×

b-1-2-1-4-09

Sloboda okupljanja i udruživanja

Sloboda okupljanja je zagarantovana Ustavom i regulisana na entitetskom ili kantonalnom nivou. Zakonodavstvo predviđa niz osnova za ograničenja, nameće prekomjernu odgovornost organizatorima okupljanja (zahtijevajući njihovu interakciju sa brojnim organima vlasti) i ne pravi razliku između skupova u komercijalne i nekomercijalne svrhe. Zakone o slobodi okupljanja treba uskladiti u cijeloj zemlji i sa evropskim i međunarodnim standardima. Organizacije civilnog društva su takođe prijavile sve veće pokušaje vlasti da ograniče mirna okupljanja. Krajem decembra 2018. godine policija je nasilno prekinula mirne proteste pokreta „Pravda za Davida“ u Banja Luci, koji su trajali od marta. Članovi pokreta od tada nisu mogli organizovati skupove.

Sloboda udruživanja je zagarantovana u ustavima i zakonima na svim nivoima i generalno se poštuje. Udruženja se mogu registrovati na državnom, entitetskom ili kantonalnom nivou. U zemlji je registrovano 25.339 udruženja, uključujući sportske klubove i političke stranke. Aktivisti civilnog društva koji se bave osjetljivim pitanjima kao što su ratni zločini i borba protiv korupcije, kao i branitelji ljudskih prava, su izloženi prijetnjama, verbalnim vrijeđanjima i fizičkim napadima, a aktivistkinje dobijaju prijetnje ugrožavanja tjelesnog integriteta. Vlasti moraju promovisati povoljan i podsticajan ambijent za civilno društvo i osigurati da svaki novi zakon o slobodi udruživanja bude predmet stvarnih konsultacija.

Pitanja rada i prava sindikata su obuhvaćena u Poglavlju 19 - Socijalna politika i zapošljavanje.

Imovinska prava su zaštićena Ustavom. Svaki entitet upravlja vlastitim katastrom imovine i zemljišnim knjigama, koje treba ažurirati i međusobno povezati kako bi se osiguralo da svi građani mogu uživati svoja imovinska prava. Entitetski zakoni o eksproprijaciji propisuju naknadu po tržišnoj vrijednosti. Legalizacijom imovine se upravlja na entitetskom i kantonalnom nivou. Ne postoji zakonodavni okvir za rješavanje zahtjeva za restituciju. Pokrenuto je malo slučajeva vezanih za povrat imovine. U 2018. godini, pet presuda od šest protiv Bosne i Hercegovine na ESLJP se odnosilo na kršenje prava na imovinu. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica prestala je s radom 2014. godine zbog nedostatka sredstava. Nema informacija o broju trenutnih upravnih sporova u kojima je Komisija tužena strana. Stranci imaju pravo da kupuju nekretnine na osnovu ugovora o reciprocitetu, a u suprotnom, moraju registrovati firmu u zemlji. Zemljišne knjige moraju postati pristupačnije za žene, siromašne i ugrožene grupe.

U oblasti politika nediskriminacije, Zakon o zabrani diskriminacije je na snazi od 2009. godine. Izmjene i dopune kojima je cilj potpuno usklađivanje s acquis-em usvojene su 2016. godine. Međutim, zakon mora biti istinski primijenjen i mehanizmi provedbe moraju biti poboljšani. Ne postoje strategije za ljudska prava i antidiskriminaciju na nivou cijele zemlje. Nema prikupljenih adekvatnih i pouzdanih statističkih podataka o slučajevima diskriminacije. Dokumentovani slučajevi treba da dobiju stvarni administrativni i sudski epilog, a sudske presude se moraju izvršiti. Pravnim stručnjacima i široj javnosti potrebna je obuka i podizanje svijesti o antidiskriminacijskim odredbama.

Zemlja krši EKLJP od 2009. godine zbog diskriminacije u pogledu političkih prava, budući da se građanima koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi ili koji imaju prebivalište u određenim dijelovima zemlje ne dozvoljava da se kandiduju na državnom nivou za Dom naroda i Predsjedništvo (predmet Sejdić-Finci). Ustavni sud je takođe utvrdio da su odredbe za izbor predsjednika i potpredsjednika entiteta diskriminatorne. Takva odluka u predmetu U-14/12 i dalje nije izvršena.

