaj pristup je do sada bio povoljan za ekonomiju. Međutim, ovaj aranžman isto tako podrazumijeva da se teret prilagođavanja vanjskim šokovima mora rasporediti i na druge strateške oblasti, a naročito na odgovornu fiskalnu politiku. To iziskuje stvaranje dovoljnih fiskalnih amortizacijskih mehanizama i jači naglasak na srednjoročnu stabilnost, kao i strukturne reforme radi unapređenja funkcionisanja tržišta.

Stabilnost cijena je uglavnom zadržana. Za razliku od visoke inflacije do koje je došlo prije sticanja nezavisnosti, u proteklih 10 godina, inflacija je bila pod kontrolom. U prosjeku, potrošačke cijene su u tom periodu porasle za 0,7% godišnje, uz razdoblje blagog pada nivoa cijena u periodu 2013-2016. godina. Kao mala, otvorena ekonomija s fiksnim valutnim kursom sa svojim glavnim trgovinskim partnerom, na domaću inflaciju uglavnom utiču cijene uvoza, koje su općenito bile niske u proteklih deset godina. Ugovori o platama u privatnom sektoru su uglavnom pogodovali niskom rastu plata, što je za posljedicu imalo prilično nizak rast produktivnosti. Međutim, postoje ozbiljni problemi s kvalitetom indeksa cijena, usljed nedovoljne raspodjele resursa u državnom statističkom zavodu i uskraćivanja saradnje od strane nekih pružatelja podataka. Greške u mjerenju u ovom području imaju ogromne negativne učinke na druga područja ekonomske politike, kao što su formiranje plata, a time i realno raspoloživi dohodak domaćinstva.

Računi opšte države uglavnom su bili uravnoteženi, dok je kvalitet fiskalnog upravljanja i dalje bio slab. U proteklih 10 godina kvaliteti javnih finansija doprinio je stabilan rast prihoda, relativno stabilan rast proizvodnje i mjere na poboljšanju ubiranja poreza, dok je istovremeno, rast potrošnje na plate u javnom sektoru bio ograničen. Prihodi opšte države se uglavnom temelje na indirektnim porezima, koji čine više od 40% ukupnih prihoda. Ti prihodi se prikupljaju centralno, dok se ostali porezi uglavnom definišu, prikupljaju i troše na nižim nivoima vlasti. Postojeći sistem računovodstva u javnom sektoru nije usklađen sa standardima EU. Konkretno, nejasna je integracija javnih preduzeća u postojeće računovodstvo javnog sektora. Zbog toga je teško je precizno odrediti nivoe stvarnog salda opšte države i javnog duga u smislu evropskih standarda (ESA 2010). Općenito posmatrano, kvalitet fiskalnog upravljanja je nizak, uz nedostatak srednjoročnog planiranja i snažan fokus na održavanju postojećih obrazaca potrošnje, posebno na plate u javnom sektoru i socijalne transfere. To često dovodi do odgađanja prijeko potrebnih javnih ulaganja. Značajne neizmirene obaveze stvaraju poremećaje u javnom sektoru, ali i opterećuju privatna preduzeća. Javne finansije trpe usljed značajne neefikasne potrošnje, posebno u zdravstvenom sektoru, te lošeg usmjeravanja socijalnih transfera. Planirane reforme za poboljšanje kvaliteta javne potrošnje u više su navrata odgađane.

Nivo službenog javnog duga je porastao s 24% BDP-a u 2009. godini na 35,9% na kraju 2018. godine, a vrhunac od oko 43% je dosegao početkom 2015. godine, što je donekle bila i posljedica izdvajanja na borbu s vanjskim šokovima, kao što su finansijska kriza 2008. i 2009. godine i poplave i suša 2014. godine. Od tada je javni dug uglavnom, u nominalnom smislu, ostao stabilan, ali se smanjio kao postotak BDP-a. Čini se da je objavljeni nivo duga relativno nizak, posebno jer je veći dio tog duga dugoročan po prilično povoljnim stopama, što znači da su troškovi po osnovu servisiranja duga nešto ispod 1% BDP-a. Međutim, zbog nejasnih računovodstvenih standarda, postoji značajan stepen neizvjesnosti u vezi „stvarnog“ nivoa zaduženosti javnog sektora. Osim toga, postoje značajne razlike u zaduženosti na nižim nivoima opšte države.

Ukratko, ekonomija je u protekloj deceniji pretrpjela nekoliko vanjskih šokova, ali je pokazala izuzetan stepen otpornosti, dijelom zahvaljujući značajnim prilivima kapitala od radnika u inostranstvu, ali i iz međunarodnih finansijskih institucija. Kako bi se povećao endogeni potencijal rasta zemlje, potrebne su strukturne reforme, koje su davno trebale biti provedene, kao što su unapređenje vladavine prava, poslovnog okruženja i jačanje efikasnosti potrošnje javnog sektora, posebno u oblasti boljeg usmjeravanja socijalnih transfera, rješavanje neizmirenih obaveza i bolje upravljanje javnim preduzećima. Premda je makroekonomska stabilnost, ukupno posmatrano, očuvana, reforme se očigledno provode presporo da bi građani BIH osjetili vidljiv napredak. Različite ekonomske politike trpe od nedovoljne srednjoročne orijentacije, posebno u odnosu na javna ulaganja i obrazovanje. Sve u svemu, makroekonomske politike u zemlji trpe usljed prespore provedbe zakašnjelih reformi i nedostatka dovoljne srednjoročne orijentacije.