Praksa „dvije škole pod jednim krovom“ je definisana kao diskriminatorna konačnom odlukom Vrhovnog suda Federacije iz 2014. godine. Međutim, na 28 lokaliteta (u 13 opština, u tri kantona) 56 škola je još uvijek organizovano na ovaj način (Zeničko-dobojski, Srednje- bosanski, Hercegovačko-neretvanski). Bosna i Hercegovina treba da izvrši sudske odluke i prevaziđe etničku diskriminaciju i podijeljeno obrazovanje, kao i druge prakse segregacije i asimilacije, te uvede sistemska rješenja za osiguranje inkluzivnog kvalitetnog obrazovanja za sve. Nastavljaju se sporovi oko obrazovanja na maternjem jeziku, nacionalnih grupa predmeta i nastavnih planova i programa. Zajednički osnovni nastavni plan i program zasnovan na ishodima učenja je završen, ali se još uvijek ne primjenjuje u cijeloj zemlji. Republika Srpska ne priznaje naziv “bosanski jezik”, što dovodi do povremenog bojkota škole, često od strane porodica povratnika (vidi Poglavlje 26).

Zakonodavstvo o zločinima iz mržnje usklađeno je sa četiri krivična zakona u zemlji. Zakonodavstvo na entitetskom nivou kriminalizira govor mržnje samo kada izaziva nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju. Ovo treba prilagoditi i uskladiti s acquis-em, po kome se kažnjava javno podsticanje na nasilje ili mržnju na osnovu rase, boje kože, vjere, porijekla ili nacionalnog ili etničkog porijekla. Zemlja nema mehanizam za prikupljanje i razvrstavanje podataka o govoru mržnje, zločinima motivisanim mržnjom i diskriminaciji. Skoro svi prijavljeni incidenti motivisani mržnjom odnose se na religiju ili etničku pripadnost. Procjenjuje se da je stvarni broj incidenata do pet puta veći i da je raznolikiji. Većina incidenata ne dovodi do formalne istrage ili krivičnog gonjenja. Propust da se identifikuju djela kao zločini iz mržnje, kao i veliki teret dokaza otežavaju utvrđivanje namjere, što dovodi do malog broja optužnica i osuđujućih presuda. Zabilježen je 121 incident motivisan mržnjom i izrečene su 2 osuđujuće presude 2018. godine, a 2017. godine je zabilježeno 175 slučajeva, sa jednom osuđujućom presudom. Sudska praksa o zločinima motivisanim mržnjom nije usklađena. Vlasti moraju preduzeti konkretne mjere za suzbijanje govora mržnje u štampanim i elektronskim medijima, kao i u službenoj retorici. Bosna i Hercegovina je ratifikovala Konvenciju Vijeća Evrope o kibernetičkom kriminalu i njen dodatni protokol 2006. godine, ali je primjena spora.

Zakonodavstvo koje obezbjeđuje jednakost između žena i muškaraca uglavnom je na snazi. Ustav sadrži Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) kao jedan od sporazuma o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Zemlja je takođe potpisnica Konvencije UN-a o političkim pravima žena i Konvencije o jednakim naknadama MOR-a. Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija) je na snazi od 2014. godine, iako zakonodavstvo nije u potpunosti usklađeno s njom. Zakon o ravnopravnosti polova usvojen je 2003. godine, a dopunjen je i izmijenjen 2010. godine, a upotpunjava ga Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, koji poboljšava mehanizme zaštite. Ovaj zakonodavni okvir treba efikasno primijeniti. Mehanizmi za ravnopravnost polova su uspostavljeni, a Agencija za ravnopravnost polova pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice ima ključnu ulogu u praćenju i podsticanju primjene Zakona o ravnopravnosti polova, u suradnji sa entitetskim centrima za ravnopravnost polova. Strategija rodne ravnopravnosti se provodi putem akcionih planova za ravnopravnost polova širom zemlje, od kojih je posljednji usvojen 2018. godine. Bosna i Hercegovina je takođe usvojila akcioni plan za cijelu zemlju za provođenje Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i srodnih rezolucija o ženama, miru i sigurnosti, od kojih je posljednja usvojena 2018. godine.

Implementacija politike i zakonodavstva je neefikasna. Žene su nedovoljno zastupljene u politici i javnom životu. Zakon o ravnopravnosti polova predviđa posebne mjere za postizanje najmanje 40% zastupljenosti svakog pola u zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima na svim nivoima. Međutim, ove mjere nisu u potpunosti provedene. Žene se nalaze na oko 20% svih izvršnih i zakonodavnih funkcija u zemlji. Od devet ministara na državnom nivou, dvije su bile žene (za odbranu i ljudska prava) u periodu 2014-2018. Izborno zakonodavstvo propisuje kvotu od 40% za manje zastupljeni pol na kandidatskim listama, a njenu realizaciju verifikuje Centralna izborna komisija. Politička zastupljenost žena u Parlamentarnoj skupštini bila je prilično niska i stabilna, sa najviše 10 članova parlamenta (24%) 2014. godine da bi ponovo pala na sedam (17%) 2018. godine. Jedna četvrtina članova Parlamenta Federacije BiH i jedna šestina u Republici Srpskoj su bile žene 2018. godine, sa trendom opadanja tokom vremena. Učešće žena u kantonalnim skupštinama povećalo se sa 18% u 2014. godini na 30% u 2018. godini kao rezultat izmjena izbornog zakona. Zakonodavne skupštine na državnom i entitetskom nivou uspostavile su stalna tijela za ravnopravnost polova, dok kantonalne skupštine nisu. Samo sedam gradonačelnika od njih 143 su žene (4%).

Procjene uticaja donošenja politika i zakona na ravnopravnost polova se ne vrše, iako su one propisane zakonom. Što se tiče razlike u platama, uprkos nedostatku zvaničnih podataka, procjenjuje se da žene zarađuju u prosjeku 78% do 85% od plata muškarca na istom radnom mjestu. Tretman materinskog, očinskog i porodičnog odsustva se razlikuje između entiteta i među kantonima. Prikupljanje podataka treba da se poboljša kako bi se omogućio razvoj dobrih politika usmjerenih na ključne razlike u tretmanu polova i pružili relevantni podaci o rodno zasnovanom nasilju. (Vidi Poglavlje 19)

Strategije za primjenu Istanbulske konvencije postoje na državnom nivou i u oba entiteta. Međutim, zakonodavstvo o sprečavanju i zaštiti od rodno zasnovanog nasilja, posebno nasilja u porodici, nije efikasno provedeno, što je problem. Vlasti trebaju prikupiti i objaviti podatke o rodno zasnovanom nasilju na usklađen način, kako je predviđeno Konvencijom, kako bi se olakšalo praćenje. Entitetski zakoni o nasilju u porodici nisu usklađeni međusobno niti sa Istanbulskom konvencijom. U Republici Srpskoj, nasilje u porodici se često procesuira kao prekršaj, a ne kao krivično djelo, što dovodi do nedosljedne sudske prakse i nedostatka djelotvornih sankcija za počinioce. Ne postoje službe specijalizovane za slučajeve nasilja zasnovanog na polu u relevantnim institucijama, uključujući policiju i javni sektor. Međutim, nekoliko ministarstava uspostavilo je kontaktne tačke za rodna pitanja sa zadatkom da podnose izvještaje Gender centrima oba entiteta i Agenciji za ravnopravnost polova na državnom nivou. Pristup besplatnoj pravnoj pomoći i zastupanju na sudovima je veoma ograničen. Zaštitne mjere se rijetko određuju, a opšti sistem reagovanja i podrške žrtvama treba poboljšati. Institucije na svim nivoima moraju pojačati svoju saradnju u okviru pristupa usmjerenog na žrtve. Dostupni kapaciteti za siguran smještaj nisu dovoljni. Organizacije civilnog društva imaju ključnu ulogu u pružanju socijalnih usluga, uključujući vođenje osam sigurnih kuća za žrtve nasilja u porodici i trgovine ljudima. Ove službe ne dobijaju dovoljno javnih sredstava (za žene žrtve trgovine ljudima, vidi Poglavlje 24).

Što se tiče prava djeteta, Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije o pravima djeteta i njena tri fakultativna protokola. Akcioni plan za djecu od 2015. do 2018. godine nije adekvatno implementiran zbog nedovoljnog finansiranja i koordinacije. Bosna i Hercegovina treba da razvije i usvoji novi akcioni plan o dječjoj zaštiti, uključujući mjere o djeci bez roditeljskog staranja, djeci sa smetnjama u razvoju i maloljetničkom pravosuđu širom zemlje. Vijeće za djecu je uspostavljeno, ali se ne sastaje redovno. Ombudsmen je 2018. godine primio 216 žalbi u vezi prava djece, što je više u odnosu na 172 u 2017. i 138 u 2016. godini. Upis u predškolsko obrazovanje je najniži u Evropi (17%). U zemlji postoji oko 1.640 djece bez roditeljskog staranja, od kojih 49% živi u domovima, kao i 71% djece sa invaliditetom bez roditeljskog staranja i 87% vrlo male djece bez roditeljskog staranja (0-3 godine). Bosna i Hercegovina reformira svoj sistem zaštite djece, krećući se prema konceptu zbrinjavanja u zajednici. Trebalo bi promovisati hraniteljstvo i alternativna rješenja za djecu. Potrebno je poboljšati novčane naknade i pristup socijalnim uslugama za ugroženu djecu kako bi se spriječilo razdvajanje porodica, što je u jednoj trećini slučajeva posljedica loših ekonomskih uslova ili migracije radne snage. Potrebno je pružiti podršku djeci koja napuštaju ustanove za zbrinjavanje u dobi od 18 godina. Potrebno je ojačati administrativne kapacitete centara za socijalni rad, jer oni koordiniraju multisektorsku podršku.

Eksploatacija djece i prosjačenje djece su pitanja koja izazivaju zabrinutost. Prijavljuje se samo mali broj slučajeva nasilja nad djecom, što za posljedicu ima mali broj predmeta pred sudovima. Nisu sva djeca u Bosni i Hercegovini obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem i marginalizovane grupe, kao što su Romi(11), se suočavaju sa višestrukom diskriminacijom. Vlasti moraju prikupiti tačne i dosljedne podatke o stopama dječjeg siromaštva i nasilju nad djecom,uključujući djecu s invaliditetom, romsku djecu i djevojčice. Djeca migranti bez pratnje suočavaju se sa specifičnim poteškoćama, kao što su pristup sigurnom smještaju i postupcima za davanje azila. U 2018. godini je identifikovano 324 djece migranata bez pratnje. Samo 29 njih je dobilo imenovanog zakonskog staratelja, kako je predviđeno zakonom. Moraju se pronaći alternative za zadržavanje neregularnih migrantskih porodica sa djecom i mora se osigurati prijava djece rođene kod migranata bez dokumenata.

Zakonski okvir o maloljetničkom pravosuđu je uspostavljen. Međutim, zakoni na nivou entiteta i Brčko Distrikta nisu u potpunosti implementirani ili usklađeni međusobno. Nepostojanjem odvojenih jedinica za maloljetnike tokom pritvora i u policijskim stanicama krše se međunarodni standardi. Potrebno je povećati upotrebu alternativnih mjera za pritvor za maloljetnike, jer bi pritvor trebao biti samo posljednje rješenje. Maloljetnicima su na raspolaganju samo ograničene mjere reintegracije nakon puštanja iz pritvora. U septembru 2018. godine u zatvoru su bila četiri maloljetnika.

Osobe sa invaliditetom su među najugroženijim grupama. Zemlja je ratifikovala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom (CRPD) i njen fakultativni protokol. Međutim, nisu uspostavljeni multisektorski i sveobuhvatni mehanizmi implementacije, posebno što se tiče pristupačnosti i obuke. Zakon dozvoljava osobama sa invaliditetom da budu lišene poslovne sposobnosti kroz sudski proces, što je u suprotnosti sa Konvencijom. Bosna i Hercegovina mora provesti preporuke Komiteta UN-a za prava osoba sa invaliditetom iz 2017. godine. Zemlja je u maju 2008. godine usvojila politiku o invalidnosti i oba entiteta su usvojila strateške okvire za unapređenje prava i statusa osoba sa invaliditetom nakon isteka politike na državnom nivou. Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu definiciju invaliditeta i bazu podataka osoba sa invaliditetom. Podrška je ograničena i varira u zavisnosti od porijekla invaliditeta, jer osobe s invaliditetom koji je nastao u ratu (ratni vojni invalidi i civilne žrtve rata) imaju prednost nad drugim osobama sa invaliditetom. Takav diskriminirajući pristup zasnovan na statusu mora se ukinuti. Iako zakon zabranjuje diskriminaciju, osobe sa invaliditetom se i dalje suočavaju sa teškoćama u pogledu pristupa obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj pomoći. Vrlo malo javnih zgrada je dostupno osobama sa fizičkim invaliditetom. Vijeće za osobe sa invaliditetom treba da se dalje angažuje u svim relevantnim procesima. Vlasti također trebaju poboljšati prikupljanje podataka, uključujući podatke o ženama i muškarcima s invaliditetom razvrstane po polu. Mreža od 74 centara u zajednici sa multidisciplinarnim timovima pruža kvalitetne i pristupačne usluge mentalnog zdravlja, u saradnji sa centrima za socijalni rad (vidi takođe i Poglavlje 28 - Zaštita potrošača i zdravlja).

Što se tiče prava lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih (LGBTI) osoba, četiri krivična zakona usklađena su tako da uključuju zločine iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Seksualna orijentacija, rodni identitet i polne karakteristike takođe su izričito zabranjene osnove za diskriminaciju od usvajanja izmjena i dopuna Zakona o zabrani diskriminaciji iz 2016. godine. Kanton Sarajevo je imenovao tužioca kao kontakt osobu za zločine iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, što je dobra praksa. Međutim, broj sudskih predmeta po ovim osnovama je zanemarljiv. Istopolni parovi su stalno diskriminisani, jer pravni sistem ne prepoznaje njihova socijalna i ekonomska prava, uključujući i pravo na porodični život. Socijalnu inkluziju interseksualnih i posebno transrodnih osoba, koje su posebno marginalizovane, takođe treba poboljšati. Procesuiranje zločina iz mržnje i govora mržnje prema LGBTI osobama je nedovoljno. Fizički napadi do sada nisu dovodili do podizanja optužnica. Međutim, službenici za provođenje zakona i članovi pravosuđa počeli su da pohađaju obuke o LGBTI pitanjima. Redovno se održavaju događaji za podizanje javne svijesti o LGBTI pitanjima. Ustavni sud je 2018. godine utvrdio da su vlasti prekršile pravo na slobodu okupljanja LGBTI osoba i zabranu mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja tako što nisu osigurale sigurnost učesnika na Merlinka Queer Film Festivalu 2014. godine, te propustile da provedu detaljnu istragu i sankcionišu počinioce nasilja. Festival se od 2014. godine redovno održava uz adekvatne mjere javne sigurnosti. LGBTI udruženja prijavljuju sve veće poteškoće u dobijanju dozvola za javne događaje, te tako u maju 2017. godine, LGBT marš nije mogao da se održi, jer organi vlasti nisu izdali propisane dozvole na vrijeme.

Procesna prava osumnjičenih, optuženih, svjedoka i žrtava uključuju pretpostavku nevinosti, pristup advokatu, pravo na informacije, pismeno i usmeno prevođenje. Ova prava su sadržana u zakonima o krivičnom postupku i drugim pravnim aktima i generalno se poštuju. Četiri zakona o krivičnom postupku u zemlji su u velikoj mjeri međusobno usklađena. Praksa nije u potpunosti u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i acquis-em u pogledu prava na neposredan pristup advokatu dok je osoba u policijskom pritvoru.

Neusklađenost fragmentiranog pravnog okvira zemlje dovodi do razlika u zaštiti procesnih prava u zemlji i do nejednakog pristupa pravdi na osnovu mjesta prebivališta. Ugrožene grupe kao što su žrtve i svjedoci u predmetima ratnih zločina, uključujući slučajeve seksualnog nasilja, suočavaju se s posebnim preprekama. Ustavni sud je utvrdio sistemske nedostatke u organizaciji pravosuđa i efikasnom vršenju nadležnosti na različitim nivoima vlasti, što je dovelo do sistemskog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Vlasti trebaju razviti i implementirati sveobuhvatan skup mjera za rješavanje sistemskih povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na djelotvoran pravni lijek.

Bez sveobuhvatne pokrivenosti i jasnih minimalnih zajedničkih standarda za besplatnu pravnu pomoć koji se primjenjuju na sve nivoe vlasti i za sve vrste postupaka, pravo na besplatnu pravnu pomoć se i dalje poštuje nedosljedno, posebno na štetu najugroženijih grupa. Federacija i Srednje-bosanski kanton trebaju usvojiti zakone o besplatnoj pravnoj pomoći. Potrebno je izvršiti procjenu potreba za besplatnom pravnom pomoći u cijeloj zemlji kako bi se utvrdili glavni nedostaci. To bi trebalo da pomogne da se osiguraju minimalni standardi i efektivan jednak pristup pravdi za sve, bez obzira na to gdje žive.